Giuseppe Allamano

Misionari pod zaštitom Marije Utješiteljice


Predstavljamo kongregaciju Misionara Marije Utješiteljice te djelovanje njihova utemeljitelja Giuseppea Allamana koga je sveti papa Ivan Pavao II. 7. listopada 1990. proglasio blaženim.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Giuseppe Allamano rodio se 21. siječnja 1851. kao četvrto od petero djecepobožne obitelji u Castelnuovu d’Astiju, rodnom gradu svetaca Ivana Bosca i Josipa Cafassoa (1811. – 1860.) koji mu je bio ujak. Otac mu je umro prije negoli je napunio tri godine, a kroz život ga je vodila i na njega snažno utjecala majka Maria Anna Cafasso.

Bog zove sada

Allamano je odmalena slijedio i ujakov primjer izabravši svećeništvo i život iznimne pobožnosti. Poslije završene osnovne škole 1862. ušao je u salezijanski oratorij u Valdoccu gdje mu je redoviti ispovjednik bio sam don Bosco. Osjetivši da bi trebao odabrati put dijecezanskog svećenika, nakon četverogodišnje srednjoškolske izobrazbe, školovanje je nastavio u biskupijskom sjemeništu u Torinu. No, njegovoj majci i braći ta se ideja nije sviđala. Nisu bili toliko protiv njegova duhovnog poziva – željeli su da završi javnu srednju školu prije ulaska u sjemenište. „Bog me zove sada… Ne znam hoće li me opet zvati za dvije ili tri godine“, odlučno im se suprotstavio mladi Giuseppe koji je 1866. pristupio sjemeništu. „Bio je prvi u našoj klasi, i ne samo abecedno. Bio je prvi u znanju, krjepostima, blagosti i velikodušnosti. Svatko je od nas shvatio da je bio najbliži Isusovu srcu, Isusov najbliži prijatelj…“, posvjedočio je njegov kolega mons. G. B. Ressia

Nakon ređenja 20. rujna 1873. želio se posvetiti pastoralnom radu, ali su njegovi poglavari imali drukčije planove – prvo je u sjemeništu bio prefekt (1873. – 1876.), a potom i duhovnik (1876. – 1880.). Kad mu je nadbiskup Lorenzo Gastaldi povjerio taj zadatak, on mu je obzirno rekao da se nada kako će nakon sjemenišnih zadaća biti župnik u nekom malom selu. Na to je nadbiskup odgovorio kako mu povjerava najvažniju župu u biskupiji – sjemenište. Tu je u ulozi formatora kandidata prepoznat kao izvrstan učitelj, a kasnije je nastavio svoje studije te doktorirao teologiju u Torinu gdje je 1880. preuzeo dužnost rektora u torinskom svetištu Consolata za koje je svećenički ostao vezan do kraja života.

Njegov prvi suradnik bio je Giacomo Camisassa, svećenik koga je Allamano poznavao i cijenio još dok je radio u sjemeništu, a njihova bratska i svećenička suradnja prekinuta je nakon 42 godine Allamanovom smrću. Zahvaljujući njihovu zalaganju, svetište je postalo središte marijanske pobožnosti i kršćanske obnove u gradu i cijeloj regiji, a to su mogli posvjedočiti ljudi svih staleža. „Allamano je bio primjer kakav bi pravi svećenik trebao biti; on je misija providnosti za torinsku biskupiju“, zabilježio je kardinal Jean-Marie Villot.

Uzori i ideali

Allamano je također bio i rektor svetišta sv. Ignacija na brdima blizu Lanzo Torinesea, duhovnog centra u kojem je sv. Giuseppe Cafasso godinama propovijedao. Tu je njegov nećak pronašao savršeno mjesto za formaciju svećenika i laika. Slijedeći ujakove stope, a kako bi napravio model svećeništva, prikupio je Cafassova sjećanja te objavio njegovu biografiju i spise, te promovirao njegovu kauzu za proglašenje blaženim. „Vodio sam taj proces ne zbog ljubavi i obiteljskih veza, već zbog pozitivna utjecaja koji bi primjer toga čovjeka mogao imati: oni koji su učili iz njegovih vrlina postali su bolji svećenici, kršćani i misionari“, prokomentirao je svojedobno Allamano koji je kao rektor internatasve snage ulagao u obuku svećenika stavljajući naglasak na duhovnu, intelektualnu i pastoralnu formaciju. Osobito je isticao misijski ideal – za njega je misionarska dimenzija bila esencijalni dio svećeničkog poziva. Jedno od njegovih najvećih postignuća bio je nagovor nadbiskupa da internatprebaci u svetište Consolata.

Uz to na razne je načine bio značajan čimbenik života mjesne Crkve – kao, između ostalog, katedralni kanonik te član raznih povjerenstava i odbora. Dao je i značajan doprinos u pomaganju izbjeglicama i potrebitima tijekom I. svjetskog rata, a bio je i snažan podupiratelj katoličkog novinarstva.

Kad ne mogu ja…

Osjećao je potrebu da se Radosna vijest pronese do nakraj svijeta, što je povezano s još jednim njegovim važnim djelom – osnovao je kongregaciju Misionara Marije Utješiteljice. No, nije to došlo preko noći – dugo se pripremao za taj duhovni projekt, a usporedo je bio okupiran nizom dužnosti – od Cafassove kauze do angažmana u internatui svetištima. Vjerovao je da je 1891. pravo vrijeme za utemeljenje nove kongregacije, ali zbog spleta okolnosti došlo je do odgode. Naime, njegov prijatelj Agostino Richelmy koji je dijelio njegove idealepostao je nadbiskupom, pa je jedino on ostao u mogućnosti tu zamisao iznijeti do kraja.

U siječnju 1900. razbolio se i bio blizu smrti, ali i čudesno ozdravio, što je pripisivao Gospi Utješiteljici. To je doživio kao znak za ostvarenje misijskog sna koji je zaživio 29. siječnja 1901. kada je najzad rođena kongregacija Misionara Marije Utješiteljice. Allamanov učenik i prvi biograf fr. L. Sales prenio je utemeljiteljeve riječi: „Budući da ja nisam mogao biti misionar, želio sam to učiniti mogućim onima s tim pozivom, da slijede svoje srce.“

Od početka je cilj kongregacije bio okupljanje mladih klerika i laika koji svoje živote žele posvetiti misijama, te njihova priprema i održavanje njihove spremnosti za posao evangelizacije u regijama koje odredi Sveta Stolica.

Po cijelom svijetu

U nepoznato su se 1902. zaputili prvi misionari – svećenici: 31-godišnji Tommaso Gays i 29-godišnji Filippo Perlo te braća: Luigi Falda (19) i Celeste Lusso (18). Iz rodne su Italije bili poslani u Keniju gdje su prve evangelizacijske aktivnosti započeli u njezinu središnjem dijelu, u mjestu zvanom Tuthu na prostoru sadašnje biskupije Muranga. Papa Pio X. je ovu neovisnu misiju 6. srpnja 1909. podignuo na razinu apostolskog vikarijata. Fr. Philipo Perlo bio je 23. listopada 1909. određen za biskupijskog vikara, a kasnije je utemeljio lokalnu kongregaciju sestara Marije Bezgrješne od Nyerija.

Kako se kasnije stvorila potreba za ženskim vidom evangelizacije među nekršćanima, 1910. došlo je do utemeljenja ženske redovničke zajednice pod okriljem zaštitnice i svetog uzora Marije Utješiteljice.

Allamano je preminuo 16. veljače 1926., a njegov misijski san živi i danas po čitavom svijetu.

Uspjeh angažmana prvih misionara olakšao je buduću evangelizaciju nekršćana koja se sada proteže diljem afričkog kontinenta: Kenija, Uganda, DR Kongo, Obala Bjelokosti, Etiopija, Mozambik, Tanzanija, Južna Afrika, Somalija, Džibuti i Gvineja Bisao. U Europi pak misionari djeluju u Italiji, Engleskoj, Španjolskoj, Portugalu i Poljskoj. Rasprostranjeni su i po Južnoj Americi: Argentina, Brazil, Kolumbija, Ekvador, Peru, Venezuela i Meksiko, a djeluju i na sjevernoameričkom prostoru – u SAD-u i Kanadi.

Posebnosti

„Mi smo međunarodna misionarska obitelj koju čini oko 1 000 svećenika i braće, 900 redovnica i mnoštvo laika čiji su životi posvećeni misijama. Radimo s lokalnim vjernicima i crkvama pomažući im u odrastanju u vjeri te osamostaljivanju u ljudstvu i službi. Također, diljem svijeta pomažemo siromašnima i marginaliziranima kako bismo im poboljšali životne uvjete preko osiguravanja zdravstvene skrbi, obrazovanja, proizvodnje hrane, radnih obuka, pitke vode te drugih humanitarnih i hitnih potrepština i infrastruktura (…) Naša kongregacija je obitelj čiji su članovi život posvetili misiji ad gentes. Njezin je cilj graditi vjeru i ugraditi Crkvu s njezinim strukturama među nekršćane kroz propovijedanje evanđelja i promicanje humanih aktivnosti“, stoji na kenijskoj mrežnoj stranici družbe.

Odlike ove kongregacije su: vjernost i privrženost životu i učenju njezina utemeljitelja blaženog Allamana koji je naučavao i živio posvećenost i poštovanje prema Mariji Utješiteljici. Također, članovi zajednice iz euharistije crpe snagu i nadahnuće za svoje djelovanje. U kongregaciji vlada obiteljski duh – svi su poput braće i sestara. Prihvaćaju i brinu jedni za druge živeći svoju misiju ujedinjeni umom i srcem te dijeleći radosti, tegobe i nade svih unutar zajednice. Svi, po uzoru blaženog Giuseppea Allemana, doprinose ljudskom razvoju, evangelizaciji i uspješnu funkcioniranju kongregacije. 

Grob – mjesto molitve

Allamanovo tijelo počiva u kući matici kongregacije u Corso Ferrucciju u Torinu, a njegov duh nadahnjuje mnoge diljem svijeta pa veliko mnoštvo posjećuje to mjesto noseći prijatelju misija svoje molitve. Njegov sarkofag nije samo grob – nad njim se slavi sveta misa.