Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Fra Ante Kutleša rođen je 13. travnja 1944. u župi Prisoje u općini Tomislavgrad. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, Grabovici i Aržanu. U sjemenište u Visokom stupio je 1958. kao sjemeništarac za Hercegovačku franjevačku provinciju. Novicijat je proveo na Humcu, u Visokom i Sarajevu. Nakon odsluženja vojnog roka u Makedoniji nastavio je studij na bogosloviji u Sarajevu i Königsteinu gdje je zaređen 8. veljače 1969. Pastoralnu godinu proveo je u tom njemačkom gradu te Hrvatskoj katoličkoj misiji u Zürichu (Švicarska). Potom ga je starješinstvo za duhovnog pomoćnika poslalo u Konjic, jedinu župu u domovini u kojoj je službovao (tri i pol godine), a zatim mu se pružila prigoda odlaska u misije o kojima je sanjao još kao bogoslov.

Riječi prognanog Kineza

„U sjemeništu u Visokom bio sam u Marijinoj kongregaciji i često smo imali prigodu slušati o misijama. Misijska tematika posebno se nastavila u bogosloviji. Osobito u Königsteinu gdje nam je Misiologiju predavao jedan bivši misionar, prognanik iz Kine. On nas je oduševio za misije. Tako je zanosno pričao o misijama, da smo se nas nekoliko već u bogosloviji izjasnili da ćemo biti misionari među onima do kojih Radosna vijest još nije stigla. Kad sam došao u Konjic, poslao sam zamolbu na starješinstvo, provincijalu, da me puste da idem u misije i to u Kongo. Tamo su se već nalazili naša dva fratra: Blago Brkić i Ante Ivanković. Odgovor je bio pozitivan, ali s napomenom da trebam ostati u Provinciji barem dvije ili tri godine. Nakon dvije godine trebao sam ponoviti pismenu zamolbu, što sam i učinio te su me napokon poslali u Švicarsku, u Zürich, da učim francuski. Ujedno sam bio na pomoć braći koja su djelovala u tamošnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji. Nisam imao izbora nego slušati, a bilo mi je jasno na što ciljaju – da odustanem jer je trebalo osoblja na sve strane“, ispričao nam je fra Ante.

Misionareva briga

Nakon pripreme za misije pošao je, pred Božić 1974., u Bruxelles (Belgija), a poslije cijepljenja protiv raznih tropskih bolesti, 26. siječnja 1975. stigao je u Kongo gdje je do danas promijenio četiri misije. Djelovao je po 10 godina u Kayeyeu, Kamini i Kimungu, a sada je u Mulebi.

„Glavni posao jednog misionara je svećenički: svete mise, sakramenti, propovijedanje, spremanje za sv. sakramente i u misiji, kao i po svim selima gdje ima naših kršćanskih zajednica. Osim toga, misionar treba brinuti i za gradnju kapelica-crkvica po selima, a u misiji-središtu graditi i jednu malo veću župnu crkvu. Kako su sela puna djece, treba misliti i na škole te dispanzere... Kod mene, na terenu misije Muleba, postoje 23 kršćanske zajednice i svaka bi htjela imati ne samo crkvicu nego i školu, osnovnu i srednju, te barem jedan mali dispanzer“, istaknuo je misionar dodavši kako je u Kayeyeu, Kimungu i Mulebi imao sreću i darežljive dobročinitelje, pa je doveo vodu koja dolazi prirodnim padom, a taj je pothvat bio praćen brojnim zanimljivim zgodama.

„Nekima je, navodno, zabranjeno piti vodu s nekog izvora jer je tamo sjedište duha kojega njihova šira obitelj mora častiti. Duh, koji navodno obitava u izvoru, ima i svoje ime. Tako, polažući cijevi u Mulebi uz jednu uzvisinu voda nije stizala. Jedan koji časti upravo duha  toga izvora veli: 'Oče, trebat ćete žrtvovati jednog bijelog pijetla. Duhu nije pravo da se voda dijeli svima.' Drugi radnici mu se smijali, ali ne svi. Drugi mu jedan veli: 'Kada bijelac nešto radi, to njemu nije zabranjeno. To vrijedi samo za nas...'“, prenio nam je naš sugovornik posebno se osvrnuvši na svoju sadašnju misijsku postaju.

Pomoć iz BiH

„Kada je kršćanska zajednica u selu Mulebi doznala da namjeravam početi novu misiju i to baš kod njih, bili su oduševljeni. Čak su mi napravili 'župnu kuću'. Upravo kao što oni grade sebi, ali malo veću. Pravljena je od ćerpiče, tj. nepečene cigle, a pokrili su je travom. To mi je bilo prebivalište prve dvije godine dok nisam, zajedno s njima, izgradio župnu kuću od tvrdog materijala. Nije bilo nekih velikih udobnosti, ali dalo se živjeti“, kazao nam je fra Ante koji se u novoj misiji dao na posao budući da je napravio uglavnom ono najosnovnije u prijašnjoj – Kimungi gdje je biskup poslao dijecezanskog svećenika.

„Cijepanjem velike misije, Kimungu je ostao s 14 sela – kršćanskih zajednica, a misiji Muleba pripale su 22 zajednice. Odmah sam imao u planu graditi župnu crkvu. Međutim, da bi se moglo uredno raditi jer sam došao 'na ledinu', trebalo je nekoliko drugih objekata: župna kuća, velika višenamjenska dvorana koja bi poslužila kao kapelica do podizanja župne crkve. Ove godine na Bogojavljenje preselili smo u novu crkvu“, prenio nam je misionar naglašavajući kako je Crkva u Bosni i Hercegovini sudjelovala u gradnji tog sakralnog objekta – Papinska misijska djela u BiH pokrenula su tada akciju skupljanja novca po svim župama u BiH. „Akcija je uspjela zahvaljujući Misijskoj središnjici, a posebno mons. Tomi Kneževiću i sestri Fidelis. Dobio sam 40 000 eura. Naravno, to nije moglo pokriti sve troškove, ali jest jednu dobru trećinu. Još jednom zahvaljujem svima na sudioništvu. Crkva još nije posvećena. Biskup nam je trenutačno odsutan. Bio je u Europi na nekom liječenju, a sada je negdje u Kongu i mora nazočiti sjednicama u Kinshasi ili u Lubumbashiju. Trebamo se s njim dogovoriti jer njemu pripada posveta župne crkve“, doznali smo od fra Ante.

Još nekoliko „bauštela“

Napomenuo je da je bogomolja ipak u uporabi. Ima samo jednu lađu, duga je 35, a široka 15 metara. Pokrivena je limenim pokrovom, a građa je željezna. „Sve smo radili ovdje na ovomu mjestu. Čak i šest vrata, 14 prozora i rozeta koji su od željeza. U obliku je križa pa tako imamo dvije sakristije. Čak imamo i vodu u sakristiji. To je u Africi rijetkost, ali, eto, da se malo i pohvalim!“, rekao je uz osmijeh fratar koji u svojoj misiji osim velikog projekta gradnje župne crkve ima još nekoliko „bauštela“. Gradi crkvice po selima jer stanovnici gotovo svakog mjesta žele imati svoju bogomolju, što misionar ocjenjuje pozitivnim trendom.

„Imaju svi crkvice koje si sami sagrade, kao i njihove kuće. Samo ima jadna nezgoda s tom gradnjom – nije solidna. Ako nisu pokriveni i ako kiša pljuska po njima, ćerpiče znaju pasti, srušiti se. Posebno je nevolja za krov od trave. Termiti vole praviti svoje mravinjake, pa su česti 'gosti' svih građevina pokrivenih travom. Pojedu travu i kuća prokišnjava. Nekad se zna dogoditi da travu-pokrov moraju svake godine mijenjati. S termitima imamo problema čak i u kućama s cementiranim podom. Prođu čak i kroz cement. Posebno kada naš materijal nije baš najkvalitetniji. Onda se pojave svugdje gdje nađu i malu pukotinu. Po selima gradimo kapelice obično 18 m duge, a 9 m široke. Naravno, ako je zajednica veća onda povećamo i ove mjere“, ispričao je naš sugovornik.

Centar za hendikepirane

Od njega doznajemo i da se u Kongu malo ili nimalo pozornosti pridaje hendikepiranim osobama koje su njemu osobito na srcu pa ih je nastojao i institucionalno zbrinuti.

„Ovamo se vrlo malo pazi na hendikepirane bilo fizičke bilo one koji su duševno poremećeni, koji su, kako oni kažu, 'prolupali'. Ima ih na svakom koraku. U samoj Kamini, aglomeraciji od oko 150 000 duša, mi smo vršeći popis došli do brojke 777. Nevjerojatno, ali stvarno. Bilo bi ih i više, ali mnogi ne žele da se zna za njihove bogalje. Tako sam 2004. pod 'pritiskom' hendikepiranih i uz njihovu pomoć počeo s centrom za hendikepirane, ali samo za fizički hendikepirane. Tražio sam pomoć na mnogo strana…“, prisjetio se svećenik zahvalan svima koji su se odazvali, osobito dobročiniteljima iz Beča (Gebetsaktion Maria – Königin Des Friedens), ali i invalidima koji su imali srca za sebi slične – jedan je dao 20 000 eura.

„Sve smo milodare brzo utrošili za jedan Centar koji smo nazvali Bwimwa, što znači 'biti uspravno', 'stajati'. Upravo nam je bio cilj da se svi koji nam se obrate, a prisiljeni su 'puzati',  osove na vlastite noge ako je to ikako moguće. Ako ne, onda im pravimo trokolice koje onda oni sami pokreću. Naime, najveći broj su djeca koja su preboljela dječju paralizu. Noge su im uzete. Ta je bolest proglašena iskorijenjenom, ali tu i tamo se još uvijek pojavi. I danas djecu cijepe protiv te bolesti koju zovu poliyomielitis, a to je paraliza nogu ili pak ruku. Zato smo u Centru otvorili i jednu vrstu osnovne škole za hendikepiranu djecu. Nastojimo im olakšat život“, opisao je fra Ante dodavši kako u toj školi mališani mogu naučiti jedan zanat: krojački, cipelarski ili, ako imaju dara, mogu svladati vještinu pravljenja raznih suvenira, kao mali umjetnici.

Više ne bacaju djecu

„U Centru Bwimwa imamo osam učitelja i jednog ravnatelja. I oni su svi invalidi, ali su imali mogućnost završiti školu uz našu pomoć. Svake godine bude od 70 do 80 djece. Centar djeluje već 13 godina. Napravili smo učionice, radionice, urede, jednu veliku višenamjensku dvoranu, iskopali bunar i napravili zahode, a osim svih izdataka oko gradnje moramo svakog mjeseca dati malu plaću učiteljima, kupiti školski materijal za sve koji pohađaju školu. Dakle, troškovi su veliki. Samo se pitam kako će to poslije nas funkcionirati. Nadamo se da će državne vlasti, čija su zdanja gotovo susjedi s Centrom, imati srca i pomagati. U Centru radi jedan fratar domorodac, a donedavno je bila uposlena i jedna sestra franjevka“, informirao nas je misionar koji je posvjedočio da kršćanski pristup osobama s invaliditetom ipak mijenja i odnos zajednice prema njima.

„Prijašnji 'zakon' je bio da se takva djeca bace u rijeku gdje ima krokodila. To je bila naredba šefa sela i tome se nije smio nitko suprotstaviti, čak ni majke koje bi morale ostati u selu dok se taj obred ne izvrši. Danas, hvala Bogu, nije više tako. Iako se ne bi moglo reći da ih naročito dobro paze, zapravo ih zanemaruju u najviše slučajeva, ali više se ne bacaju. Kada sam najumorniji i kada imam puno problema, a toga ne manjka, ako se želim osvježiti i duhovno okrijepiti, onda odem u Centar među njih. Mislim da ima malo škola koje su toliko vesele kao što je škola za hendikepiranu djecu!“, s ponosom govori naš sugovornik koji, uz nezaobilaznu duhovnu skrb i poruku o vjeri, i u osmom desetljeću života planira i provodi još mnogo projekata koji će afričkom čovjeku omogućiti kvalitetniji život, a njemu uvećati radost misionarskog rada.

Dovršiti mostove

Uz brojne obveze fra Ante će uskoro imati još posla oko gradnje mostova do udaljenih mjesta. „Ostalo mi dovršiti još dva mosta. Naime, da bi se moglo doći u selo džipom, treba prijeći vrlo često kakvu malu rijeku, a nekada i malo veću. Imao sam na svojem području puno sela koja su bila nedostupna. Moglo se samo pješice do njih. Zato sam se dao i na pravljenje mostova i mostića. Ova dva što još trebam završiti. Ako Bog da, počet ću čim kiše prestanu. To bi moglo biti u svibnju. Do tada spremamo materijal. Kad budu gotova ova dva, onda će ih biti 22! Bilo je i malo većih mostova. Na rijeci Lomami napravili smo dva mosta jedan do drugoga. Prvi je 21 m, a drugi 5 metara. Mostovi i mostići su vrlo čvrsti, od tvrdog materijala. Zida se i u vodi. Za premošćivanje koristimo željezničke šine koje više nisu dobre za željeznicu, ali su za ovo itekako dobre. Preko šina izlijemo beton od 30 cm debljine. Tako će se moći doći u svako selo ne samo džipom, nego i kamioni će moći prelaziti preko mostova“, planira fra Ante.