Ako Srbi budu odlučivali o ljudskim pravima u Hrvatskoj, mogao bi i Kajtazi o ekonomiji


Kako o ljudskim pravima može govoriti čovjek čiji se stranački šef kontinuirano sastaje sa srbijanskim predsjednikom Vučićem, političarom koji još uvijek misli da se na četničkoj ideologiji mogu graditi ljudska prava u Srbiji, ali i okruženju?

Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Čitam u Večernjem listu da je gospodin Milošević, Pupovčev čovjek iz SDSS-a, budući potpredsjednik Plenkovićeve vlade, rekao kako je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima u Hrvatskoj. Zvučalo bi kao dobar vic da je izrečeno u nekim drugim okolnostima. Ali s obzirom na političko stanje u Hrvatskoj kad HDZ ulazi u koaliciju s Pupovcem, ta izjava ne djeluje kao vic nego kao prvorazredna provokacija.

 Kako o ljudskim pravima može govoriti čovjek čiji se stranački šef kontinuirano sastaje sa srbijanskim predsjednikom Vučićem, političarom koji još uvijek misli da se na četničkoj ideologiji mogu graditi ljudska prava u Srbiji, ali i okruženju? Kad bi bilo po Vučiću, Srbi bi na prostoru čitave bivše države ponovno određivali kako trebaju izgledati ljudska prava i tko ih treba nadzirati. A o kakvim se ljudskim pravima radi govore najbolje njegove riječi kako jedan Srbin vrijedi stotinu Bošnjaka i da je hrvatska vojska počinila genocid oslobađajući svoj vlastiti teritorij od velikosrpskoga bradatoga ološa koji je vjerovao da je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin.

Uskrsnuće ustaštva?!

Kad bi se Milošević javno ogradio od Vučića i bolesne velikosrpske ideologije, imao bi pravo progovoriti ponešto i o ljudskim pravima. Ali on to ne čini. Što više njegov šef Pupovac provocira hrvatsku javnost kontinuiranom pričom o uskrsnuću ustaštva. A što on i njegov politički igrač, budući Plenkoviće potpredsjednik vlade Milošević pod ustaštvom podrazumijevaju, vidimo po zadnjim izjavama o Domovinskom pokretu i Mostu, kao nacionalističkim i klerikalnim strankama. Te dvije riječi su svojevremeno služile jugoslavenskoj Udbi, bolje rečeno srpskoj, za diskvalifikaciju Hrvata domoljuba. Priželjkuje li Milošević ponovno takva vremena?

Na sreću do njih ne može više doći. Jer ako HDZ i pristane na to neće druge stranke, čak niti one lijeve. Ali tu ima još jedan problem s kojim se Hrvati moraju suočiti. U nekoliko sam tekstova upozoravao hrvatske političke šarlatane da se ne poigravaju ustaštvom, jer bi se njihovo poigravanje hrvatskom narodu moglo razbiti o glavu.  Puno je onih koji čekaju svoju priliku, a u te spada i Pupovčeva mašinerija, koji bi mogli zbog nekolicine neodgojenih i politički neinformiranih hrvatskih tupana, navodnih ustaških nostalgičara, proglasiti hrvatski narod ustašoidnim.

Što se događa danas s hrvatskom politikom? Što bi na ove riječi Miloševića i šutnju hrvatskih političara, pogotovo onih iz HDZ-a, trebali reći bivši hrvatski zatvorenici poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Dražena Budiše, Franje Tuđmana i mnogih drugih političkih osuđenika iz vremena Jugoslavije koji su zbog domoljublja proglašavani ustaškim provokatorima?

Domoljublje na optuženičkoj klupi

O ljudskim pravima u Hrvatskoj žele se brinuti ljudi koji nikada nisu progovorili niti riječi o srpskim zločinima u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici, Bosanskoj Posavini, Kosovu, koji nikada nisu osudili Dodikovu velikosrpsku politiku u BiH, koji šute na srbovanje u Crnoj Gori. O ljudskim pravima se žele brinuti oni koji šute o majorizaciji hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, koji ne kriju da još uvijek sanjaju Jugoslaviju. To je upravo i razlog što u hrvatskom domoljublju vide ustašluk, a u nezrelim provokacijama adolescenata, uskrsnuće ustaštva.

Danas su na optuženičkoj klupi Domovinski pokret i Most, a sutra će biti svaki Hrvat koji bude glasno isticao svoje domoljublje. Nisu tako davno bila vremena u kojima se zbog hrvatske zastave bez zvijezde ili neke domoljubne pjesme dobivalo nekoliko godina zatvora. Istina, među udbašima je bilo i Hrvata, ali u Beogradu se određivalo što su to ljudska prava i sloboda, kao i to koliko Hrvati smiju biti domoljubi. Sanjaju li neki o tim vremenima? Nema sumnje da je Milošević rekao ono o čemu veliki dio Srba sanja, a to je povratak onih starih vremena kada su srpski nacionalisti zajedno s odnarođenim hrvatskim komunistima određivali što su ljudska prava, što hrvatski čovjek smije reći i misliti. Već duže vremena pokušavaju velikosrpski  propagatori, potpomognuti onim hrvatskim radikalnim ljevičarskim ološem koji nije nikada želio hrvatsku državu, diskvalificirati svaku vrstu hrvatskoga rodoljublja pred međunarodnom zajednicom.

Ponovno je u modi osuđivanje navodnog hrvatskoga desničarenja koje se olako poistovjećuje s ustaštvom. Svaki pokušaj da se jasno ukaže kako su Srbi u sprezi s hrvatskim rigidnim komunistima terorizirali hrvatski narod u bivšoj državi nailazi na nerazumijevanje. U tom kontekstu treba tražiti i izbjegavanje lustracije i osudu komunističkih zločina u bivšoj državi. HDZ se upustio u rizičnu igru. Zahtjevi bi mogli postati i realnost, ukoliko se i dalje bude šutjelo na provokacije poput Miloševićeve.

Skretanje pozornosti s četničke ideologije

Uostalom srpsko-udbaška mašinerija ne miruje. Kontinuirano pokušava međunarodnoj zajednici reći kako je uskrsnuo opasni hrvatski nacionalizam. Ne krije li se iza toga vrlo lukava igra da se skrene pažnja s četničke ideologije koja još i danas vlada srpskom politikom i javnim mnijenjem?

Zar ne govori o tome na svoj način i napad njemačkih medija na najpoznatijeg nogometaša Manuela Neuera, jer im je netko dojavio da je navodno pjevao ustaške pjesme s Hrvatima. Ako je za njih to što je on pjevao ustaška pjesma, onda znamo o čemu sanjaju oni koji bi htjeli kontrolirati ljudska prava u Hrvatskoj. Ako doista u Hrvatskoj Srbi budu odlučivali što su ljudska prva, trebalo bi  ministarstvo ekonomiju povjeriti  Kajtaziju. Sloboda i ekonomija su oduvijek bila dva glavna razloga za hrvatski revolt protiv Jugoslavije. Ako su Hrvati odustali od jednoga, mogu i od drugoga. Pa neka bude što će biti.