Blaženi o. Paolo Manna

Osobit odraz Božje slave


Blaženi o. Paolo Manna osnovao je jedno od četiriju Papinskih misijskih djela – Papinsku misijsku zajednicu te je tijekom cijelog svećeničkog života bio gorljivi misijski animator među klericima i laicima.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Blaženi Paolo Manna rođen je u Avellinu u Italiji 16. siječnja 1872. kao peto od šestero djece u pobožnoj obitelji. Nakon naobrazbe u svojem rodnom mjestu i Napulju otišao je u Rim na „više škole“. Tijekom studija filozofije osjetio je Božji poziv i pristupio sjemeništu Instituta za vanjske misije u Milanu, a za svećenika je zaređen 19. svibnja 1894. u milanskoj katedrali.

Odlazak u Burmu

Nakon nešto više od godinu dana, 27. rujna 1895., njegovo ga je služenje Gospodinu odvelo u mjesto Toungoo u istočnoj Burmi gdje je djelovao među pripadnicima naroda Ghekku o kojem je napisao i jednu knjigu. Tamo je bio misionar 12 godina tijekom kojih je imao problema s tuberkulozom. U domovinu se zbog toga vraćao, a onda ga je nakon trećeg povratka zdravstveno stanje prisililo na ostanak. Zbog toga je u 35-oj godini za sebe rekao da je neuspješan misionar, a zapravo je u Burmi bio vrlo cijenjen zbog spisateljskog rada kojem se revno posvećivao, i u Italiji gdje je kroz objavu niza knjiga i publikacija postao istinski misijski animator cijele Crkve.

Kroz pisanje i razne druge aktivnosti odlučio je od 1909. pa kroz idućih 40 godina svoju energiju usmjeravati na zasađivanje misionarskog žara među klericima i laicima. Njegov cilj nije bio samo širenje vjere, molitvena i materijalna pomoć djelovanju misionaru, nego je, prije svega, težio upoznati vjernike s dužnošću širenja Crkve kako bi ona dobila više misionara i tako u potpunosti ispunila svoju zadaću naviještanja Radosne vijesti svijetu. Njegovo je zalaganje za misije naišlo na odličan odziv među svećenstvom ali i pukom – dok je bio urednik časopisa Katoličke misije, potaknuo je veliko zanimanje za misije i puno misijskih poziva.

Misijska zajednica

Misijsku zajednicu svećenika osnovao je 1916. Ona je kasnije proširena i na redovnike i redovnice, a papa Pio XII. dodao joj je 1956. naslov „Papinska“ te joj dao epitet „dragulj čitava života oca Manne“. Tako je rođeno još jedno od četiriju Papinskih misijskih djela.  
Zadaća te institucije je promicanje misijskog djelovanja i širenje misija kroz izravan angažman onih koji su, poput apostola, primili zapovijed: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ (Mt 28,19). Njezin utemeljitelj je kroz svoje pisanje i propovijedi osobito naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju evanđelja i stvaranju misijske svijesti među ljudima – oduševljavao je kler i laike za misijski ideal, a mladima je postavio izazov da taj ideal ostvare.

U njegovim misijskim nastojanjima podržavao ga je i papa Benedikt XV., ali i sv. Guido Maria Conforti, biskup Parme i utemeljitelj ksaverijanaca.

Geslo o. Manne je bilo: Svi su misionari! Podsjećajući na misijsku narav Crkve, govorio je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je, smatrao je, svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar.

Kako bi se to posvijestilo onima koji se pripremaju za svećeništvo, na 1. Međunarodnom kongresu Misijske zajednice u siječnju 1922. istaknuta je nužnost poučavanja o misijama u bogoslovijama. Poslije Papine enciklike Maximum illud 1919., kojom je potaknuo da ta ustanova bude prisutna u svakoj biskupiji, Misijska zajednica se posvuda proširila, a 1924. godine imala je 23 000 članova.

Blaženik i primjer

U nastojanju da se potakne misijska zvanja u južnoj Italiji, Kongregacija za širenje vjere zamolila je oca Mannu da utemelji sjemenište za strane misije. Otvorio je Sjemenište Presvetog Srca u mjestu Ducenta u pokrajini Caserta. Potom je 1924. izabran za generalnog ravnatelja Instituta za vanjske misije u Milanu, i na toj je dužnosti ostao 10 godina. Na poticaj pape Pija  XI. Institut se 1926. ujedinio s misionarskim sjemeništem u Rimu da bi se formirao Papinski institut za vanjske misije u svijetu poznat pod skraćenicom P.I.M.E.

Osim po navedenomu, o. Manna ostat će zapamćen i po zalaganju za osnivanje Družbe sestara misionarki od Bezgrješne, kao i po brojnim knjigama i izdanjima. Osobito je zaslužan za uvođenje inovativnih metoda misionarskoga rada, a njegovo je, tvrde upućeni, najveće naslijeđe primjer budućim generacijama. Njegovu neugasivu strast za dobrobit misija nisu mogle uništiti ni bolest ni patnja. Do smrti se vodio geslom: Sva Crkva za sav svijet!

Preminuo je 15. rujna 1952. u Napulju, a pokopan u Ducenti.

Sveti papa Ivan Pavao II. posjetio je njegov grob 13. prosinca 1990., a 4. studenog 2001. proglasio ga blaženim. Tom je prigodom, između ostalog, rekao: „U ocu Paolu Manni opažamo osobit odraz Božje slave. Cijeli svoj život proveo je promovirajući misije. Na svakoj stranici njegovih spisa ističe osobu Isusa Krista, središte njegova života i razlog za misije. U jednom od njegovih pisama misionarima on izjavljuje: 'Zapravo je misionar ništa ako se ne obuče u osobu Isusa Krista. Jedino misionar koji vjerno u sebi kopira Isusa Krista može reproducirati njegovu sliku u dušama drugih...'.“