Piše: dr. fra Luka Marković

Dok kršćanska misao promatra svijet kao kontinuirani napredak čovječanstva u njegovu ostvarenju onog božanskog u njemu, to jest približavanju onim svojstvima koja ga duboko vežu uz Boga, kao što su ljubav i dobrota, društvo postmoderne orijentirano je više na govor o napretku znanosti i tehnologije.

Ideja o nadčovjeku

Napredak na području prirodnih znanosti koji olakšava ljudski život postao je najvrjednijim izazovom. Tako se danas stječe dojam kako sve u ljudskom životu ovisi o razvoju tehnologije. I dok kršćanska teologija promatra raj – ono blaženo stanje čovjeka – kao transcendentalnu mogućnost, ne umanjujući vrijednost korištenja znanosti i tehnologije na putu olakšanja ljudskog života ovdje i sada, tehnološka revolucija postmoderne usmjerena je, moglo bi se reći čak marksistički, samo na nadilaženje društvenih i ekonomski odnosa, vjerujući u potpuno ostvarenje raja ovdje na zemlji.

Kafkinom pesimizmu, koji upozorava i na onu destruktivnu stranu čovjeka, suprotstavljen je Blochov „princip nade“, oslobođen onog metafizičkog koje se u njemu krije. Sve se svodi na ideju o neograničenim mogućnostima čovjeka u svijetu znanosti i tehnologije.

Mediji su do te mjere potisnuli osjećaj potrebe za onim nutarnjim kod čovjeka da se stječe dojam kako se čitav smisao ljudskog života sastoji u dobrom jelu, piću i provodu, u svemu onomu što maksimalno uvećava njegove užitke.

Pohlepna želja

Ta ideologija potpune obuzetosti konzumom i zadovoljenjem osjetilnog dovela je pojedinca u parazitsko stanje vječitog iščekivanja da bude zadovoljen. To zadovoljenje sadrži u sebi, istina, i one „duhovne elemente“, koji na bizaran način žele biti ispunjeni, dobrim zabavnim emisijama ili filmovima, čiji sadržaj govori uglavnom o tomu kako se jedanput živi i da bi bio „grijeh“ propustiti nešto. Nešto od te pohlepne želje da se uhvati svaki zanimljivi trenutak, koji navodno zadovoljava, vidi se i u tomu što i oni koji bi trebali govoriti o metafizičkoj upućenosti čovjeka, često prevrću stranice različitih portala tragajući na njima za svakodnevnim novostima diljem svijeta.

Izgleda da čovjek nije nikada bio povezaniji, ali istovremeno i udaljeniji od drugoga i samoga sebe. Jer ga, očito, sve više zanima ono što se događa daleko od njega, na što ne može puno utjecati, a sve manje ono što leži u području njegovih mogućnosti i u njemu samomu.

Opasnost otuđenja

Ovisnost modernog čovjeka o znanosti i tehnologiji otišla je tako daleko da postaje njegovim velikim protivnikom, jer mu zamagljuje prostor za ono opasno pred očima. Zamagljuje mu onu bitnu spoznaju o kojoj govori Umberto Ecco u svojoj studiji Die Grenzen des Wachstums (Granice napretka): „Doista nemamo čežnje za povratkom u ona vremena u kojima su glad i bolest potiskivali rast stanovništva; ali nismo naučili kontrolirati sadašnje stanje. Budući da nam nedostaje jasna slika nade u buduće, ne znamo u kom pravcu bismo trebali usmjeravati ogromni potencijal, koji se nalazi u znanosti i tehnici – potencijal koji nosi u sebi snagu napretka ili razaranja.“ Problem ne leži samo u opasnim razarajućim mogućnostima tehnologije (atomsko, biološko ili kemijsko oružje), nego i u tomu da je moderni čovjek pod dojmom i izazovom napretka znanosti i tehnologije, počeo odbacivati one bitne, duhovne, etičke, i druge nematerijalne vrijednosti.

Istina, znanost i tehnologija uspjeli su riješiti mnoge ljudske probleme, pogotovo u odnosu na medicinu i uvjete života, ali su pri tome učinili život na našem planetu i puno opasnijim. I to ne samo zbog zagađenja zraka, zatopljenja klime, sve većeg iskorištavanja dara svim generacijama (rudna bogatstva i voda), nego i zbog sve veće otuđenosti čovjeka od samoga sebe, od onih vrijednosti koje ga čine dugotrajnije sretnim.

Nitko nije tako dobro zamijetio opasnost od prenaglašene važnosti ispunjenja želja kao filozof Arthur Schopenhauer, kad upućuje na to da njima nema kraja. Jer čim se jedna ispuni, već se druga rađa. Ta misao prožima duboko stanje današnjeg čovjeka, koji je na prijestolje stavio ispunjenje trenutnog, pa nije sposoban orijentirati se prema onomu dugotrajnijem. A taj dugotrajniji užitak, koji prožima istovremeno trenutno i dugotrajnije, može se postići samo u zajedništvu s drugima.

U tom kontekstu se s pravom može postaviti pitanje: Što je važnije, produžen život, zahvaljujući tehnologiji, ili onaj kraći, ispunjeniji?

Potrošački zanos i Božić

BOŽIĆ je upravo vrijeme koje u sebi krije takvo pitanje. Jer, zahvaljujući silnim ponudama vanjskog, ovaj se veliki blagdan kod nekih pretvorio u profit i darivanje vanjskoga na štetu nutarnjega. Taj potrošački zanos u svijetu postmoderne i ovisnost o vanjskom otišli su toliko daleko da su u zapadnom društvu potisnuli u stranu onu bitnu poruku Božića, poruku koja govori o tomu da se Bog darovao čovjeku kako bi i njega samoga pokrenuo na put darivanja onoga što izlazi iz srca, koje povezuje obitelj i zajednicu, a ne onog materijalnog koje se može i bez posebnih osjećaja darovati.

Već je poznati njemački književnik Hermann Hesse zamijetio ugrozu božićne poruke od sve jačeg nadiranja potrošačkog društva: „Božić je postao prostor za otrov svih građanskih sentimentalnosti i neiskrenosti, povod za divlje orgijanje industrije i trgovine. Sve miriše na lijepe stvari koje su mi postale gorko omrznute, i koje bi mi izgledale sve ravnodušnijim i smješnijim kad ne bi tako snažno zloupotrijebile ime Spasitelja.“

Predbožićno vrijeme u zapadnim metropolama danas se pretvorilo još više u vrijeme vanjske ponude i potrošnje. Mnogi ga iščekuju ne zbog njegove poruke, nego zbog prilike da se skrase negdje na Mallorci, New Yorku, Londonu ili Parizu. Mnogima je Isus iz Nazareta postao samo prilika za zaradu i provod.

Nada u svjetlija vremena

Pa, ipak, nije sve tako crno. Postoji i ona druga strana medalje, ona strana koja govori o tomu da je Božić još uvijek i obiteljski blagdan, blagdan koji poziva na zajedništvo i promišljanje. Uvijek iznova, pa i pred sam Božić, kad padne mrak, bacim pogled iz svoje radne sobe na stotine prozora. I uvijek iznova primjećujem istu razliku. Pred sam Božić u sobama je zavladala tama. U mnogobrojnim sobama, u kojima stanuju studenti, nema više svjetla. Njihovi stanovnici su otišli u „toplije krajeve“, u obiteljsko okruženje, u kojem barem jedanput godišnje traže onaj trenutak sjećanja na to da je čovjek i metafizičko stvorenje, da živi od onog što je bilo i što bi se jednog dana moglo ponovno dogoditi. A poneki su, kako mi iskustvo susreta s njima kaže, otišli u dobrovoljnu samoću, unutar zidina nekog od još uvijek mnogobrojnih samostana. Otišli su zaviriti dublje u sebe, u onaj svijet poruke koji kazuje o tome da je život veličanstven dar, koji se ne bi smio zadovoljiti samo blještavilom ovog svijeta. Ono što budi nadu u svjetlija vremena u ovom, tehnološkom revolucijom zamračenom svijetu, jest svijest da će se mnogi u tom kratkom vremenu suočiti s činjenicom da se čovjek barem na trenutak može otrgnuti od onih životnih okova, onih ponuda koje svakodnevno medijski pritišću i prisiljavaju na uvijek nove želje. Jer onaj tko u tišini zajedništva osjeti čar božićnih pjesama Tiha noć, blažena noć i Radujte se narodi, kad čujete glas, osjetit će poput Hannah Arendt koliko snažnu poruku nosi u sebi svako rođenje.

Čovjek je važan Bogu

Božić je veličanstveni blagdan, napisala je jednom zgodom filozofkinja Arendt, jer nam govori o tomu da se u rođenju jednog krije spas svijeta.

I to ne samo kako je ona mislila, jer svako rođenje budi novu nadu u spas ovoga svijeta, nego i zbog toga jer se Bog darovao svijetu u najoskudnijim uvjetima preko jednog „beznačajnog, sićušnog stvorenja“, koje nije imalo što ponuditi svijetu osim ljubavi.

S djetetom iz Betlehema Bog je postao malim kako bi čovjeka učinio velikim i pokrenuo ga na darivanje onoga što krije u sebi. Jer je Bog ukazao čovjeku na to da niti jedno blještavilo svijeta ne može zamijeniti ljubav koja dolazi iz srca u okruženju obitelji.

Naš moderni zapadni svijet u kojem, počesto i u obilju, žive milijuni osamljenih – jer je obitelj izgubila onaj prvotni sjaj – vapi za onima koji su spremni darovati svoje srce i vrijeme drugima. Jer ne živi čovjek samo o kruhu, kako nas upozorava Biblija, nego o svakom susretu i svakoj toploj riječi koja onomu preko puta nas govori o tome da nam je važan, da ga primjećujemo, pa i tad kad od njega ne možemo očekivati, materijalistički gledano, ništa korisno. Ni glad ni žeđ ne ubijaju tako snažno kao samoća i osjećaj da čovjek nije više nikome potreban. Nažalost, u našem potrošačkom društvu ima sve više takvih osjećaja.

Bog, darujući se u bespomoćnom djetetu u betlehemskim jaslicama, želi nam poručiti da smo mu, i pored svih naših krivih iskoraka i otuđenja, još uvijek važni. Iz te poruke proizlazi i poziv ljudima da shvate koliko su važni jedni drugima, koliko je važno ono malo obiteljsko zajedništvo, ali i ono veće, u kojem se svako Božje stvorenje uzima ozbiljno. I ono bespomoćno zbog mladosti, kao i ono materijalno neproduktivno zbog starosti.