Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Filip Sučić rođen je 2. lipnja 1945. u selu Roško Polje, općina Tomislavgrad, kao 12. i najmlađe dijete svojih roditelja Ante i Kate (rođena Radoš). Novicijat je polazio na Humcu, a svečane zavjete položio je u Alverni (Italija). Studij filozofije završio je u Sarajevu (Nedžarići), a teologiju je studirao u Königsteinu i Freiburgu im Breisgau (Njemačka). Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972. u Königsteinu, a potom su njegove službe obuhvatile Konjic (1973. – 1974.), Humac (1974. – 1977.), Tomislavgrad (1977. – 1982.) i Bruxelles (1982. – 1983., učenje francuskog jezika). Osjetivši zov misija, u Afriku se iz Tomislavgrada zaputio 1983. i u kongoaškim misijama djeluje i danas.

Tko je misionar i što je njegovo poslanje ?

Odmah ću reći kako je odgovorio jedan duhovni pisac na pitanje kakav nam svećenik danas treba. Kazao je: „Takav koji ljubi Isusa.“ Točan odgovor. Jedini točan odgovor. Drugog pravog odgovora nema niti može biti. Ali, ja bih odmah postavio i drugo pitanje, isto pitanje, samo na drugu adresu: „Kakav nam kršćanin danas treba?“ Mislim da možemo dati isti odgovor, a taj je: „Takav koji ljubi Isusa.“ Dakle, isti je odgovor i za svećenika i za kršćanina, jer svećenik je primio isti sakrament krštenja kao i kršćanin. To je osnovica. To je temelj. Na tome se dalje gradi. Nakon krštenja primaju se ostali sakramenti. Sakrament krštenja je početak ljubavi prema Isusu. Tko ima tu ljubav, tko je svjestan te ljubavi i tko želi pokazati tu ljubav prema Isusu – to je misionar (ili u Bosni i Hercegovini ili u Kongu). Na stranu tzv. klasični misionari, tj. oni koju su čuli Isusove riječi: „Idite… do nakraj svijeta.“

Što je Vas privuklo u misije?

Mislim da je sjeme palo u srce u novicijatu na Humcu. Došao k nama u novicijat biskup iz države Togo. Pričao nam o misijama i misijskim potrebama. Kroz vrijeme bogoslovije u Sarajevu i Njemačkoj (Königstein i Freiburg) sjeme je kao spavalo. A kasnije, kroz 10-ak godina pastoralnog rada u Konjicu, na Humcu i Tomislavgradu, ono sjeme koje je jednog dana posijano počelo je pomalo klijati. To sam priopćio svojim redovničkim poglavarima. Pripreme i učenje francuskog bili su u Belgiji. I 1983. kad se fra Ante Kutleša u rujnu s odmora vraćao u Zair, tada sam se s njim uputio u misije. Sjećam se da smo nakon dugog putovanja došli noću u misiju Kayeye. Fra Blago nas dočekao.

Jeste li na putu prema misijama imali uzor?

Mislim da mogu spomenuti svetog Franju Ksaverskog, zaštitnika misionara. Oduševilo me kako je on u 16. stoljeću tolike kilometre prošao po Indiji i Japanu i do Kine da mnoge usreći navještajem Radosne vijesti.

U misijama ste u DR Kongu od 19. rujna 1983. Po čemu pamtite svoj prvi susret s afričkim tlom i gdje ste sve djelovali ?

Ostalo mi je u pameti dolazak u noći u našu Misiju Kayeye. Misli prije pokušaja spavanja: „Nu, ja već u misijama. Jest doduše noć, i neka je, neka imam ovakve misli koje sada imam…, ali proći će i noć…“ Tako i bi. Ujutro već crni kršćani dolaze da vide novog misionara. I već izdaleka punim glasom viču: „Wako!“ Već sam bio naučio da to znači „Dobro došao!“ i da treba odgovoriti „Eyo Vidye!“, a to bi značilo otprilike: „Hvala, slažem se, drago mi je da ste me došli pozdraviti!“
Djelovao sam u misiji Kayeye (1983. – 1992.), u misiji Kinkunki (1992. – 1994.). U isto vrijeme bio sam tajnik biskupov i ekonom biskupije Kamina. Od 1997. župnik sam župe Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Kamini.

Sada u župi Kamina pastoralno skrbite o 22 sela. Kakva su Vam iskustva i izazovi misijskog služenja?

Iskustva: kršćani jedva čekaju kad će im misionar doći i jagme se gdje će biti sveta misa.
Izazovi su sljedeći: da kršćanska zajednica bude i brojna i kvalitetna; da starješina kršćanske zajednice bude primjeran u svemu; da kateheta bude pravi vjernik i vrlo aktivan u traženju i nalaženju novih, budućih katolika.

Kakav je vjerski život, a kakve su materijalne prilike na području Vašeg djelovanja? Možete li nam to ilustrirati i nekom anegdotom?

Materijalne prilike su: motiku u ruku i u polje. Tvornice ne postoje. A vjerski život? To bi bila tema za šire pisanje. Neka sljedeća anegdota kaže nešto o razmišljanju i međuljudskim odnosima ovih mojih Baluba. 
Sova i šišmiš zamolili poglavicu da idu u lov. Poglavica se složio i obećao nagradu onom koji dobro ulovi. Sova ulovila jednu životinju, a šišmiš uzviknuo, pohvalio se poglavici. Poglavica ga čuo i dao mu dio svoje vlasti. Drugi put isto: sova ulovila, a šišmiš javlja poglavici da je on ulovio. Sova se razljutila i odlučila uloviti sina poglavice. Poglavičin sin otišao u šumu. Sova ga ulovila (ubila). Šišmiš čuo pucanj sovine puške, odlazi poglavici i kaže mu da je imao dobar ulov. Poglavica ga nagrađuje govoreći: „Sada ću poslati svoje ljude da donesu meso koje si ulovio.“ Ljudi odlaze i nalaze mrtva poglavičina sina. Svi se vraćaju kukajući. Javljaju poglavici: „Šišmiš ti je ubio sina.“ Poglavica odmah daje naredbu da vatrom sprže šišmiša. 
Pouka: Prijevara (nepoštenje, laž...) uvijek donosi smrt. „Ne reci lažna svjedočanstva“ (osma Božja zapovijed).

Trudili ste se što više približiti narodu pa ste i biblijske tekstove prevodili na njihov govor, borite se da kongoaški ljudi što više njeguju svoj materinji jezik...

Točno je. Da pojasnim, stvarna je istina da smo dobro naučili kiluba jezik i trudimo se, evo, sve godine misionarenja i fra Ante i fra Pere i ja (a naravno i pokojni fra Stojan i fra Blago) da budemo što bliži ovom mi kažemo „našem čoviku“. Pokojni fra Blago sa svojom ekipom u misiji Kayeye preveo je Sveto pismo na kiluba (plus četiri katekizma, knjigu za vjeroučitelje, molitvenik i dr.). Ja sam ovdje u misiji Kamina sa svojom ekipom nastavio isti posao. I vrlo se borimo da ovaj narod Baluba govori svoj jezik.

Koliko ste knjiga preveli? Zasigurno taj pothvat ima veliki značaj.

Preveli smo 14 knjiga. Prevoditelji: trojica Baluba i ja s njima. Radimo zajedno. Više oni nego ja. Oni su uredno zaposleni u Kulturnom centru Buluba. Imaju svoje radno vrijeme i na kraju mjeseca plaću. Zdravstveno su osigurani i oni i njihove obitelji. Trenutačno smo angažirani na dvije knjige: Mudre izreke Baluba (druga knjiga) i Crkvena pjesmarica (pjesme s notama). Mislim da bi sve to trebalo imati veliki značaj. Trudimo se i dobro se mučimo mi misionari govoreći (i ponavljajući) našim Balubama da nije civiliziran onaj koji dobro ne govori najprije svoj materinski jezik (a poslije francuski, swahili ili neki drugi jezik).

DR Kongo kroz dugo razdoblje grca u nasilju i sukobima, a stanovništvu stalno prijete razne oružane pobunjeničke skupine. Kako, s obzirom na to, živite Vi i misionari koje poznajete? Prijeti li Vam opasnost, je li Vas strah...?

Mi misionari smo u svojem misionarskom poslu. I u središtu misije i po dalekim naseobinama: navješćujemo Radosnu vijest, misionarimo, krštavamo. Gradimo crkve, škole, bolnice, mostove... A prijeti li nam opasnost? Nemamo kada misliti na to. Dakle, ni za strah nema vremena. Predali smo se Isusu i Gospi, Kraljici mira.

Prije odlaska u misije službovali ste na domaćem terenu. Možete li usporediti domaća i afrička iskustva?

Središnje iskustvo je ovo: i bili i crni čovik (malo ikavice) kad vidi svećenika da se daje, da se žrtvuje, da ljubi Isusa, i on će činiti isto. I bijeli i crni. Evo, primjerice, ovdje kod mene župa nije velika, a na misi ujutro u 6 sati bude i do 100 svetih pričesti. I odraslih i mladih. Mlađarije više. Nije lako ujutro ustati, posebno mladima, ali ustaju, dolaze, pjevaju, mole... Tko voli Isusa, eto ga... Ne treba ga gurati.

Za kraj, kakva bi bila Vaša poruka onima koji razmišljaju o odlasku u Afriku. Što mogu učiniti i očekivati?

Moja poruka bila bi im ova: „Isus vam je otišao pripraviti mjesto. Ako je ponekad i skromno i teško, neka je, reći ćete... Najsretniji ste da je tako. Ni On sam nije imao kamena gdje bi naslonio svoju glavu... Tajna evangelizacije nije u primjenjivanju metoda, nego u puštanju da Isus bude prvi...“ (Citat iz uskrsne čestitke ravnatelja i djelatnika Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj). Pročitah prije pet minuta na e-mailu.