Izvještaji sestara su zapanjujući, te su nam svima poticaj na molitvu, da u ovim vremenima budemo doista jedno Tijelo - za one najmanje. 

Solomonski Otoci – Ruke peremo dok ima kiše  
Na Solomonskim otocima, otočnoj državi u zapadnom dijelu Tihog oceana, već čitavo desetljeće narod na noge podižu sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog. Među njima je sad i mlada sestra Veronika Ćibarić iz Zadra koja je za HKM približila trenutno stanje. "Korona? Naši ljudi još uvijek umiru od dijareje. Ovdje je život kompletno drugačiji od našeg europskog načina života. Tek sada, nakon skoro dvije godine života ovdje, pomalo razumijem ono što je vidljivo izvana, a gdje je tek sve ono što ovi ljudi nose u sebi, kako oni gledaju na sebe, druge i na Boga. Neki pješače po dva sata do klinike, nedavno je umrlo dvoje djece, od malarije i dijareje. Sve je to naša stvarnost. Ljudi ovdje češće gledaju smrti u oči… nekako im je bliska. Naime, često su zbog oskudice u osnovnim potrebama nemoćni pred njom. Mislim da nema osobe na svijetu koja nije čula za ovaj koronavirus. Pa tako je nekako i ovdje. Mi se nalazimo na otoku Malaiti. Sve aktualne vijesti dolaze iz Honiare, iz glavnog grada na otoku Guadalkanalu. Bogu hvala, do sad još nje potvrđen nijedan slučaj koronavirusa na Salomonima. Ali vlada je započela uvođenje preventivnih mjera. Škole su zatvorene u svim provincijama. Zdravstveni djelatnici obilaze sela i govore o prevenciji kako bi se ljudi koliko toliko pripremili s obzirom na uvjete u kojima žive. Sapun? Voda? Ako ima kiše onda ima i vode. Potiče ih se oko higijene i čišćenja u kući, brisanja površina i pranja posuda. Ono sto nam preostaje je, kažu – moliti da nas 'Big Man' (čitaj: Bog, tako domoroci nazivaju Gospodina) zaštiti od ovoga. Od biskupa još nije došla odredba da se obustave mise s narodom, bar do danas. Što se tiče ekonomije i gospodarstva kao i svugdje tako i ovdje ova situacija utječe negativno. Solomonski otoci spadaju među zemlje u razvoju, nemaju bogatu ekonomiju (...) Naši dani su zanimljivi, nepredvidivi, jednom riječju – misionarski. Trenutno u zajednici živi nas pet sestara i dvije novakinje. Polje rada se pruža na rad u ambulanti, školi šivanja, učenje engleskog, brinemo se za crkvu i sakristiju, formiramo nove članove Udruge Sv. Vinka, brinemo se za materijalno podržavanje edukacije kroz plaćanje školarine i opskrbu škola i vrtića materijalima za bolje uvjete i rad. Mnogi nemaju mogućnost školovanja, ono im je preskupo (...) Nadamo se da će cjelokupna situacija koju ne možemo kontrolirati uroditi uskrsnućem duha i podsjećati nas ubuduće da ipak Big Man ima sve u svojima rukama, On je taj koji upravlja životom i smrću. Sve nam je darovano. S njim nema straha. Jer mi to znamo ovdje: iza tropske oluje, ipak dolazi sunce".

Benin – Ovdje vlada kaos
U zapadnoj Africi, u Beninu  nalazi se s. Jacinta Petrović, članica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.
"Pravo stanje u Beninu se ne može znati, a vjerujem da je tako gotovo i u svakoj afričkoj zemlji. Službeno svaki dan raste broj zaraženih, ali ne govorimo o više od nekoliko desetaka ljudi. Testiranja su vrlo, vrlo rijetka i to samo u određenim dijelovima zemlje. Da li je stvarna brojka veća ili manja to samo dragi Bog zna i nitko drugi. Država je zabranila održavanje sv. misa s prisutnošću naroda i to prvo u katoličkim crkvama. Dok su protestantske crkve i džamije ostale otvorene. Nakon što su se podigli naši svećenici govoreći kako je to nepravedno i da nema smisla, otkazani su i susreti u ostalim zajednicama. Škole su i dalje otvorene (...) Nedavno nas je nazvala i ispričala nam rođakinja jedne naše sestre kako su žene, a među njima i ona u njezinom selu otišle u crkvu. Nekolicina njih raštrkala se po crkvi tako da nisu sjedile blizu jedna drugoj i počele moliti krunicu. Ubrzo je ušla policija ili vojska, to se po uniformama kod nas teško razlikuje, i s palicama ih istjerala. Žene su popadale po podu, a oni su ih tukli. Nekoliko žena je od ozljeda završilo u bolnici. A sve glazbene instrumente i ozvučenje su ukrali. Ljudi su prepušteni milosti i nemilosti moćnika (...) Zdravstveni sustav je nerazvijen, a i većini stanovništva koje je siromašno je nedostupan. Možete proći stotine i stotine kilometara i neće naići niti na jednu bolnicu, niti na jednog liječnika (...) Mi vodimo jedan dispanzer/ ambulantu i dva doma za djecu u kojima je stotinjak djevojčica bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Božji blagoslov nas je dosad pratio, obdario nas je s kontinuiranim rastom domaćih zvanja. Čvrsto se pouzdajemo u Njegovo daljnje vodstvo i u ovim izvanrednim okolnostima, a i dalje".

^{S. Jacinta Petrović djeluje u Beninu}

Ekvador – Mrtva tijela ne stignu pokupiti s ulica
S. Iva Jelić, Službenica Milosrđa, služi siromasima u Ekvadoru.
"Koronavirus je stigao prije tri tjedna u Ekvador. U jednu malu i dosta siromašnu zemlju u Latinskoj Americi. U Guayaquilu je situacija jako teška. Bolest se jako brzo širi. Bolnice su prepune bolesnika i nemaju mjesta za sve koji trebaju bolničku pomoć. Tako da ljudi umiru ispred bolnice čekajući da im se pomogne. Isto tako, umiru u kućama čekajući da dođe hitna pomoć. Situacija je zastrašujuća, svaki dan je sve gore. Mrtva tijela ne stignu sva pokupiti tako da po tri dana imaju mrtvaca u kući. Samo svemogući Bog ovdje može pomoć. Javili su nam javili da je preminuo jedan svećenik u Guayaquilu. Evo treći je tjedan da vrtić ne radi, tu se okupljalo 70 djece. Nova školska godina kod nas je trebala početi 20. travnja, ali zbog epidemije neće još početi (...) Možemo jednom tjedno izaći do trgovine ili u ljekarnu, ništa drugo ne radi".

Haiti – Naši ljudi umiru od običnih upala
U Haitiju, u Karipskom moru, u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta kao misionarka petu godinu djeluje s. Mirjam Filipović, članica zajednice sestara Služavke Kristove.
"S puno osjećaja i velikim zanimanjem pratila sam putem interneta i drugih društvenih mreža razvoj događaja o širenju infekcije koronavirusom u našoj Domovini i ostalim zemljama Europe. To smo onda pokušali prenijeti i našim učenicima i njihovim obiteljima. U misiji imamo školu za djecu iz najsiromašnijih obitelji koja nemaju mogućnosti pohađati škole koje se plaćaju. Prema mogućnosti, djeca dobiju i jedan obrok dnevno (...) Ne želimo ni misliti na posljedice korone – ovdje se zdravstvena pomoć dobiva samo ako se plati unaprijed. Nedostaju nam financijska sredstva za drugi dio našeg djelovanja u misiji koje se odnosi na pomoć u zdravstvu. Nažalost, do sada nismo bili u mogućnosti otvoriti ambulantu koja bi bila od velike pomoći u ovoj sredini (...) Malo je onih koji sebi ili svojoj djeci mogu priuštiti odlazak liječniku ili kupiti potrebni lijek. Tako umiru odrasli jednako kao i djeca. Državne institucije su već donijele neke mjere zaštite o sprječavanju širenja pandemije. Od 20. ožujka zatvorene su škole i mnoge druge institucije. Zatvorene su crkve i drugi vjerski objekti. Koliko su svi svjesni ove situacije ne mogu reći. Jedno je svima jasno da će biti prepušteni sami sebi jer zdravstveni sustav u ovoj zemlji nije u mogućnosti oduprijeti se ovoj borbi s koronavirusom".

Argentina u strogoj karanteni
U Argentini u misiji nalazi se s. Samuela Vilenica iz Zagreba, milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, čije sestre ondje djeluju od davne 1934.
"Ovdje je obavezna karantena, iz kuće se izlazi s propusnicom, helikopteri nadlijeću grad, policija je na ulicama da ne bi tko izašao, iako mnogi to ne poštuju i izlaze, ali im se onda naplaćuje kazna. Za sad još nije došlo do vrhunca oboljelih, koji je oko 1 200 i oko 50 smrtnih slučajeva, ali kao što i u drugim zemljama brojke oboljelih i umrlih rastu tako rastu i ovdje. Predsjednik je oprostio plaćanje režija, struje i vode za dva mjeseca, isto tako otvorena su  brojna mjesta gdje se ljudima na terenu pruža pomoć. Trenutno se osposobljavaju velike hale za prihvat bolesnika jer se očekuje eksplozija broja oboljelih. Zemlja je u velikoj krizi, ima silne dugove i ta će kriza biti još veća nakon koronavirusa. Sad možda nećemo morati platiti režije, ali poslije slijedi velika inflacija. Postoji veliki strah, ponajviše od  tih priča koje dolaze putem interneta – tko je proširio virus, odakle i zašto. Puno neprovjerenih i zbunjujućih informacija dopire do ovdašnjih ljudi pa se boje, zato ih se nastoji potaknuti na molitvu. Crkve su otvorene, ali ljudi ne smiju ići van. Kad koronavirus pogodi jednu od takozvanih viža ili ono što u Brazilu zovemo favelama – siromašne četvrti gdje ljudi žive ne jedan s drugim nego jedan na drugome tu će se svi zaraziti, ako dođe samo jedan zaraženi u takvu četvrt tu nema spasa. Naša misijska zajednica posjećuje ljude po kućama i učimo ih od najosnovnijeg, od higijene i održavanja kuće do osnovnih molitava. Borimo se najviše protiv magije, praznovjerja i svega okultnoga što je ovdje vrlo rašireno".

Možda u ovom trenutku i sami u karanteni, smanjenih mogućnosti, nećemo moći učiniti koliko bismo željeli za ove naše sestre i sunarodnjakinje, za njihove i naše siromahe, no uvijek, pa i iz naših domova možemo učiniti ono što zapravo ima i najveći odjek – moliti za njih. Biti jedinstvena Crkva, zasjati kao jedno onda kada je najteže.

J.P., KT