Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Mons. Drago Balvanović, dugogodišnji misionar i voditelj župe svetoga Leopolda Mandića za Hrvate u Limi, poznat je po svom predanom angažmanu u Peruu, ali i po svom spisateljskom radu. Iako kao dušobrižnik za Hrvate Južne Amerike i župnik u Limi ima mnogo obveza, ipak nađe vremena i za pisanje. Objavio je knjige Peru – putopisi, običaji, sudbine (Banja Luka, 2002.), zbirku pjesama Sjećanja i priopćenja (Lima, 2006.), Discursos del Papa Juan Pablo II en sus visitas a Croacia y Bosnia (Lima, 1994.) i Visita del Papa Juan Pablo IIa a Croacia y Bosnia (Lima, 2004.).

Sve zapisujem

Pozornost ovdašnjih čitatelja osobito su privukla njegova djela u kojima kroz privlačne putopise i životne priče približava posebnosti i ljepote Perua, dok su Peruanci iz knjiga mons. Drage na španjolskom mogli doznati o posjetima svetog pape Ivana Pavla II. BiH i Hrvatskoj.

Od malena je volio čitanje i knjigu, a na pisanje ga je uputila njegova učiteljica s. Ružica Ćurić, redovnica sestara Klanjateljica Krvi Kristove, koja mu je kao pučkoškolcu prenijela prva znanja, a kasnije doživjela njegov odlazak u misije.

„Potaknula me je da sve zapisujem i ako je moguće, objavim. Imao sam, inače, običaj zapisivati događaje i doživljaje i slao sam to ponekada u obliku pisama kolegama, a nešto od toga je i objavljeno. Više puta kolege me nisu ni zapitale za dopuštenje jer se njima činilo zanimljivo“, kazao nam je mons. Drago kojem je poslije svećeničkih zaduženja pisanje svojevrsni odmor u večernjim satima. Prve zapise i članke o peruanskoj svakodnevici objavio je pod naslovom Jedan drugi Peru u Radosnoj vijesti tijekom uredništva pokojnog svećenika Zvonke Baotića.

Oduševljeni člancima

Oduševljeni tim sadržajima javljali su mu se i svećenici i laici govoreći da do tada nisu znali skoro ništa o ljepotama Perua, kao ni o vjeri i običajima tamošnjih ljudi, te da nastavi s takvom tematikom. „Poslije toga svoja sam zapažanja obuhvatio i protkao doživljajima s našim hrvatskim iseljenicima. Ostalo je dosta toga što bih trebao objaviti, primjerice susret s čovjekom iz Bosne (Glamoč) koji se oženio Bolivijkom, domorotkinjom, i živi na način stanovnika ove zemlje. Ili jedan Bošnjak iz Ključa koji u blizini Lime živi oženjen Peruankom, djecu odgojio u katoličkoj vjeri, a u vrtu ima prekrasnu Gospinu špilju“, otkriva nam svećenik čiju pozornost osobito privlače životne priče djece koja žive prepuštena sama sebi na ulici. „Peru je zemlja mladosti, djece i brojnih obitelji. Uvijek su me zanimale informacije gdje ta djeca žive, što rade i koga sve pomažu. Neki žive na ulici, a neki od ulice. Svakako je danas stanje bolje nego prije. Upravo ovih dana doznajemo kako je samo od hladnoće u Andama u okolici grada Puna umrlo više od 120 djece. Mnogi od njih su ostali smrznuti pokraj svojih ovaca – ljama, vikunja ili alpaka. Nakon ove tužne vijesti započinje kampanja oko pomoći, ali uvijek, kao i u svijetu, nakon nesreća duhovi se uzburkaju, pomoć se prikuplja, ali život se ne može povratiti“, osvrće se naš sugovornik koji je napisao i jednu nesvakidašnju knjigu sa slikama iz mladosti.  

Je li tako, druže Drago

Među korice knjige Jel tako, druže Drago – Es verdad lo que digo soldato Drago sabrao je doživljaje iz JNA. „To su zapisi koje sam vodio o doživljajima prije gotovo 50 godina. Nisam imao prilike to objaviti prije. Potaknuli su me prijatelji koji su rekli da je dobro objaviti taj tekst jer se ne radi o fizičkom maltretiranju svećenika i bogoslova u vojsci, nego o psihičkom, a to je ponekad i teže nego prvo“, naveo je autor, a oni koji su knjigu čitali poslije njezina nedavnog predstavljanja u Limi prenijeli su nam da je taj zapis sjećanje puno emocija i intenzivna proživljavanja događaja, te donosi sadržaj u kojem u konačnici trijumfiraju život, sloboda, nada i iznad svega praštanje.

Peruanski običaji

Svestrani svećenik kroz pisanje se zanimao i za autentične peruanske običaje. Od vjerskih doživljaja izdvaja pohod crkvama u noći Velikog četvrtka kada je običaj posjetiti sedam crkava i pomoliti se. Prema riječima našeg sugovornika, tada je cijeli grad na nogama. „Nezaboravan je to doživljaj jer u svim crkvama je za Presveti sakrament pripremljen posebni oltar zvan 'monumento' – spomenik. Svaka se crkva trudi da taj oltar bude poseban, ukrašen obiljem cvijeća i svijeća. Mladi ljudi u procesijama mole, pjevaju i adoriraju. Drugi običaj je isto vezan uz Veliki tjedan. Na Veliki petak u katedrali i nekim većim crkvama tumači se, u obliku razmatranja, sedam Isusovih posljednjih riječi na križu, a petak je neradni dan. Ova razmatranja prenosi televizija, pa se od 12 do 15 sati vjernici nalaze ili u crkvama ili u kućama prateći ovaj program“, informira nas misionar koji je svjedočio i raznim narodnim običajima, a jedan od njih je vezan za pokojnike. Prakticira se u provincijama, ali i u doseljeničkim obiteljima u Limi. „Kada umre osoba, drugi dan rođaci nose njegovo rublje na rijeku ili ga u kućama peru, ali kao znak s ovim pranjem peremo i sve njegove grijehe. Taj dan se upriliči večera ili objed uz pomirenja članova obitelji, tako da ovaj običaj poprima i vjerski karakter“, objašnjava mons. Drago koji je lako svladao španjolski jezik te se s njime srodio kao da mu je materinji.   

Jezik kao most

Prema njegovu mišljenju, španjolski je za Hrvate lagan, ali je ponekad teško misliti na drugom jeziku. No, to mu ne predstavlja toliki problem – on radi povremeno i kao izvanredni prevoditelj, što ga približava hrvatskim iseljenicima i pomaže mu upoznati osobe i obitelji, a mnogi se zanimaju i za njegove knjige i za situaciju na prostorima s kojih je došao.

„Ovdašnji svijet rado pita o Hrvatskoj i Bosni. Istina, u vrijeme Domovinskog rata bilo je dosta vijesti o nama. Nešto sam i ja pisao, ali kao i uvijek s posebnim naglaskom s vjerskog stanovišta. Veliku je pozornost izazvala vijest u ovdašnjim novinama kako se u ratu ne ubijaju samo ljudi nego i priroda i njezina bogatstva (primjerice uništavanje Kopačkog rita), na što je već upozorio pokojni kardinal Kuharić. Danas su naši ljudi, a i Peruanci bolje upoznati jer prate vijesti preko računala, našeg biltena i osobnih kontakata“, napominje naš sugovornik.

Što čitam i preporučam

Osim što piše mons. Drago ne zapostavlja ni čitanje. Dok je bio u Europi, volio je literaturu Claudela, Chateaubrianda, Mauriaca, Mansonia, Dostojevskog…, a danas se u slobodno vrijeme opusti čitajući putopise o Latinskoj Americi ili drugim dijelovima svijeta. „U posljednje vrijeme došla mi je u ruke knjiga od Dušana Žanka Svjedoci. To je najljepši tekst – esej koji sam uopće pročitao o bl. Ivanu Merzu, stoga tu knjigu preporučam čitateljima, osobito svećenicima i redovnicama“, poručuje mons. Blavanović koji voli i štivo za najmlađe. „Kako radim s djecom i mladeži, tražim pisce koji su pogodni za njihov uzrast. Dobio sam i prevedene knjige Ivane Brlić Mažuranić, a koja stavlja poštenje i pravdu i radinost kao uzor. Malog princa A. De Saint Exuperya pročitao sam više puta…“, svjedoči svećenik koji rado čita i pjesnike i naše i inozemne. „U posljednje vrijeme približio sam se više Tinu Ujeviću, Nazoru,a i Josipu Pupačiću. Kada odem na obalu Pacifika, rado se sjećam njegove prekrasne pjesme o moru – gledajući ogromne valove, uživim se u njegove stihove“, otkriva naš sugovornik.

Misionarova poezija

Mons. Drago piše i poeziju inspiriran prirodom, događajima, korijenima, vjerom… Donosimo jednu njegovu pjesmu na temu „Gospodin je štitnik od vjetra pustinjskog i sjena u jari podnevnoj“ (Sir 34,38).

MOJ PRATILAC

Koliko puta

sam lutao, šetao, trčao,

osamljen u istini,

po pijesku žala,

okružen valovljem urnebesa

i mirisom Tihog oceana.

I u to vrijeme nemoguće,

neminovno,

zvao sam te,

osvijetljen ljubavlju drugih

koji te okružuju i

slave Tvoje ime.

Ti si me pratio ko sunce,

sunce uvijek stalno,

božanstveno sjajno,

Sunce – Bog za Inke,

a za mene moj suputnik,

moja sjena

moj Prijatelj

moj Svjetionik

Pratilac vječni

u tamnim noćima

na pučini života

na obali Pacifika.