S. Beatrica Krstačić

Na periferijama sijati sjeme vjere i dobra


S. Beatrica Krstačić redovnica je Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa. U Brazilu djeluje više od 40 godina tijekom kojih kroz različite službe svjedoči Boga, a na takav ju je put potaknula unutarnja želja da za potrebite i siromašne učini nešto više.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Beatrica Krstačićrođena je 25. travnja 1946. u mjestu Mundanije, na otoku Rabu. Redovničke zavjete je položila 13. svibnja 1968., a 19. travnja 1979. pošla u misije u Brazil gdje sestre njezine družbe djeluju od 1966.

Kao otac Damien

Već od rane mladosti u njoj je bio prisutan unutarnji poziv na redovništvo. Isprva ga nije shvaćala pa ju je život odveo u ugostiteljsku školu nakon koje je godinu i pol radila. „Bila sam djevojka koja se jednom planirala vjenčati i živjeti u braku, ali poriv za duhovnim životom bio je jači pa sam u Opatiji preko vodstva jednog isusovca došla do jasnoće. Tako sam na blagdan Velike Gospe 1964. odlučila poći 'u časne sestre', a iduće godine prije blagdana Sv. Josipa ušla sam u samostan“, prenijela nam je redovnica koja je ove godine proslavila 50 godina redovništva.
Želju za misijama osjetila je usporedo s pozivom na život posvećen Bogu. „Kad sam se povezala sa sestrama Sv. Križa koje su radile u Opatiji, gdje sam neko vrijeme radila kao konobarica, one su mi dale knjigu oca Damiena de Veustera. On je djelovao misijski među gubavcima i dao svoj život završivši praktički kao gubavac. U meni je to potaknulo veliku želju da i ja dam svoj život na jedan malo radikalniji način, iako tada nisam razumjela kako bi to moglo biti“, prisjetila se s. Beatrica dodavši kako je o osjetljivosti za potrebite naučila i u svojem domu. Iako su i sami bili siromašni, njezini su roditelji često pod svoj krov primali siromahe.
„Pomagali su im velikodušno koliko su mogli, od prenoćišta do drugog. I ja sam nastojala činiti tako. Kad sam imala 15 godina, iz potoka sam izvukla jednog pijanog čovjeka i odnijela ga kući. Mislim da su mi i ta iskustva pomogla produbiti svoju odluku o životu na radikalniji način“, kazala je naša sugovornica koja se pripremala za djelovanje u misijama kroz razne tečajeve – od jezika do pružanja prve pomoći.

Kao kod kuće

U Brazilu se brzo snašla i uklopila – danas portugalski govori kao i svoj materinji hrvatski jezik. „Od prvih trenutaka osjećala sam se kao kod kuće jer me ponio jedan zanos – htjela sam sebe davati ondje gdje me Bog poslao. Kad su me odgovorni poslali u Brazil, uvijek mi je to bilo jako važno. Htjela sam što više naučiti i što više učiniti. Prvo sam osluškivala te ljude, kako dišu i misle. Bilo mi je to važno od početka kako bih im mogla nešto pružiti i nešto naučiti od njih“, rekla je redovnica koja je kroz četiri desetljeća stekla mnoga iskustva u raznim službama.

„Na prvom je mjestu evangelizacija. No, to ne znači da su svi pogani kojima ću odnijeti Krista. Isus je već prisutan u narodu, ali im to treba pomoći otkriti. Treba im pomoći da shvate da ih Bog voli i da je s njima. Brazilci su kršćani – 80% njih, ali neki nisu imali priliku živjeti vjeru i biti poučeni u tom smislu jer nije bilo osoba iz Crkve koje bi to činile. Njihova je povijest bila dosta teška, pa nisu uvijek mogli prakticirati svoju vjeru. Uvidjela sam da je moja velika zadaća pomagati im u razumijevanju vjere, što sam činila kroz formaciju za te ljude – preko biblijskih skupina, produbljivanja Božje riječi, kateheze i službe Božje riječi ili kroz socijalne aktivnosti i zauzimanja za slabije kojih je svih ovih godina bilo dosta“, navela je misionarka.

Mnoštvo obveza

U posljednje vrijeme s. Beatrica se osobito posvećuje brizi za starije osobe koje su često napuštene i bez mogućnosti susreta s drugima. Osim u svojoj župi u Simoes Filhu djeluje i u jednoj obližnjoj gdje zajedno s dvjema laikinjama radi s 10 skupina starijih osoba. Posjećuje i područja gdje se zbog kriminala ne usuđuje baš svatko ići.

„Volim ići među te ljude i moliti s njima. Radim u jednoj ekipi. Posjećujemo i zatvorenike kojih je 250. Pomažemo im razumjeti Božju riječ. Zanimamo se za njihove živote kako bismo im pomogli razumjeti da ih Bog voli usprkos svemu i razmišljati kako bi mogli promijeniti život kad iziđu iz zatvora. Osim toga, imamo poslanje od župnika da možemo služiti Božju riječ po zajednicama jer on ne može slaviti misu u oko 20 filijala – jednom mjesečno može stići sve. Onda mi časne i laici pomognemo. Pomažemo i u dječjem vrtiću, ali najviše administrativno. Tu su i duhovne obnove za laike koji se tako jačaju za daljnje djelovanje jer jako puno toga preuzimaju u župi. I njima treba pomoći – dati im duhovnu pomoć i drago mi je ako ju mogu pružiti“, opisala je naša sugovornica mnoštvo obveza koje s radošću obavlja.

Moj narod

„Možda ne mogu danas toliko djelovati u pastoralnom životu kao prijašnjih godina jer nema se više ni snage, ali se može u duhovnom pogledu dosta toga pružiti. Zadovoljna sam da ipak mogu biti prisutna. Nije važna kvantiteta nego kvaliteta. Raduje me da mogu još djelovati jer mogu reći da je brazilski narod postao moj narod. Uspjela sam ući u njegovu dušu. Ja sam Hrvatica i volim svoju zemlju. Ne može se mjeriti što je više što je manje. Hrvatska je moja zemlja rođenja, krštenja i posvećenja, ali Brazil je zemlja mojeg poslanja i te dvije ljubavi ne možete staviti na vagu. Svaka ima svoje mjesto“, naglasila je sestra koja se osvrnula i na potrebu misijskog djelovanja, ne samo misionara koji dolaze sa strane, nego i onih koji u svojoj zemlji mogu puno učiniti za širenje Radosne vijesti. „U Brazilu ima dosta svećenika i redovnika i nije im potreba za duhovnim zvanjima izvana. Smatram da oni koji već jesu tamo, trebaju raditi na tomu da se malo upute u daleke krajeve gdje su potrebiti. Naša je to kongregacija učinila u Brazilu. Otvorile smo jednu kuću u jednom jako udaljenom mjestu u Amazonasu. Tamo nema prisutnosti Crkve. Tamošnji je biskup molio redovništvo za pomoć, pa su dvije kongregacije preuzele misiju. Vrlo smo sretni da smo spoznali da smo se za nešto novo otvorili u smjeru riječi našeg utemeljitelja (Teodozije Florentini OFM Cap, op.a.) – potreba vremena je volja Božja. Uvijek se nastojimo u tom smislu obnoviti u misijskom pogledu“, prenijela je redovnica podsjetivši na misijsku narav Crkve.

Sjeme vjere

Prisjetila se u tom kontekstu i riječi koje je čula tijekom ljetošnjeg 30. susreta misionara i misionarki Crkve u Hrvata. „Mi danas možemo vidjeti sjeme onih koji su, primjerice, u Africi godinama ranije sijali ono što i danas postoji. Tako je i kod nas. Bila sam sretna kad sam vidjela plodove u župi gdje sam nekad bila. Poučavala sam o Božjoj riječi i nakon puno godina sam došla u taj kraj te od ljudi čula da još pamte ono što sam im prije mnogo vremena govorila o Bogu. Još uvijek imaju ono što su tada zapisivali i to im pomaže. Sve su to mali koraci, ali meni je bilo tako drago da je to tako. Rekla sam tada: ꞌBože, hvala Ti! Ti siješ preko nas i onda daješ da oni mogu rasti u onomu što su čuli.ꞌ Sve što se sije, vremenom da plod…“, posvjedočila je s. Beatrica koja uvijek rado razgovara s ljudima o Bogu i uključuje se u razne pothvate.
Unatoč tolikim godinama predana rada nije se umorila i još je uvijek spremna sa svojim susestrama ljudima ponuditi nešto novo i, prema poticaju pape Franje, stalno izlaziti na periferije kako bi što više duša preko njih upoznale Krista.