Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Guido Maria Conforti rođen je i kršten 30. ožujka 1865. u Ravadeseu u blizini talijanske Parme. Bio je osmo od desetero djece u obitelji Rinalda i Antonije Adorni. Od najranijeg djetinjstva bio je jako pobožan i primjeran vjernik.  

Unatoč protivljenju

Pohađao je katoličku školu, a kao dijete volio je svakodnevno ići u crkvu i promatrati raspelo. Tada se u njemu rodio svećenički poziv. Prisjećajući se kasnije tih događaja, govorio je kako mu se činilo da mu Isus ima mnogo toga reći.

Kad je imao 11 godina, usprkos protivljenju njegova oca, pošao je u malo sjemenište gdje je subraći bio primjer zbog uzorita i sveta života. Školujući se za svećeničko zvanje, upoznao se s literaturom o životu i djelu poznatog isusovca i misionara Franje Ksaverskog koji je Božju riječ pronosio sve do Kine. Oduševio se tim svetcem zaštitnikom misionara i osjetio potrebu da i on nešto učini na misijskom planu te nastavi njegovo djelo. Međutim, bolest koja je imala simptome epilepsije na neko je vrijeme odgodila njegovo ređenje za svećenika koje je ipak obavljeno 1888. kad se oporavio.

Kao jako mlad svećenik imenovan je ravnateljem Društva za širenje vjere, a s nepunih 30 godina postao je generalni vikar biskupije Parma.

Mladi nadbiskup

Iako ga je slabašno zdravlje sprječavalo ispuniti svoj misijski poziv koji je dugo osjećao, on se ipak duhovno ostvario na polju misija. Utemeljio je 1895. novi Red posvećen misijama – Družbu sv. Franje Ksaverskoga za vanjske misije – misionare ksaverijance koji su imali jedinu i isključivu svrhu: evangelizaciju nekršćana.

U dobi od samo 37 godina papa Lav XIII. imenovao ga je 11. lipnja 1902. nadbiskupom Ravenne. Kako bi se potpuno predao Kristu i posvetio cijeli svoj život za dobrobit duša, na dan svojega biskupskog posvećenja dao je i trajne redovničke zavjete. Tijekom dvije godine svu je svoju energiju ulagao u korist nadbiskupije, ali sve je to bilo previše za njegovo zdravlje. Njegov osjećaj za odgovornost prema svojem stadu nagnao ga je da ponudi ostavku, što je papa Pio X. prihvatio. Potom se vratio svom institutu koji je 1895. utemeljio u Parmi gdje se posvetio formaciji svojih učenika misionara. Kad se oporavio, Papa mu je 1907. ponudio upravljanje biskupijom Parma. On je tu dužnost prihvatio i 24 godine služio kao dobri pastir.

Promovirao je vjeronauk koji je bio prioritet njegove pastoralne službe – ustanovio je škole kršćanske doktrine u svim župama te osigurao osposobljavanje ženskih i muških kateheta, koje je uključivalo specijalne pouke religiozne kulture i pedagogije nastave. Poznat je i po tome što je prvi u Italiji proslavio Tjedan vjeroučitelja. Vodio je dvije biskupijske sinode, utemeljivao je i promicao katoličke udruge, te promovirao pučke misije i djelatnost Katoličke akcije. Osobitu je brigu vodio o formaciji svećenstva i laika. Upućeni će reći kako u svojoj pastoralnoj zadaći ništa nije prepuštao slučaju, činio je sve što je mogao u širenju evanđelja nekršćanima, a ujedno je skrbio o misionarskoj obitelji koju je osnovao i čiji je bio glavni superior, te podržavao svaku aktivnost misijske animacije u Italiji.

Skrb o misionarima   

Godine 1916. surađivao je s misijskim velikanom Paolom Mannom na osnivanju Misijske zajednice za kler, služeći potom 10 godina kao njezin prvi predsjednik. Pred kraj života zaputio se na dugo putovanje koje mu je nedostajalo da upotpuni predivni mozaik dobrih djela koja je činio za misije. Posjetio je 1928. svoje ksaverijance u pokrajini Henan u Kini, a to je putovanje trajalo 44 dana. Doživio je do Kine i natrag svakojaka iskustva – iscrpljenost ispod žarkog sunca Crvenog mora, susret u Džibutiju s urođeničkom djecom koja su mu ukrala naočale, divljenje dobroti ljudi u Indiji…, a osobito je uživao na kineskom tlu za kojim je toliko čeznuo. Kući se zaputio Transsibirskom željeznicom, a poslije tog nezaboravnog posjeta kazao je: „Gospode, vidio sam! Sada mogu otići u miru!“

Na Kristovim temeljima

Prema riječima upućenih, iako njegov život nije bio sačinjen od izvanrednih stvari, impresivnih postignuća ili spektakularnih junačkih djela, ipak je kroz djelovanje i življenje ostavio dubok trag i svjedočanstvo u Crkvi. Mnogi će reći kako je teško u samo nekoliko redova sažeti značajke njegove duhovnosti ili dovoljno kazati o njegovim životnim načelima. Njegova svetost sastojala se u skromnu, vjernu i stalnu ispunjenju Božje volje u svakom trenutku života i u njegovu gorućem žaru za spas svih. Svi koji su ga poznavali mogli su posvjedočiti kako je bio čovjek vjere u svakom potezu, kako ga je bezgranično povjerenje u Božansku providnost održavalo u svim izazovima i nevoljama, te kako je bila neiscrpna njegova ljubav za Boga i druge te želja za njihovo spasenje. Poznavatelji Confortijeva djelovanja ističu kako je u središtu njegove duhovnosti bila osoba Isusa Krista koji je uvijek bio prisutan u njegovim razmišljanjima i srcu, stalno ga prateći u molitvi, služenju, u trenutcima tuge, patnje i iskušenja. Sve je to potvrdilo geslo koje je bio izabrao kao biskup Parme – In Omnibus Christus. Confortijeva ljubav prema Bogu preobrazila se u ljubav prema bratu čovjeku – svojim je prijateljstvom grlio svakoga. Njegova predanost Gospodinu oduševljavala je ljude koji su željeli da ih vodi Kristu, posebice siromašne, ponizne, patnike i grješnike.

Želeći biti blizu svima, obavio je i četiri pastoralna posjeta biskupije. Tada je putovao i u najudaljenije župe, a tijekom petog pohoda smrt ga je zatekla 5. studenog 1931. Njegovu sprovodu nazočio je neobično velik broj ljudi, a glas o njegovim vrlinama i svetosti proširio se iz Parme u sve zemlje gdje su ksaverijanci djelovali. Dva čuda potrebna za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju dogodila su se u misijskim područjima – u Burundiju i Brazilu, što je, kažu upućeni, znakovito. Tog uzora svetog života sveti papa Ivan Pavao II. beatificirao je 17. ožujka 1996., a 23. listopada papa Benedikt XVI. upisao je njegovo ime u knjigu svetaca.

Nadahnuće drugima

Sredstvima koja su mu pripala od obiteljskog naslijeđa, te od male ušteđevine i donacije jednog dobročinitelja uspio je kupiti kuću nedaleko od katedrale i glavnog sjemeništa u Parmi, te ju renovirati i pretvoriti u sjemenište prvih ksaverijanaca. Posveta je obavljena 3. prosinca 1895. na blagdan Franje Ksaverskog i zdanje je primilo prvih 17 učenika. Četiri godine nakon rađanja nove muške kongregacije poslao je prvu dvojicu misionara u Kinu – Caioa Rastellija i Edoarda Maninija, a kasnije ih je za njima u svijet otišlo još mnogo. Danas ksaverijanci djeluju u Europi, Africi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Kroz povijest su se susretali s brojnim nevoljama, a neki od njih su šireći evanđelje, hrabro dali svoj život – prvi je među njima stradao 28-godišnji fr. Rastelli nakon samo dvije godine misionarske službe u Kini, a povijest Družbe bilježi i imena fr. Louisa Carrara koji je 1964. smaknut u Kongu, fr. Mario Veronesije 1971. ubijen u Pakistanu, fr. Valerian Cobbe koga su 1974. usmrtili lopovi… Njihova subraća čuvaju uspomene na svjedoke vjere i vjeruju da će njihovi životi inspirirati druge u vjeri prema Bogu.  

Model za svećenike

Svećenički život Guida Marije Confortija odlično je opisan u pismu koje je poslao 2. kolovoza 1913. svećenicima biskupije Parma u povodu obilježavanja 25 godina svojeg ređenja. Ohrabrio je svoje kolege da oponašaju Isusa Dobrog Pastira – programom koji je on sam nastojao živjeti kao svećenik i biskup. „Moramo voljeti na isti način kako je to činio Isus koji je dao cijeloga sebe za nas. Naši prioriteti moraju biti za one koji su u najvećoj potrebi, a koji nam nude najveću mogućnost za vježbanje naše ljubavi i stjecanje većih zasluga u očima Boga. Moramo preferirati siromašne koji su predmet Kristove naklonosti. Moramo više voljeti one koji imaju psihičke boli, onima koji nose teret tuge i trebaju utjehu u svojim stanjima samoće i napuštenosti – ovi ljudi trebaju prijateljsku riječ koja će im pokazati raj, koja je obećana povrh svega onima što plaču i nose nesreću s kršćanskom rezignacijom. Moramo dati prednost djeci. Prije svega moramo dati prioritet onima koji su zalutali iz Očeve kuće, koji nas mrze jer nas ne poznaju, koji hule religiju jer je nikada nisu proučavali… Zbog njih, također, moramo biti duboko milosrdni i doprijeti do njih, koliko god nam okolnosti dopuste, a ako ništa nije moguće, onda barem trebamo moliti za njihovo obraćenje“, zapisao je svetac u svojem pismu koje i današnjim svećenicima može biti nadahnjujuće.