Piše: don Jakoslav Banić

Bilo je to na blagdan Sv. Ivana Pavla II. Izišao sam nešto ranije s klanjanja kako bih što prije stigao u grad i proveo malo više vremena s djecom koja žive na ulici. Naš Centar Sv. Josipa, koji se još gradi, trenutačno brine za 70-ero djece. Broj raste, a sa svakim novim djetetom dolazi i priča koju je teško nositi.

Svu radost svojega života…
Na putu prema kući zaustavila su me dvojica dječaka. „Oče, treba Vas jedna žena. Majka jednoga dječaka iz našega Centra.“

U sebi sam zahvalio Bogu: „Hvala ti, Gospodine. Roditelji dolaze tražiti svoju djecu. Žele ih vratiti kući.“

A onda mi je prišla ona…

Imala je samo 30 godina, a bolest joj je oduzela toliko snage da je jedva govorila. Poslije sam doznao kako boluje od AIDS-a. Došla je susresti se sa mnom. Imala je nešto što je morala izgovoriti.

U međuvremenu su dječaci iz crkve doveli njezina osmogodišnjeg sina Emanuela.

„Emanuel je već bio kod nas“, rekao sam joj. „Drago mi je da ste došli po njega.“

Pogledala me je i tiho odgovorila: „Ne, oče. Ja sam ga dovela ovamo.“

Tada sam pogledao njega. Stajao je pokraj majke, gledao u pod i brisao suze. Osam godina. Dijete koje bi trebalo bezbrižno potrčati majci u zagrljaj stajalo je pred nama i plakalo.

„Imam samo jednu molbu“, nastavila je Veronika. „Molim Vas, prihvatite ju. Nakon toga Vas više neću smetati.“

Te su me riječi zaboljele. Žena koja nosi toliku patnju još se boji da nekomu smeta.

„Recite“, odgovorio sam.

„Primite moga sina. Moji su dani odbrojeni, a za njega se više neće imati tko brinuti.“

Zanijemio sam.

U prsima me stisnulo. Gledao sam majku, pa njezina dječaka, i nisam znao što reći. Ona je došla učiniti ono za što ne znam gdje je pronašla snagu: povjeriti drugima svoje jedino dijete, svu radost svojega života.

Koliku bol može nositi majčino srce?
Ispričala mi je kako je Emanuelov otac umro od AIDS-a i da se zarazila od njega. Zbog bolesti nije uspijevala unajmiti smještaj. Ljudi su se bojali da će umrijeti u njihovoj kući. Tako su majka i sin spavali na ulici.

Zastao sam pred tom rečenicom. Koliko puta prođemo pokraj nekoga, a ne znamo gdje će te večeri položiti glavu? Veronika je, bolesna i iscrpljena, uz sebe imala dijete koje je trebalo njezinu zaštitu. A ona mu nije mogla osigurati ni krov.

Sada je kod svoje sestre. No, morala je pronaći odgovor na pitanje koje ju je dovelo pred nas: tko će prihvatiti Emanuela kada se ona više ne bude mogla brinuti za njega?

„Znam da će ovdje biti siguran. Molim Vas, nemojte me odbiti.“

Bože moj, koliku bol može nositi jedno majčino srce?

Rekli smo joj da bude mirna. Prihvatit ćemo njezina sina. Brinut ćemo se za njega.

Tada je zaplakala od radosti.

Još uvijek me potresaju te suze. Ista žena koja je maloprije molila da ju ne odbijemo sada je plakala jer je čula da će netko biti uz njezino dijete. U svojoj bolesti i neizvjesnosti dočekala je trenutak olakšanja.

Svjedočiti ljubav
Emanuel ju je zagrlio.

Pred očima mi je ostao taj zagrljaj. Njegove male ruke oko majke, njezina iscrpljenost, suze koje sam vidio na njihovu susretu. Ne znam što su sve jedno drugomu željeli reći. Znam samo da sam stajao pred ljubavlju uz koju su moje riječi bile premalene.

Potom je Emanuel pošao s drugom djecom u Centar.

Na putu prema gradu Veronika nije prestajala zahvaljivati i plakati. Pomogli smo joj kupiti lijekove i hranu, odvezli ju do njezine sestre i obećali pomoć. Želio sam da zna kako smo čuli i nju, kako i ona ima komu doći.

Te večeri u srcu sam se vraćao njezinoj molbi: „Primite mog sina.“

U misijama često govorimo koliko djece hranimo, koliko ih školujemo i za koliko njih tražimo smještaj. A onda pred nas stane jedna majka i sve dobije lice. Sedamdesetero djece postane 70 života kojima smo potrebni. Među njima je sada i Emanuel, dječak koji je spuštena pogleda brisao suze dok je njegova majka molila za njegovu budućnost.

Biti tu
Veronika nam je povjerila ono najdragocjenije što ima.

Njezino povjerenje nosi obvezu koja počinje svakoga jutra iznova: pripremiti obrok, pobrinuti se za školu, primijetiti tugu, saslušati, utješiti. Biti uz Emanuela i onda kada mu nedostaje majka, kada se uplaši ili kada mu samo treba netko kome će ispričati svoj dan.

Molim Gospodina da Veroniki olakša patnju i podari snagu. Molim ga da nam pomogne ostati vjernima onomu što smo joj obećali.

A vas, dragi prijatelji misija, molim da u svojim molitvama pronađete mjesta za ovu majku i njezina sina.

Za Veroniku, koja je prikupila snagu izgovoriti svoju najtežu molbu.

Za Emanuela, koji je toga dana zagrlio majku i pošao s našom djecom.

I za nas, da svojim životom odgovorimo na njezino povjerenje: „Budi mirna, majko. Brinut ćemo se za njega.“