Misijskim žrtvicama do nove misije


U prigodi osnivanja nove misije u Ugandi, javlja nam se s. Vedrana Ljubić, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koja je misionarka već 22 godine...

Piše: s. Vedrana Ljubić/ KT

Najprije: Bogu našem slava, čast i hvala za sve izazove, misijske žrtvice, milosti i radosti kroz dvadeset i dvije godine misijskog služenja u Ugandi. Mi sestre Kćeri Božje ljubavi započele smo svoje misijsko djelovanje na zapadu Ugande, u jednom malom zabačenom mjestu – Rushooki koje danas izgleda kao mali gradić. Zahvaljujemo Bogu, svojoj družbi, svakoj provinciji iz kojih smo došle u Ugandu. Zahvaljujemo dobročiniteljima, djeci, vjeroučiteljima, svećenicima, časnim sestrama za svaku pomoć, molitvu i novčanu potporu.

Poziv…
Biskupija Soroti osnovana je 29. studenog 1980., a nalazi se na istoku Ugande. Prema zadnjem popisu pučanstva od 2017., biskupija broji 3 400 000 stanovnika, od toga je 1 528 300  (45,1%) katolika. U siječnju je mjesni biskup mons. Joseph Eciru Olioach pozvao nas sestre Kćeri Božje ljubavi u svoju biskupiju. Odazvale smo se i u ožujku smo kupile zemlju u Sorotiju te u Olilimu. Ove godine je biskupija također mislila praviti katedralu i otvoriti je na dan kad su trebali proslaviti 40 godina postojanja, ali zbog korone svi su planovi zamršeni, odgođeni za bolja vremena.

Nama su, naime, ponuđene tri lokacije, a mi smo se odlučile za Olilim – zabačeno mjesto gdje ljudi žive u kolibicama, tako da kad dođete onamo, prva pomisao je: pa što ćemo mi ovdje raditi, gdje su ljudi, nikoga ne vidimo. No, prošećete li malo, na bilo koju stranu, naići ćete na kućice, odnosno sela koja se ne vide od trave.

Te male kuće pravljene su tako zato što su se ljudi krili od plemena Karimojonga jer je ono donedavno bilo naoružano, te su hodali po selima i krali krave. Nakon što ih je predsjednik razoružao, sada se može slobodno kretati i nešto činiti za unaprjeđenje kraja.

Govore engleski
Olilim je udaljen 406 km od Kampale odakle bismo mi pošle u tu misiju. Razmišljale smo kako si olakšati putovanje, te smo na tom potezu – u Sorotiju, odlučile kupiti manji komad zemlje gdje ćemo napraviti malu kuću u koju ćemo prilikom putovanja prvotno svraćati i imati prenoćište, pa onda sljedeći dan nastavljati putovanje do konačnog odredišta. Osim toga, u Sorotiju je biskup i svi potrebni uredi, banke i sl.

Danas u Sorotiju žive domorodačka plemena: Iteso,Kuman,Bakenye,KarimojongiLangi, a domorodački jezik kojim govore je ateso.

Gospodin Gervazio nam priča kako su oni – Iteso pleme, došli iz Etiopije. Najprije su naselili Karamodja kraj, a onda su neki od njih krenuli prema Sorotiju, pa se tako oni koji su ostali zovu Karamadjon, a njegovo pleme Iteso, što znači stari, umorni čovjek.

Međutim, kako su se ljudi snalazili za posao ili su išli za zelenijim pašnjacima – danas u Sorotiju žive većinom ugandska plemena. Još je zanimljivo da nigdje u Ugandi kao u Sorotiju pučanstvo ne govori tako dobro i često engleski jezik jer su Britanci najprije došli u središnju Ugandu pa su išli dalje prema svim dijelovima države.

Bijeli oci prvi su došli evangelizirati Ugandu, pa su iza njih došli i drugi redovi, Mill Hill misionari, comboni misionari iz Sudana i drugi. Pater Christopher Kirik, Mill Hill misionar, počeo je s katekumenatom 1908. Učio je domorodce o Stvoritelju neba i zemlje, jasno i o stvoritelju ljudi. Prema predaji, ljudima je bilo teško shvatiti da je Bog stvorio čovjeka. Tako je jedna žena uporno na pitanje: tko ju je stvorio, odgovarala „moji roditelji“.

Nadanja
Glede same misije, ovih dana počele smo praviti blokove za gradnju zaštitnog zida i kuće. Radovi su u tijeku. Kad smo neki dan posjetile biskupa, rekao nam je da se raduje jer dolazimo u Soroti biskupiju, te se nada kako ćemo uskoro poći prema Olilimu. I naša je želja poći prema toj misiji, no – čekamo da se put napravi. Naime, župnik iz Olilima rekao nam je kako je nemoguće doći do misije kamionom s materijalom. On iz istih razloga ne može praviti župnu kuću.

Uganda, nažalost, nije pogođena samo koronavirusom, nego i vremenskim nepogodama koje su nanijele puno štete od istoka do zapada, a manje na sjeveru, dok je i jug pogođen poplavama, klizištima, a neki dijelovi i sušom.

U Olilimu imamo želju otvoriti vrtić, osnovnu školu, domaćinsku školu i, ako bude moguće, ambulantu.

Mjesto je zabačeno, potrebno je puno Božje snage i dobre volje za tu misiju. Bogu hvala, imamo i domaćih sestara – četiri iz Biskupije Soroti.

Šaljem nekoliko fotografija koje govore više nego moje riječi koliko je mjesto potrebno molitve i svake druge pomoći. Neka je blagoslovljeno!