Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Don Ivan Stojanović proveo je 16 misionarskih godina u Gani. U domovinu se vratio 2008. zbog liječenja od bolesti koju ganski liječnici nisu uspjeli ni dijagnosticirati ni liječiti, a čim je prizdravio uključio se u pastoralni rad u Splitu i Zagrebu. No, misionar nikada ne zaboravlja svoje daleke postaje i uvijek im se želi vratiti, pa se tako i don Ivan ponovno vratio u Afriku čim mu se za to pružila mogućnost. Misijski križ primio je 14. rujna 2015. u Uzdolu, a krajem listopada iste godine otputovao je u Afriku koju – da se iščitati iz njegova svjedočanstva – ne obilježava samo siromaštvo, već Crni kontinent ima i ogromne duhovne i materijalne potencijale.

Pozitivni pomaci

„Uz puno negativnih stvari kao što su: siromaštvo, bolesti, korupcija, diktature, nepismenost, ekonomska pa i politička kolonizacija, po mom sudu, događaju se i pomaci u pozitivnom pravcu. Ako smijem uzeti Ganu kao primjer samosvijest ljudi raste; spremni su preuzeti odgovornost; ljudski potencijal je ogroman; ima i ekonomskih pomaka, dosta toga proizvodi se u Gani, čak proizvode i auta.... Ipak, najveći potencijal Crnog kontinenta je onaj duhovni. Iako se osjeća zadah nevjerničkog Zapada (uglavnom zbog novca), duhovno bogatstvo Afrike je neiscrpno. Čini mi se da kršćanstvo postaje sve važnija sastavnica tog bogatstva i ulazi u sve pore društva i obogaćuje njihov život i kulturu. I Katolička Crkva ima svoje mjesto pod tim afričkim suncem“, kaže misionar koji je vrativši se u Ganu sudjelovao u utemeljenju nove misije koju vode salezijanci.

Posebna priča

Smještena je u mjestu Tatale u biskupiji Yendi, a, prema riječima našeg sugovornika, ta je misijska postaja posebna priča. „Nekoć davno, prije 70 i više godina navraćali su misionari u ovo područje pješice i biciklima iz Toga i današnje Volta pokrajine (nekoć Togo, danas Gana). Prvi stalni misionar došao je ovdje prije 50-ak godina. Još je živ i prisjeća se kako je bio usamljen i danima mu nitko ne bi navratio. Misionari nakon njega nisu ostavili puno traga. Očito je da je ovo izazovno misijsko područje. Dva su plemena Basare i Konkomba / Komkomba. Oba su neraskidivo povezana uz tradiciju, vjerovanja i običaje predaka. To je najveći, iako ne jedini, razlog njihove tvrdokornosti“, pojasnio je salezijanac koji sada djeluje, kako kaže, u izrazito seoskoj sredini izgledom, mentalitetom, poslom, siromaštvom...

Životne nedaće

„Ako je vjerovati državnim uredima, postoji 70 000 stanovnika u cijeloj općini, u kojoj je oko 90 sela i zaseoka. Mi smo pastoralno aktivni u 30 sela. Teško je znati pravi broj vjernika. Uvijek su u pokretu. Radije ću nabrojati kategorije vjernika: pričesnici, samo kršteni i simpatizeri. Svih zajedno u svih 30 sela ima oko 3 000. Svi su poljoprivrednici. Ima ih nekoliko koji rade u školama i klinikama. Svi su uredi, manje-više u rukama muslimana iako su kršćani i tradicionalisti-pogani ogromna većina. Kršćanskih sekti je jako puno“, upoznao nas je don Ivan s demografskom slikom svoje misije kazavši kako je u njoj egzistencijalna situacija jako nepovoljna.

„Najprikladnija riječ za opisati materijalno stanje 95% stanovništva je bijeda. Oni nemaju ni osnovne stvari: kuću, vodu, ceste, škole, kapelice..., a i hrana je problem osobito od svibnja do listopada. Šest mjeseci traje suša, a tijekom šest mjeseci pada kiša. Problem je što kiše nisu redovite ili su prejake i unište usjeve“, približio nam je svećenik životne nedaće povjerenog mu puka kojemu je, uz ostalo duhovno i materijalno, trebalo pomoći i s uređenjem crkve.

Molba našim biskupima

„Tatale ima kapelicu koju je izgradio prvi stalni misionar vlč. Stratof, Nizozemac. Mi smo je malo pokrpali da nam ne kisne za vrat i u kalež za vrijeme sv. mise. Izmijenili smo sve električne instalacije i u kapelici i skromnoj misijskoj kući. Uredili smo i dva toaleta, ali samo za nas. Teško je naći donacije za kapelice, misijske kuće... Za socijalne projekte još se nekako snalazimo, ali sve teže“, iznio je don Ivan koji je zahvalan Bogu što je njegova misija uspjela osigurati vodu/bušotine za 11 sela. „Jednu kapelicu smo počeli graditi, ali teško ju je dovršiti. Ovdje je sve skupo. Kamion pijeska košta 200 eura. Vreća cementa je osam eura. Najteže je doći do vode. Bio sam 16 godina u misijama i naše biskupe nisam nikada molio za pomoć. Sada ih želim zamoliti sve, ama baš sve, neka svaka biskupija daruje jednu kapelicu. To je 25 000 eura. Ako je želimo i opremiti (oltar, klupe, ormare, struju uvesti), onda trebamo 30 000 eura“, istaknuo je misionar koji nam je posvjedočio i o odnosu domaćeg stanovništva prema Bogu, prakticiranju vjere i svećenstvu.

„Svi poštuju svećenike. Čak to prelazi i u neko strahopoštovanje. Dobar dio vjernika voli svećenike i pomažu nas. Većina su jako dobri vjernici. Nažalost, ima i onih koji su vjernici samo na papiru. Moramo biti strpljivi i temeljiti u evangelizaciji. Domaći sinovi (katehete i voditelji) tu imaju najveću odgovornost. Oni poučavaju, znaju ljude i često pripuste sakramentima one koji nisu dobro pripremljeni. Već neki dolaze meni plačući da ih pripustimo krštenju, ali nema popuštanja. Tražimo osnovno znanje, ali veliku ljubav i vjernost Katoličkoj Crkvi“, informirao nas je svećenik koga smo pitali i za poteškoće u navješćivanju Radosne vijesti.

Žive drame

„To su vam žive drame. Poligamija, ubijanje tjelesno i mentalno hendikepiranih, žrtvovanja idolima/duhovima predaka... Evo jednog primjera. Pozvali su me u selo Yelenke (Jelenke) da se pomolim za pokojne koje su pokopali prije godinu dana. To je veliko slavlje u čast umrlima. Okupe se svi. Bude na stotine, a u većim selima na tisuće ljudi. Pjevaju, plešu, jedu, piju... Odazvao sam se i otišao sam s domaćim voditeljima. Zaustavili smo se u hladovini stabla i čekali dok se članovi obitelji pojave. I došli su. Pitam ih gdje ćemo moliti, a oni pokazaše mjesto. 'Pa kako ovdje kad nikoga nema?' Zbunili su se i vijećali, pa su se složili da molimo u kući pokojnika. Kad sam dovršio molitve, htjedoše me vratiti u hladovinu stabla. Nisam pristao nego sam ih upitao: 'Što oni ljudi rade tamo?' Oni su mi rekli da to nije za mene pa smo otišli tamo gdje su ljudi. Pitao sam ih što se događa, a oni rekoše da poganski svećenici traže uzrok smrti. I uvijek nekoga okrive jer ništa se slučajno ne događa. Odobrili su mi snimanje i sve sam stavio na Facebook stranicu Tatale – salezijanska misija u Gani“, ispričao nam je don Ivan koji se kroz svoje djelovanje susreće s mnogim zanimljivim i potresnim događajima i situacijama.

Božje djelo

Prema njegovim riječima, susreti s bolesnima i siromašnima su obogaćujući, a kao potvrdu tih riječi ispripovijedao nam je jednu nezaboravnu uspomenu. „Jedan 20-godišnji mladić se razbolio i puno je trpio. Išao sam moliti za njega i dok je bio u bolnici. Brzo su ga otpustili i nakon nekoliko tjedana došli su mi reći da je na samom kraju. Odmah sam otišao do njega. Skromna prostirka u još skromnijoj sobici trošne kolibe. Molili smo zajedno, a onda sam ga upitao zna li što je sv. ispovijed i sv. pričest. Rekao je da zna iako nikad nije išao na sv. ispovijed i sv. pričest. Zamolio sam druge da iziđu i mladić se lijepo ispovjedio. Pričestio sam ga i dao mu sv. pomazanje. Razgovarali smo o nebu i zamolio sam ga da prikaže svoju patnju za sve svoje suseljane da se obrate i spase. Rado je to prihvatio i rekao je da će i na nebu moliti za nas. Nakon dva dana preselio se u vječnost. Na Uskrs u njegovu selu bit će više od 40 krštenja. Sve sama mladost i nekoliko zrelih ljudi. Čudesan je Bog u svom djelovanju“, prenio je salezijanac koji je, kad sve zbroji i oduzme, ipak sretan u Gani.

Molite za nas

„Koliko je god misionarski posao u misiji Tatale zahtjevan i težak (najviše trpim zbog nesnosne vrućine i osipa koje ona donosi), toliko je izazovan i lijep. Svaki susret s ljudima je prava radost i obogaćuje. Kao što se prava majka raduje svakom novom životu, tako se i ja radujem svakoj novoj katoličkoj zajednici u ovim zabačenim i bijedom okovanim selima… Molite za mene. Molite za ove dobre ljude. Neka se Bog proslavi u njima i po njima. Sretan Uskrs“, kazao nam je kraju don Ivan Stojanović.

Kako pomoći?

Našeg smo sugovornika pitali i za trenutačno najveće potrebe – projekte misije i kako ljudi dobre volje mogu pomoći. „Naše najveće potrebe su osposobljavanje voditelja i kapelice, kapelice, kapelice... Treba nam i voda i škole, ali trenutno su najvažnije kapelice. Dobro bi bilo da pomoć ide preko misijskih središnjica u Sarajevu i Zagrebu“, poručio je don Ivan.