Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Kako bi se najjasnije govorilo o misijskom poslanju, valja se referirati na riječi Dekreta o misijskoj djelatnosti Crkve Ad Gentes, Drugog vatikanskog koncila (u nastavku teksta AG), i podsjetiti na misijsku dimenziju Crkve koju je Bog poslao k narodima da bude „sveopći sakrament spasenja“, dok se ona iz najdubljih zahtjeva vlastita katolištva i poslušna nalogu svojega utemeljitelja trudi naviještati evanđelje svima.

Narav Crkve

Po svojoj naravi Crkva je misionarska jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po naumu Boga Oca. „Sami su naime apostoli, na kojima je Crkva utemeljena, idući stopama Kristovim, 'naviještali riječ istine i rađali Crkve'. Dužnost je njihovih nasljednika učiniti ovo djelo trajnim da 'riječ Gospodnja nastavi trčati i proslavljati se' (2 Sol 3,1) te da se Božje kraljevstvo naviješta i uspostavlja svud na zemlji“, stoji u Dekretu AG br. 1, ukazujući i kako je u suvremenu dobu s novim načinima života Crkva, koja je sol zemlje i svijetlo svijeta, još žurnije pozvana na spašavanje i obnovu svega stvorenja, da se u Kristu sve preporodi te da u njemu ljudi tvore jednu obitelj i jedan Božji narod, sudjelujući u njegovoj misiji.

Misije svakog pojedinca pozivaju da se stavi na raspolaganje evanđelju i Duhu, a predanost misiji Crkve prakticira se svjedočenjem života, naviještanjem evanđelja, uspostavom mjesnih Crkava i njihovim radom na inkulturaciji, preko međureligijskog dijaloga, formiranjem savjesti radi prakticiranja kršćanskog socijalnog nauka, pružanjem pomoći napuštenima i konkretnim djelima ljubavi (usp. Statut Papinskih misijskih djela, br. 3.).

Karizme za opće dobro

Iako je svakom Isusovu učeniku zadaća doprinijeti širenju vjere, Gospodin između mnoštva njih poziva one koje šalje propovijedati narodima, a po Duhu Svetom koji na opću korist dijeli karizme kako hoće (usp. 1 Kor 12,11), udahnjuje u srca misionarsko zvanje, ujedno budeći u Crkvi ustanove koje preuzimaju na sebe evangelizaciju kao svoju posebnu zadaću, što pripada cijeloj crkvi (usp. AG br. 23).

Crkveno poslanje ad gentes – k narodima podrazumijeva suradnju svih vjernika, a sudjelovanje crkvenih zajednica i laika na ispunjenju toga božanskog plana naziva se misijska suradnja. Tako zajedno s kongregacijama i institutima, koji se tradicionalno bave misijama ad gentes,danas nastaju novi posrednici i oblici promicanja evangelizacije: dijecezanski i redovnički kler, laici, udruge volontera – pojedinaca i obitelji, profesionalne skupine, bratimljenja te razmjena osoblja i pastoralnog iskustva.

Kako bi se uvezali i koordinirali svi oblici misijskog djelovanja, unutar Crkve oformljena su različita tijela: komisije i uredi koje promiču biskupske Konferencije, koordinacija među misijskim institutima, zaklade za znanstvena istraživanja i ispitivanja i druge organizacije s područja misija, dok je Kongregaciji za evangelizaciju naroda povjeren zadatak da upravlja i koordinira misijski rad i misijsku suradnju po cijelom svijetu (usp. Statut Papinskih misijskih djela, br. 8). Kongregacija se u unaprjeđivanju te suradnje oslanja na Papinska misijska djela – Djelo za širenje vjere, Djelo sv. Petra apostola, Djelo svetog Djetinjstva i Papinsku misijsku zajednicu, dok Papinskim misijskim djelima u misijskoj formaciji i suradnji pripada „prvo mjesto“  i „vodeća uloga“.

Redemptoris missio

O trajnoj vrijednosti misijske naredbe u svojoj enciklici Redemptoris missio od 7. prosinca 1990. veoma nadahnuto govorio je papa Ivan Pavao II. Proglasivši važnost misije ad gentes, proročki se osvrnuo na njezine plodove. „Vidim kako sviće zora novoga misijskog doba koja će prijeći u sunčan i plodovima bogat dan ako svi kršćani, misionari, a posebno mlade crkve, u velikodušnosti i svetosti budu odgovorili na pozive i izazove našeg vremena“, naglasio je, između ostalog, u enciklici istaknuvši i istinitost izreke „vjera se jača dok se daje“ – umnožile su se mjesne Crkve opskrbljene svojim biskupima, svećenstvom i apostolskim osobljem. „Kršćanske zajednice dublje se ukorjenjuju u život naroda, a zajedništvo među Crkvama dovodi do življe razmjene duhovnih darova i dobara. Evangelizacijsko zalaganje laika mijenja crkveni život, dok se partikularne Crkve otvaraju susretu, dijalogu i suradnji s članovima drugih kršćanskih crkava i religija. Više od svega u porastu je nova svijest 'da se misija tiče svih kršćana',biskupija i župa, crkvenih ustanova i udruženja“, zaključio je u misijskoj enklitici Ivan Pavao II., a njegovim riječima pridodajmo i zaključak da dok je god vjernika, dotle će biti i misija koje će svijet obogaćivati svjedočanstvom vjere i ljubavi.