Tijekom posjeta sjedištu organizacije Pomoć Crkvi u nevolji (ACN) u njemačkom Königsteinu, pokazao je kako njegov smisao za humor ide ukorak s izazovima misijskog djelovanja.

Crkva migranata
Reykjavíčka biskupija osnovana je 1968. kako bi pastoralno skrbila za svega 1 000 katolika na području veličine Južne Koreje. Danas se službeno navodi oko 15 500 vjernika, iako biskup smatra kako bi stvaran broj mogao biti i bliži 50 000.

Većina vjernika na Islandu dolazi iz Poljske, Litve, Filipina i Latinske Amerike. Islandskim jezikom – složenim i stoljećima starim – vlada tek manji broj njih. To je samo jedna od brojnih poteškoća u zajednici u kojoj se nedjeljna misa slavi na čak pet jezika: islandskom, poljskom, engleskom, španjolskom i litavskom.

„Naš zajednički jezik je vjera. Vjerujemo u isto. Crkva nam je majka“, rekao je biskup David i nastavio: „Mnogi ovamo dolaze raditi jer se može dobro zaraditi, ali što je s njihovom vjerom? Tu mi moramo biti posebno pozorni. Liturgija se razlikuje od zemlje do zemlje, ali vjera je ista. To nas povezuje.“

„U 2023. imali smo 150 krštenja, 200 krizmi i samo 14 sprovoda. To pokazuje kako je naša Crkva najdinamičnija u Europi“, naglasio je biskup s dozom zdrave poniznosti, ali i dodao: „Ništa od toga nije naša zasluga, Bog nam šalje te ljude.“

Crkva na Islandu tako je Crkva rođena iz migracija, zajednica koja je prije svega kulturni mozaik.

Klima koja odgaja karakter
Pastoralni izazovi su golemi: 18 svećenika i nekolicina redovnica djeluju u zemlji u kojoj su prometnice često neprohodne mjesecima zbog surove zime. Zato ACN redovito pomaže biskupiji donirajući pouzdana i izdržljiva vozila kako bi svećenici i redovnice mogli doprijeti do udaljenih zajednica – i preživjeti najteže mjesece.

Poznavanje teologije nije dovoljno za služenje ovdje – morate znati voziti kroz oluje, planirati putovanja do sela udaljenih stotinama kilometara, pa i znati kada ostati u kući zbog arktičkih vjetrova, snijega i kiša koje testiraju apostolski žar.

„Ne možete znati jeste li za ovo poslanje dok ne preživite dvije ili tri zime“, rekao je biskup. Iskusan i s osjećajem da dobar humor može spasiti život u takvom okruženju, sa smiješkom je dodao: „Zamijenio sam gitaru za ukulele – manje je, stane mi u džep i lakše ga je nositi po snijegu.“ Osim što ima dobar smisao za humor, zna i kako je glazba uvijek dobra pratnja.

Ljudi koji dolaze s juga brzo shvate koliko svjetlo – ili njegov nedostatak – može utjecati na duševno stanje. Zimi ima tek nekoliko sati dnevnog svjetla, dok ljeti gotovo uopće nema mraka. Slovački biskup priznaje kako postoje kulture koje su otvorenije od islandske: „Sicilijanci će vas zagrliti samo zato što nosite kapucinski habit. Ovdje me pitaju jesam li budistički redovnik ili musliman. U Albaniji sam naučio tri pjesme u prva tri sata. Ovdje u prve tri godine – nijednu.“

Izolacija i surova klima oblikovali su ovu otočku kulturu – zatvoreniju, samostalnu. „Nije ni bolja ni lošija – samo je drugačija. I takva mora biti da bi opstala“, dodao je biskup.

Između turista i „ovaca“
Island svake godine posjeti oko tri milijuna turista – osam puta više od broja stanovnika. To zna stvarati probleme lokalnom stanovništvu – trgovine se brzo isprazne – ali i Crkvi, jer se kapelica s 50 mjesta odjednom može napuniti s 2 000 putnika s kruzera. No, biskup Tencer jasno ističe kako to nije njegova misijska zadaća. „Naravno da služimo i turistima, ali moj prioritet su oni koji ovdje žive, koji dijele ovaj život. Moje stado su ljudi koji ovdje žive.“

Među ledenjacima i vulkanima biskup Tencer svoju misiju živi pod geslom: Ljubiti naš ledeni kraj.

Duboki sekularizam islandske kulture predstavlja još jedan izazov za Crkvu, no prisutnost sama po sebi nije dovoljna – potrebno je i naviještati Riječ. „Moramo znati objasniti u što vjerujemo“, poručio je biskup čija katedrala u Reykjavíku 2029. slavi 100. obljetnicu, a ACN već pomaže u pripremi proslave ovog jubileja.

J.P., KT