čet, 31. prosinca 2020. 13:52
Otvorili smo riznicu misionarskih sjećanja velikog hrvatskog misionara u Indiji - sl. Božjeg o. Ante Gabrića, te tako donosimo jedno vezano uz Božić…
Napisao: o. Ante Gabrić
Čudan je to bio Božić. Čudan po ljudskim računima, no sretan i presretan za misionara. Jedan od najsretnijih Božića moga života... Selo se užurbalo. Kolibe se čiste, djeca trče naokolo s raznobojnim papirima i malim zastavama, Badnja noć se bliži, sve se sprema... I bubnjevi se popravljaju. Podvečer će mladići s božićnim pjesmama uz pratnju kirtona najaviti dolazak Spasitelja, i to u procesiji od kuće do kuće čitavim selom. Kao ono anđeli na Betlehemskim poljanama.
Donijeti betlehemskog Isusa
U Gosabi sam, u prošteništu Fatimske Gospe i žurim s grupom djece da dovršim jaslice i ures crkve. Spremam im neviđeno „čudo“: velike jaslice s brdima, rijekama, jezerima – baš onako kao što smo to znali praviti dok sam bio u sjemeništu u Travniku, u Bosni. Kad sam na kraju po „Betlehemskim poljanama“ počeo stavljati pastire, i ovce, i koze, i krave, djeca su od veselja poskakivala. Njihov je Božić već počeo. Kušali su pomalo već i božićne pjesme. Ali su junački pomagali i pri poslu.
Sumrak je počeo pomalo padati. Novoobraćenici počinju dolaziti u crkvu. A ja – hajde u ispovjedaonicu. Tri ću božićne mise imati u tri razna sela, pa mi valja rano početi. Treba pripraviti vjernike za Spasiteljev dolazak. Kolibice su im čiste, pa moraju biti i srca.
Nisam dugo ispovijedao. Iznenada mi dođe katehist: „Oče, stari Bhim je na umoru.“ Pogledao sam ga zapanjeno. Odmah sam ustao. Šobnomoškar je daleko. Već više dana nisam imao pravog odmora i odaha. Ali to ne smeta. Sada valja starog Bhima spremiti za vječni Božić. Ispričam se ljudima koji su čekali na ispovijed i preporučim im bolesnika u molitve.
Sjeo sam na svoj mali bicikl pa ravno prema nasipu na Gangesu, preko polja, rekoše mi, put je nemoguć. No nakon nekoliko časaka uvjerio sam se da nije mogao biti gori od ovoga puta po nasipu. Razrovan kišom da čovjek po njemu može jedva i pješke, a kamoli na kotaču. I to po tamnoj, mrkloj noći! Prava akrobacija. Nisam brojio koliko sam se puta prevalio skupa s kotačem, ni koliko sam puta „počešao“ rebra. Noć je bila svježa – zimsko je doba, ali s mene se cijedio znoj!
Bhim je bio još na životu. Ali u kakvoj bijedi! Leži na slami. Na zidu titra mala svjetiljka. Djeca plaču. A žena mu Marija nijema od boli i tuge. Bhim je gorio u groznici i jedva meprepoznao. Spremio sam ga za vječnost i obećao mu donijeti betlehemskog Isusa poslije Polnoćke...
Tužna je to bila Badnja noć za siromašnu Mariju i njezinih petero djece. Kleknuli smo i svi se skupa pomolili za njihova umirućeg hranitelja. A pred malim jaslicama od papira zapalili smo božićnu svijeću. Rekao sam Bhimu da i on zapali u svome srcu svijeću ljubavi i da čeka na onoga koji ima doći i k njemu zanekoliko sati.
Staja – najbolje mjesto
Umoran otkoturam se natrag u Gosabu da nastavim s ispovijedanjem. Zatim sam otišao na Polnoćku. Tamo nema kapelice pa sam ispovijedao u kolibi mog prijatelja Đotiša. Kušao sam urediti nešto kao ispovjedaonicu, ali uzalud. Kolibica je tako malena da više sliči staji, nego ljudskom stanu. No, danas je Badnja večer i staja je najbolje mjesto za dolazak Spasitelja u ljudsku dušu, zar ne? Preda mnom leži krava. Preživa i čudno me gleda. A uz nju poveće tele. U kutu se nalazi još jedna životinja, koje u betlehemskoj stajici sigurno nije bilo - crni praščić. On je neprestano žmirkao na mene, osobito kad mi je Đotiševa žena donijela nešto malo riže i spržena zelenja. Biva za Badnju večeru!
Lijepa Badnja večer u izabranom „društvu“. Po ljudskom: jadna večer. No ja sam bio sretan i presretan da sam mogao imati i to. Sjetio sam se onih tisuća i milijuna koji čame po tamnicama zbog svoje vjere i uvjerenja. Kakvu će oni imati Badnju noć? Neka im Spasitelj bude utjeha, radost i nada...
Kao u Travniku…
Na putu iz Katakhalija u Šobnomoškar zaustavio sam se još u jednom malom selu da i tamo ljude ispovjedim i pripravim za Spasiteljev dolazak. Oko 11 sati u noći stigao sam natrag u Šobnomoškar. Pred jaslicama u kapelici usred noćnog mira gore svijeće. A pred njima spavaju katehist i skupina dječaka. Pravi Betlehem! Cijelu su večer obilazili selom i pjevali božićne pjesme, pa su se umorili. A onda su slatko zaspali pred Isusovim jaslicama...
Nisam ih htio buditi. Sigurno su sanjali o Boro Dinu - Velikom danu, tj. Božiću. Katehist je pripravio malu rogožinu i za mene, ako stignem rano. No na njoj je već spavao mali Profullo. Pa kako da ga budim? Bio sam, doduše, umoran. No, gledajući na taj krasni prizor, zaboravio sam na umor. Sjeo sam pred jaslice i molio. Molio sam za sve one koji čekaju na Spasitelja, a još su u tami. I za sve one koji misle u toj Svetoj noći na me i moju sirotinju... Kapelica se počela polako puniti i svijetom i božićnim pjesmama. S nasipa je također odjekivala božićna pjesma. Pod Polnoćkom orile se dalje božićne popijevke pomiješane s molitvom. A betlehemski Isus silazio je u njihova srca. Cijelo ga je selo primilo. Osim bolesnog Bhima. Poslije Polnoćke svi skupa smo ga odnijeli k njemu. Svi smo skupa pošli u procesiji do Bhimove kolibice da i on primi božićni dar i božićnu čestitku, svemogućega Boga pod plaštem bijele hostije, koji daje mir i radost...
Nakon toga sam se sam samcat uputio obalom Gangesa do susjednog sela Pakhirala. S druge strane rijeke spavale su prašume. A ja sam potiho pjevuckao naše mile božićne pjesme, i to jednu za drugom... U se vrime godišća, Narodi nam se Kralj nebeski, Oj Betleme, grade slavni od Boga, i tako dalje. A iz prašume kao da se k meni vraćala jeka davnih dana, nezaboravne sreće djetinjstva, kad sam te slatke pjesme pjevao pred jaslicama u sjemeništu u Travniku.
Zvijezde su mirno treperile na vedrom nebu, Gangesovi su valovi tiho mrmorili svoju dobrodošlicu
Nebeskom Kralju... Bila je to krasna Badnja noć. Umorna, ali puna sreće za misionara. Bolje si nisam mogao zaželjeti.
Sveta majčinska ljubav
Oko dva sata poslije ponoći stigao sam u Pakhiralu. Stara Martinova baka me čekala. Pazi ona na mene kao prava majka. Sačuvala je za mene uz vatru čašu toplog mlijeka. Svi su već otišli na počinak, ali ona je bdjela i čekala na svog svećenika, da prva dobije božićniblagoslov. I dobila ga je. Od svega srca!
Bio sam promrznuo kroz hladnu noć. No brzo sam se ogrijao – i toplim mlijekom dobre starice, i još više njezinom majčinskom ljubavlju. Misli su mi letjele k mojoj dragoj pokojnoj majci. I ona je ovako čuvala mlijeko za me kad sam za vrijeme praznika bio kod kuće. Kako to godi srcu, uspomena na svetu majčinsku ljubav. I te su mi slatke uspomene na djetinjstvo još više osladile ovu Badnju noć na domaku sundeibanskih prašuma...