14. listopada

Živa krunica i kontemplacija


Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.

Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.

Istinska kontemplacija
Živa krunica može dovesti do istinske kontemplacije. U svakom otajstvu našeg Gospodina postoje ljudi, riječi i djela. Stoga je pitanje promišljanja o tome što su ti ljudi, kakvu ulogu imaju u povijesti spasenja. Bitno je osluškivati riječi, pokušati da se u našem umu dobro razjasne postupci provedeni radi našeg spasenja i na taj način otajstvo učine prisutnim u našem umu, tako da to za nas bude uistinu korisno, za našu kontemplaciju. „Radi se o promišljanju o akterima našeg spasenja, o riječima koje se govore na tu temu i koje zaslužuju da neko vrijeme ostanu u našem umu. Uzimajući inspiraciju iz onoga što se događa u nama, moguće je uključiti se u ovaj proces kontemplacije. Ovisno o osjećaju boli ili užitka koje dobivamo od toga, moje se srce veseli ili iritira, naginje prema nekima u prijateljstvu ili se odvraća od drugih iz razočaranja ili čak osjećaja osvete. Ova meditacija ili kontemplacija, koju svatko može učiniti, tiče se zemaljske stvarnosti; može se primijeniti „na nebeske stvari, na otajstva Marije i Isusa, ali mi ćemo promišljati na način Sv. Ignacija i Sv. Dominika, ispunjavajući sebe, poput njih, ljubavlju prema Isusovim vrlinama i užasavajući se prema porocima i nedostacima suprotnim njima. Ne moramo se više pozivati na poteškoće. Ova vježba je nadohvat najjednostavnijeg; priroda nas je za to dugo formirala; milost nas neprestano vodi do toga. Za ovo nije potrebno da se stekne neki uzvišeni stupanj savršenstva; samo budi čovjek; dovoljno je biti kršćanin“ (Pauline Jaricot, Le Rosaire vivant, navedeno djelo, str. 97).

Primjer
Uzmemo li primjer pronalaska Isusa u Hramu, može biti zanimljivo usmjeriti našu pozornost na mjesto na kojem se događa ovo otajstvo. „Promišljamo o Isusu koji se nalazi među učenjacima koje on prosvjetljuje svojim riječima, među ljudima koji ga s divljenjem slušaju. S njegovih usana izvire mudrost i slatkoća; njegova ljepota jeste u tome da je on živi Bog među ljudskim bićima. Josip i Marija su tužni: izgubili su mladog sina na tri dana. Koje li veselje kad ga pronađu! Koja promjena se desila tada u mislima, osjećajima, naklonostima, ukratko u srcima Josipa i Marije, kada su ga pronašli. Oni koji su bili zabrinuti, zajedno s njima, bit će umireni. Ovom pogledu ljudi potrebno je dodati i sluh, riječi i djela koja također zaslužuju pažnju i meditaciju. Što govore jedni drugima: Josip, Marija, Isus? Marija ga pita, u obliku nježne zamjerke ili prikrivenog prijekora: Zašto si nam to učinio? A Isus odgovara: Zar ne znaš da moram biti u potpunosti ono što moj Otac želi od mene? Josip i Marija šute; ne sumnjaju, razumiju. I ova šutnja zaslužuje neko razmatranje; šutnja za razmatranje Boga, Oca našega, onoga što se očekuje od Isusa i od svakoga od nas s obzirom na povijest spasenja svakog, s obzirom na spasenje svih. A što je s radnjama? Isus se na neko vrijeme odvaja od ljudi koje voli; Zašto? Možda da bi se približio ljudima koji žive u tami smrti, koji čekaju spasenje od Boga stvoritelja? Marija i Josip „Vraćaju se tamo gdje su hodali s njim; traže; raspituju se; mole se; odlaze u hram; napokon ga pronalaze. Sada je Isus njihov do smrti. Ali ti, učenjače, pa i ti, jadni narode, koji ste maloprije bili preplavljeni divljenjem, što to radite? Hoćete li se vratiti svom neznanju? Više je nego vjerojatno; i imajući Ga u tami, tama nije razumjela svjetlo“ (usp. Iv 1, 5; Pauline Jaricot, Le Rosaire vivant, navedeno djelo, str. 99).

M.P./ J.P., KT