Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Taj član salezijanske družbe Sv. Ivana Bosca djelovao je 10 godina osiguravajući medicinsku pomoć gubavcima i drugima te obrazovanje za djecu u ratom zahvaćenom Južnom Sudanu. Svoje je talente iskoristio za pomoć potrebitima sve do svoje smrti 2010. Prema riječima južnosudanskog ministra obrazovanja Denga Hoca Yaia, prenosi agencija Asianews, život Johna Leea Tae-seoka bit će predstavljen na jednoj stranici u knjizi za društvene nauke za osnovnoškolce te na dvije stranice za gradivo građanskih dužnosti  srednjih škola. To je prvi put da je u školsko gradivo Južnoga Sudana uvrštena priča o jednom strancu zbog njegova volonterskog angažmana u toj zemlji.

Djetinji uzori

John Lee Tae-seok rođen je 17. listopada 1962. u mjestu Busan (Južna Koreja) kao deveto od 10-oro djece siromašnih, ali Bogu odanih roditelja. Ostao je bez oca u devetoj godini, a majka je na sebe preuzela teret brige za obitelj priskrbljujući im za život krojačkim radom.
Lee je u školi briljirao, a u tom vremenu bio je jako impresioniran životopisom njemačkog liječnika, protestantskog teologa, filozofa i glazbenika Alberta Schweitzera te se raspitivao kako postati doktor. No, gledajući kako njegov stariji brat postaje fratar, osjetio je iskre duhovnog poziva. Također ga je u djetinjstvu oduševio film o životu fr. Damiena, belgijskog misionara poznatog kao apostol gubavaca u Molokaiu, te je poželio krenuti stopama tog svećenika i dobrotvora. Međutim, njegova je majka željela da joj sin prvo završi studij medicine, a djelom iz ljubavi prema njoj on je to i ostvario diplomiravši na studiju medicine na sveučilištu u Iggeu u Južnoj Koreji. Isprva je službovao kao kirurg u vojsci gdje je ponovno osjetio unutarnji duhovni zov. Shvativši kako njezin sin namjerava ispuniti svoj religiozni poziv, majka mu je dala svoj blagoslov: „Ako je to ono što si odabrao, samo naprijed.“  Fe. Lee se zatim pridružio salezijancima, Mnogi su ga pitali zašto nije postao kapucin poput brata, a on je odgovarao kako su mu ga fascinirali salezijanski način života i duhovnost.

Najbolji način

Teologiju je studirao na Sveučilištu Gwangjoo i Salezijani u Rimu,  a kao đakon posjetio je salezijansku misiju u južnom Sudanu, što je obilježilo njegovu buduću svećeničku stazu. Prvi susret s kolonijom gubavaca ga je šokirao – bio je naviknut na liječničku praksu u solidnim uvjetima djelujući pri vojsci. No, prizori raspadajućih udova gubavih bili su mu previše, pa je pobjegao od njih sakrivši se u grmlju. Nakon što se pribrao, rekao je kolegama salezijancima da će se naviknuti na to, ali nitko nije očekivao da će se vratiti na isto mjesto.

Međutim, na njihovo veliko iznenađenje, nakon svojeg ređenja u lipnju 2001. mladi svećenik im je pisao kako bi uskoro želio poći u Afriku. Pojasnio je kako bi njegov rad među gubavcima bio najbolji način da bude doktor, svećenik i salezijanac.

Prije dolaska u Sudan boravio je u jednoj kenijskoj bolnici kako bi usavršio svoja medicinska znanja o tropskim bolestima i specijalizirao u području liječenja malarije, a onda je svoje misionarsko djelovanje započeo kao učitelj i liječnik u selu Tonj u južnosudanskoj pokrajini Warap.

Siromah, brat gubavcu

Iako je s referencama visokokvalificiranog liječnika drugdje mogao živjeti u raskoši, fr. Lee kao osoba odrasla u velikom siromaštvu nije mogao ostati imun na patnje potrebitih – nastojao im je učiniti što više dobra.

Bio je tada jedini doktor u tom području te je vlastitim rukama gradio malu kliniku u kojoj je dnevno liječio oko 300 pacijenata. Puno je radio i izvan te ustanove obilazeći po kućama bolesnike koji nisu bili u mogućnosti doći do njega, a posebno se posvećivao oboljelima od gube.

Navikavši se na tegobe pogođenih groznom bolešću, misionar je sate provodio čisteći i previjajući im rane, a svoja je iskustva pomoći tim teškim bolesnicima zabilježio u dvije knjige. Njegovo je sebedarje daleko odjeknulo i inspiriralo mnoge. Biskup njegove rodne biskupije Paul Choi Duk-ki bio je do suza ganut vidjevši na koreanskoj televiziji kako fr. Lee skrbi o gubavcima. Odlučio je otputovati u Tonj kako bi uživo susreo misionara. Snažno ga je nadahnulo sve što je doživio u Sudanu. Kazao je kako je fr. Lee poput svetca te kako je njegovo iskustvo boravka u Tonju bilo poput koračanja s fr. Damianim od Molokaia, poput koračanja s Isusom.

Isusovo svjetlo

Misionar je, zabilježili su oni koji su ga susretali, puštao da mu Isusova ljubav bude zvijezda vodilja u svim naporima rada među gubavcima i svojim je primjerom pokazao kako bi te ljude trebalo tretirati onako kako je to Krist činio. Rezultat njegovih nastojanja je današnji bolji standard skrbi za oboljele od gube u tom dijelu svijeta.

No, on nije samo liječio – želio je i prevenirati razne bolesti. Stoga je osigurao i cijepljenje za žitelje Tonja i oko još 80 okolnih sela. Bez obzira na religiozne i etničke konflikte koji su uništili Sudan prouzročivši oko dva milijuna smrti, fr. Lee je pružao pomoć svakome kome je bilo potrebno. Tako je u svojoj klinici skrbio o katolicima, protestantima i muslimanima. Liječio je čak i ratnike pa je stoga njegovo selo bilo pošteđeno borbi. 

Uz angažman u zdravstvu, ostavio je i neizbrisiv trag u školstvu. Utemeljio je školu u kojoj je djecu poučavao matematici i glazbi, a s mladeži Tonja izgradio je posebnu i snažnu prijateljsku vezu dok su ga mještani upamtili i kao vrsnog ispovjednika.

Na njih je taj svećenik sveta života i britkog uma prenosio ljubav prema glazbi, a jedan od plodova takvog djelovanja je i Don Bosco Brass Band, najpoznatiji glazbeni sastav na južnosudanskom prostoru.

Nadahnuće mladima

Tijekom jednog od svojih rijetkih odmora otišao je u Seoul na redovite pretrage tijekom kojih mu je utvrđen rak debelog crijeva i jetre. Ispočetka je dobro podnosio kemoterapije, a onda je u nekoliko posljednjih mjeseci njegova života bolest rapidno uznapredovala. Preminuo je 14. siječnja 2010. okružen subraćom koja su jedva prihvatila smrt tog mladog i požrtvovnog čovjeka.

Tri mjeseca nakon njegove smrti južnokorejska TV kuća KBS TV emitirala je dokumentarni film o fr. Leeu Schweitzer Sudana, a dokumentarac Ne plači, Tonj dirnuo je oko 400 000 gledatelja. Životopis fr. Leea dostupan je i u Katoličkom biblijskom časopisu, a više o tome velikanu može se čitati i u knjizi Hoćeš li mi biti prijatelj?.
Također, raduje činjenica da će se o njegovim postignućima govoriti i u školama, što će zasigurno nadahnuti i mnoge mlade upućivati na putove dobra i ljubavi. 
„Očekujemo kako će naši novi udžbenici nadolazećim generacijama približiti fr. Leea i njegova djela. Nadam se da će studenti naučiti iz njegove odanosti i žrtve za siromašne i slabe“, iznio je u jednom nedavnom intervjuu južnosudanski ministar obrazovanja o svećeniku sveta života koji je i danas poznat i iznimno cijenjen u Sudanu i domovini.