11. listopada

„Živa krunica“, pravo oruđe apostolata


Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.

Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.

Zajedno s djelima ljubavi
U Živoj krunici Paulina ne vidi ništa osim ljudi koji se mole Blaženoj Djevici. To je djelo siromašnih i jednostavnih ljudi čija se cijela radnja, čija se čitava politika sastoji u tome da ljube Isusa i Mariju i učine ga voljenim moleći i razmišljajući o krunici zajedno s djelima ljubavi. Paulina je znala zahvaliti na onome što je Živa krunica dopustila ljudima da dožive: „Kakva je sreća sjediniti se s tako dobrim dušama! Kako je lijepo ovo milosrđe koje od mnoštva ljudi svih dobi, svih stanja i iz svake zemlje čini jednu obitelj kojoj je Marija majka, tijelo kojemu je Marija glava, a Gospodin naš Isus Krist srce. Kakva je to Marijina vojska! Neka se vjera suprotstavi zlatu, brojnosti, moći vojske jakih ljudi koje je pakao okupio pod svojim stijegom da uništi religiju“ (Pauline Jaricot, Le Rosaire vivant, op. cit., str. 39-40).

Trebamo li misliti da je Sv. Dominik, kao i kasnije Alain de la Roche, bio jedan od ljudi koji su razvili krunicu u Crkvi? Ono što je sigurno jest da je utemeljitelj Reda propovjednika poticao svoje suvremenike, osobito one u regiji Toulouse, na molitvu i obrazovanje kako bi bolje ostali vjerni katoličkoj vjeri. Kroz rasprave i propovijedanje koje je organizirao sa svojom dominikanskom braćom, propagirao je katoličku vjeru suočen s krivovjerjem Albigenza ili Katara, koji su činili pravu protucrkvu čiji je uspjeh posljedica paradoksalne mješavine strogosti i labavosti. Oni su zahtijevali veliku skromnost od svojih vođa „savršenih“, suprotno bogatstvu Crkve i običajima mnogih klerika. Bili su opušteni prema drugim članovima, ali su široj javnosti nudili mogućnost jeftinog spasenja. Samo su siromašni redovi (franjevci i dominikanci), u potpunom skladu s duhom obnove koji je oživio voditelje Crkve od 11. stoljeća, uistinu uspjeli nadvladati albigenšku herezu, ratove i progone. Oni bi odgovorili na osnovna očekivanja ljudi, odnosno povratak u duh siromaštva i bratstva kršćanskog podrijetla. Apostolat braće/fratara propovjednika (Sv. Dominik, od 1215.) i Male braće/fratara (Sv. Franjo Asiški, od 1210.) usmjeren je u srce tadašnjeg društva, odnosno u gradove u kojima je budućnost društva u pitanju. Doista, u urbanim su se područjima razvile različite gospodarske i financijske funkcije, a mogao se primijetiti uspon sveučilišta i njihov intelektualni utjecaj.

Je li Blažena Djevica darovala Sv. Dominiku viziju dok je propovijedao protiv Albigenza 1208.? Je li mu možda rekla da predloži ljudima molitvu svete krunice kako bi njegove propovijedi i rasprave bile učinkovitije? (vidi Paulina Jaricot, Le Rosaire vivant, navedeno djelo, str. 47). Ljubav Sv. Dominika prema istini, njegova vrijedna predanost krunici, a da ne spominjemo snagu i mudrost njegova propovijedanja, pomogli su velikom broju ljudi da se obrate.

Susret s Isusom u molitvi – izvor radosti
Svakako je vrijedna spomena Paulinina pažnja prema skromnima i malenima, ali i način na koji ih usmjerava prema Djevici Mariji. Iznad svega valja istaknuti njezino inzistiranje na promišljanju Isusa u njegovim otajstvima. Onaj koji nam pomaže razmišljati o tome tko je on, Bog i čovjek, u nama formiran. Susret s Isusom u molitvi mora biti izvor radosti, otuda zahvala i očitovanje naše zahvalnosti Mariji koja nam daje svoga Sina. Razmišljajući o tajnama Isusova života kroz krunicu, vjernik je pozvan da u dubini srca dočeka Evanđelje.

Jednostavnost moljenja Žive krunice ne isključuje mogućnost koja se nudi kršćanima da na ovaj način razmišljaju o važnim stranicama Evanđelja. Paulina je htjela Blaženoj Djevici ponuditi prave krune sastavljajući ove petnaestice. S pet radosnih otajstava (Navještenje, Pohod, Rođenje, Prikazanje Isusa u hramu, Pronalazak Isusa u hramu) pozvani smo slijediti Mariju i Isusa tijekom prvih godina Isusova života u našoj ljudskoj povijesti. S pet tužnih otajstava (agonija u maslinskom vrtu, bičevanje, krunjenje trnjem, raspeće, Kristova smrt na križu) slijedimo Isusa dok se suočava s ljudskim nasiljem. Sin cijelim putem govori „da“ Ocu: skinuo se, stavljajući se na mjesto sluge; ponizio se, učinivši se poslušnim do smrti na križu (usp. Fil 2,5-11). Spasitelj pati i umire, „dao se kao otkupnina za sve“, kako bi se sva ljudska bića mogla spasiti i spoznati istinu, budući da je On jedini posrednik između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 1-7).

Razmišljanje o pet slavnih otajstava (Uskrsnuće, Uzašašće, Duhovi, Velika Gospa, Krunjenje Djevice Marije) otvara nas vječnoj nadi i radosti. Doista, „Ako s njim umremo, s njim ćemo i živjeti. Ako ustrajemo s njim, s njim ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12). Razmišljajući o pet otajstava svjetla koje je Ivan Pavao II. dodao 2002. (Krštenje Isusa u Jordanu, prvo Isusovo čudo na vjenčanju u Kani, Navještaj Kraljevstva Božjega, Preobraženje Kristovo i Ustanovljenje euharistije), pozvani smo živjeti svoje poslanje kršteni s radošću, u srcu svijeta (Radost evanđelja, o kojoj papa Franjo često govori; Evangelii gaudium, Rim, 24. studenog 2013.). Misionar je sretan što može donijeti Spasitelja Isusa u svijet, raditi s njim, u Duhu, „kako bi došlo kraljevstvo Božje“ (usp. Mt 6,10) i kako bi svi mogli raditi na izgradnji pravednijeg svijeta u kojem vlada mir, pravda i bratstvo (papa Franjo, Fratelli tutti, enciklika o bratstvu i društvenom prijateljstvu, Rim, 3. listopada 2020., br. 140), kako smo pozvani živjeti u euharistiji, sakrament sjedinjenja s Bogom, ali i bratske ljubavi. U Isusu Kristu Bog daje sebe i čovjek ga prima, ali čovjek također daje sebe i Bog ga prima. U ovoj ljubavi u kojoj je ljudsko biće potpuno okrenuto prema Bogu, a da se ne udaljava od svojih bližnjih, sam Bog šalje u misiju. Budući da je Crkva Tijelo Kristovo, Božji narod, hram Duha Svetoga, Crkva je i ta koja šalje u misiju slijedeći Mariju koja nam nudi Spasitelja svijeta.

M.P./ J.P., KT