Čovićeve muke po Dodiku


Danas Čović vjerojatno shvaća da ljubakanjem sa Srbima ne može riješiti čak ni problem Mostara. Srbe taj prostor i ne zanima. Riješiti ga se može samo u razgovorima s bošnjačkom stranom. A pregovarati s Bošnjacima, pogotovo s onima koji su odani Erdoganu, nije lako.

Piše: dr. fra Luka Marković

Proteklih je dana u eter puštena jedna vrlo zanimljiva izjava Dragana Čovića. Teško je znati što ga je potaknulo da rekne kako je Herceg-Bosna nestala da bi Hrvatska ostala u današnjim granicama. Pa ipak može se pretpostaviti da je ta vrlo bombastična izjava posljedica nervoze i nesnalaženja u trenutnim političkim previranjima, nervoze čovjeka koji je zalutao u šumi i ne može naći put za povratak.

Tko su te „mudre glave“?

Izgleda da nitko u Hrvatskoj ne želi snositi posljedice njegove krive politike. Lepršao je godinama poput pauna leteći od mjesta do mjesta kako bi instalirao sebi odane kadrove, uvjeravajući Hrvate kako je mudriji od svih i da mu je svaki politički potez odmjeren. Koliko li se samo, Bože, krije narcisoidnosti u njegovoj zadnjoj knjizi bez sadržaja, ispunjenoj slikama s poznatim osobama.

Danas kad se našao u ćorsokaku, i to zbog dugogodišnjeg prijateljstva s Miloradom Dodikom, čovjekom koji i ne krije da ga osim srpstva ne zanima ništa drugo, djeluje Čović izgubljeno. Da nije tako ne bi nikada dao izjavu koju je dao. Jer ona zvuči kao prijetnja upućena hrvatskim političarima koji mu očito okreću leđa. Moglo bi ju se i ovako shvatiti: Ako me sada ne izvučete iz ovih neprilika u koje sam upao, mogao bih reći i mnogo više.

To što bi on mogao reći poznato je već poodavno i ptičicama na grani. Jedino što bi moglo biti zanimljivo od onoga što on ima kazati bilo bi zasigurno to: tko ga je odredio da bude predsjednik HDZ-a i predvodnik Hrvata u BiH. Tako bismo saznali napokon i za one „mudre ljude“ koji su ga gurnuli svojim savjetima u rizičnu politiku ljubakanja s Dodikom i provociranja i onako nam nesklonih Bošnjaka; one „mudrace“ koji su vjerovali poput Mate Bobana da se Hercegovinu može spasiti samo u suradnji sa Srbima, onim istim ljudima koji su Hrvatima u Posavini učinili toliko zla.

Ponovno ništa nismo naučili

Nažalost, upravo su te „mudre glave“ zajedno sa Čovićem nanijele puno zla i Hrvatima Hercegovine ne shvaćajući da ih svojom politikom uvlače u sukob s ionako lukavim i islamski orijentiranim Bošnjacima, ali i s onima s kojima se moglo razgovarati i pregovarati oko preuređenja BiH.

Nema sumnje da je Alija Izetbegović, tvorac Islamske deklaracije sanjao o islamskom prostoru, kao i to da je s njim bilo teško voditi pregovore. Pa ipak Tuđman u kojeg se danas kunu svi političari HDZ-a je smogao snage i mudrosti za to. Kad je napokon shvatio da mu razgovori s Miloševićem neće omogućiti oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske, okrenuo se razgovoru s Izetbegovićem. Sporazumom u Washingtonu zaustavio je pogubni rat između Bošnjaka i Hrvata. Tuđman je zatim, pripremajući se za oslobađanje Hrvatske, u Splitu potpisao s Izetbegovićem sporazum o vojnoj suradnji koji mu je omogućio pripreme za provođenje oslobodilačke akcije Oluja. Bez toga sporazuma, koji je zasigurno bio od velike koriste i za ugroženu bošnjačku populaciju u Bihaću, Hrvatska bi teško došla do velike pobjede nad četnicima s obje strane granice.

Čudno je da iz Tuđmanovih jalovih pregovora s Miloševićem i njegova mudroga sporazuma s Izetbegovićem hrvatska politika u BiH nije naučila ništa.

A možda je moglo sve biti drugačije da se šurovanjem s Dodikom nije okrenulo gotovo sve Bošnjake protiv Hrvata i izazvalo odbojnost i onako nam nesklone zapadne politike.

Na putu nestanka

Danas će biti teško ispraviti nanesenu štetu hrvatskome narodu u BiH. Bojim se da „prijetnja“ koju je uputio Čović politici u Hrvatskoj neće biti od velike koristi, jer i tamo ima puno onih, pa i u HDZ-u, koji bi Hrvate BiH najradije skinuli s vrata.

Položaj Hrvata u BiH danas nije dobar. Na putu su da nestanu i to ne samo zbog iseljavanja nego i zbog opasne mogućnosti da se pod pritiskom života odreknu i onoga za što su se borili i tolike žrtve podnijeli. Ono što bi Hrvate moglo potpuno dokrajčiti jest razočaranje u hrvatsku politiku u BiH. Mnogima je teško gledati kako se navodni zaštitnici hrvatskih interesa bogate na njihovoj bijedi. Zahvaljujući Daytonu otišlo je oko 100 000 Hrvata Posavine sa svojih ognjišta. Da stvar bude još gora, zbog loše hrvatske (Čovićeve) politike, gdje se pokazalo da niti Hrvati nisu imuni na korupciju i nepotizam, otišlo je od preostalih 60-ak tisuća još najmanje 20-ak tisuća, i to mladih ljudi, trbuhom za kruhom. Zasigurno su iseljavanju doprinijela nadmudrivanja između srpskih, bošnjačkih i hrvatskih političara u državi, ali i nedostatak ljubavi prema vlastitom narodu kod hrvatskih političara na lokalnoj razini. Jer da je bilo te ljubavi manje bi se mislilo na vlastiti džep, a više na dobro naroda. Da je toga bilo, danas bi u BiH bilo barem stotinjak tisuća Hrvata više. Nitko ne želi živjeti tamo gdje mu djeca nemaju budućnost, gdje nepismeni vladaju i korumpirani otimaju.

Za nove razgovore – novi ljudi

Danas Čović vjerojatno shvaća da ljubakanjem sa Srbima ne može riješiti čak ni problem Mostara. Srbe taj prostor i ne zanima. Riješiti ga se može samo u razgovorima s bošnjačkom stranom. Pregovarati s Bošnjacima, pogotovo s onima koji su odani Erdoganu, nije lako. Ali to je preduvjet iznalaženja bilo kakvoga rješenja. Da se tim razgovorima poklonilo onoliko  vremena koliko se ljubakalo s Dodikom, vjerojatno bi bio postignut neki kompromis, pa i oko hrvatskoga pitanja u Srednjoj Bosni. S obzirom da je Republika Srpska zauvijek razdvojena zahvaljujući Distriktu Brčko, bili bi i sami Srbi prisiljeni napraviti određene ustupke od čega bi profitirali i Hrvati u Posavini. Uostalom, oni realniji među njima znaju dobro da je govor o pripajanju Republike Srpske Srbiji priča za malu djecu.

Dragan Čović pripada onim hrvatskim političarima HDZ-a koji se rado pozivaju na Franju Tuđmana. Nažalost, nije znao u pravom trenutku okrenuti ploču za dobrobit svoga naroda. Možda još uvijek nije kasno. Ali za nove razgovore potrebni su i novi ljudi. On i Izetbegović to više ne mogu učiniti. Prvi je previše obuzet sobom, a drugi Erdoganom i islamom. Ali tko zna. Možda im prorade klikeri u glavi i shvate da Hrvati i Bošnjaci samo zajedničkim dogovorom mogu pokrenuti i Srbe na kompromisno rješenje oko uređenja BiH.

A pravedno uređenje može biti samo ono koje zadovoljava interese sva tri konstitutivna naroda i svih građana.

Nikada ne isključiti onu treću stranu

Jedan od takvih modela uređenja BiH, koji je pogodan za podijeljena multinacionalna i multikonfesionalna društva, bio bi onaj konsocijacijski po uzoru na Švicarsku, u kojoj županije (kantoni) određuju školsku, jezičnu, kulturnu, religijsku i useljeničku politiku, zadržavajući pravo veta i na državnoj razini kad je riječ o vitalnim nacionalnim (kantonalnim) interesima. Kao što Srbi moraju shvatiti da od secesije Republike Srpske nema ništa, jer bi dovela do rata, tako moraju prihvatiti činjenicu umjereniji Bošnjaci da je građanska država za Hrvate i Srbe neprihvatljiva, jer bi s vremenom postala bošnjačka, a onda i islamska.

Da je Čović sa svojim mentorima poradio više na uvjeravanju bošnjačke i srpske politike na nužnost takvoga uređenja BiH umjesto ljubakanja s Dodikom, vjerojatno bi položaj Hrvata danas bio povoljniji. U kompliciranim zajednicama, kao što je bosanskohercegovačka, ne smije se nikada u potpunosti isključiti onu treću stranu, pa makar bila neiskrena i opasna kao što je Izetbegovićeva. To je Čović vjerojatno shvatio pa zato i upozorava politiku u Hrvatskoj kako nešto duguje Hrvatima u BiH. Pribojavam se da je njegov vapaj onim najvažnijim, pritisnutim vlastitim problemima, kao što je Plenković, na jedno uho ušao, a na drugo izašao.