Individualni i kolektivni egoizam je nespojiv s ljudskim poslanjem u životu


Govor o subjektu kao samosvjesnoj osobi nije identičan s govorom o modernom individualcu. Pojam izgrađene i zrele osobe, zdravog subjekta, puno je obuhvatniji i dublji od onog što se danas često podrazumijeva pod pojmom individualca.

Piše: dr. fra Luka Marković

Subjekt živi u svijetu, izmjenjuje svoje vlastito iskustvo sa svijetom i oblikuje se u svijetu, utječući i na procese u njemu. Subjekt je uvijek  u interakciji, pri čemu  prima i daje. Svjestan je svoje ovisnosti o onomu koji stoji nasuprot njemu. Zato se uvijek ponaša odgovorno, uvažavajući i slobodu drugoga. Kao kompletna osoba, koja živi i onu duhovnu stranu, subjekt ne može nikada biti orijentiran samo na trenutno. On osjeća, od vremena do vremena, i zov za ispunjenjem nutarnjih potreba. Zato se povremeno povlači u tišinu i promišlja o sebi i svojoj ulozi u društvu, shvaćajući da je pozvan na više od puke individualne borbe za ono što nudi užitak ovoga svijeta. Čak ni same životinje, s evolucijskog gledišta, nisu u potpunosti egoistični individualci. I one kooperiraju unutar zajednice, „instinktivno svjesne“ toga da samo onaj tko daje, ima pravo i primiti: da se jedino kroz kooperaciju može preživjeti. To se najbolje očituje kod vukova u njihovu zajedničkom lovu. Istina, tu se ne može govoriti o altruizmu u smislu žrtve za druge, jer životinja nije svjesna sebe i ne zna što je empatija. 

Altruizam

Čovjek nosi u srcu i onaj viši stupanj altruizma, o kojem govori August Comte, kad pod altruizmom smatra ono djelovanje u kojem pojedinac svjesno više daje nego prima. Taj proces čistog altruizma, i pored svih zastranjenja, uočljiv je kod čovjeka već u njegovu prvom stadiju. Kršćanstvo diže altruizam na jedan viši stadij života, kad govori izričito o tomu da pojedinac ne živi samo za sebe nego i druge, da ga egzistencija drugoga obvezuje na dobro djelovanje, pa čak i na žrtvu. Vrhunac te žrtve za druge oslikava Isusov križni put za izmirenje otuđenoga svijeta s njegovim Stvoriteljem. Nažalost, današnji moderni individualac, pod utjecajem medijskog konzumizma, sve više potiskuje ljubav prema drugomu kao obvezu, živeći površno u svijetu samo za sebe i trenutno. Orijentiran je na pojavno i drugi ga zanimaju, nažalost, često samo kao objekt manipulacije, put do ostvarenja vlastitog interesa.  Nasuprot takvom individualcu, subjekt je izgrađena osoba, koja ne živi nikada samo za sebe i trenutak. Za razliku od modernog individualca koji živi u trenutku, izgrađena osoba živi uvijek u sadašnjosti, koja je utemeljena na dubokom odnosu prema prošlosti i budućnosti. I dok  zreli subjekt prisustvo drugoga doživljava kao pozitivni izazov za razvijanje vlastite osobnosti, moderni individualac je toliko zaokupljen sobom da jedva primjećuje drugog, ili, ako, onda kao opasnost.

Egoizam nasuprot altruizmu

Ta linija egoističkog života – nagon za realiziranjem trenutnog užitka i strah od konkurencije drugoga – provlači se danas u svijetu postmoderne kroz obitelji, zajednicu i čitavo društvo. Naime, egoistički pojedinac je stavio sebe na tron s kojeg promatra sve druge. Zar nam ne govori nešto o tomu i odnos djece prema roditeljima, bešćutnost s kojom se vlastiti prohtjevi stavljaju ispred odgovornosti i zahvalnosti? Zar o tomu puno ne govori odnos onog pojedinca prema društvu, koji za sebe sve zahtijeva, a malo ili gotovo ništa ne daje? Zar nam ne govori nešto o tomu opijanje i drogiranje do besvijesti, i to bez ikakvog osjećaja odgovornosti prema sebi, vlastitom zdravlju i drugima? Toj iskrivljenoj svijesti o životu sigurno doprinosi i ubrzani način života, gdje je pojedinac obuzet strahom da ne propusti nešto, te zbog toga postaje bezobziran, osjećajući da nema vremena. A u biti, često u dosadi ne zna što će s viškom vremena. Iz tog straha proizlazi i uvjerenje kako pojedinac ima pravo raditi sve što hoće, ne obazirući se na druge, gdje je ispunjenje trenutnog užitka postalo važnije od moralnog odnosa prema drugomu.

Za razliku od ovog modernog, krivo shvaćenog pojma individualizma, izgrađeni subjekt ne gubi nikada iz vida dobro drugoga, jer je svjestan toga da je sloboda uvijek vezana i uz odgovornost. Ponekad se stječe dojam da je moderno društvo idealizirajući trenutno izgubilo svaki smisao za zajedničko, da je egoizam trijumfirao nad altruizmom.

Egoistički individualizam

Rijetko je gdje doživio pohvalu i potvrdu taj egoistički individualizam, kao u djelima američke spisateljice i filozofkinje ruskog porijekla, Ayn Rand (Alissa Sinowjewna Rosenbaum). Ona propagira život koji oslobađa pojedinca svakog morala i obveze prema drugomu. Njezina razmišljanja koja slave egoizam i trenutno u životu pojedinca, prikazala je ponajbolje u glavnom liku svog romana, Johnu Galtu, koji govori kako se sav moral sastoji u tome da misliš na sebe, da budeš egoist. Galt poziva na protest protiv svakog morala koji obvezuje i ide dalje od vlastitih interesa. U tom kontekstu, poziva u romanu Strajk poput Nietzschea na obezvrjeđenje svih dosadašnjih vrijednosti, u kojem ništa nije do te mjere vrijedno, da bi se zbog toga čovjek trebao žrtvovati. Sve stare vrijednosti odbacuje u korist egoističkog individualizma te kritizira društvo u kojem je svijet žrtvovao pravednost milosrđu, neovisnost zajedništvu, razum vjeri, samopoštovanje samozataji, kao i individualnu sreću odgovornosti. Ayn Rand poziva na dokidanje starih vrijednosti u ime ostvarenja sreće egoističkog individualca. Ova autorica, koja je izvršila veliki utjecaj na američko društvo i neokapitalističko shvaćanje života, odbacuje svaku vrstu tradicionalnog morala koji obvezuje. Za nju je požrtvovnost, život za druge, neprihvatljiv, jer se ni od koga ne može tražiti žrtva za druge. „Kunem se svojom ljubavlju prema životu da neću nikada živjeti zbog nekog drugog čovjeka, ali isto tako da neću tražiti od drugoga da živi za mene“, kaže ona. Ayn stavlja u središte ljudskog života njegove želje i napor da ih u trenutku ostvari, odbacujući svaku požrtvovnost radi morala koji obvezuje. Sve što čovjek čini, treba raditi samosvjesno, stavljajući uvijek sebe u središte događanja. Zbog toga, pojedinac nikada ne bi smio, misli Ayn, činiti ništa prema uhodanim pravilima života koja su postavili drugi, nego samo prema onima koje ga vode do njegova cilja. U njezinu razmišljanju – koje se podudara s onim što često danas živi moderni individualac – nema mjesta za slabiće, jer čovjek može postići sve što hoće, ako se napregne i igra prema vlastitim egoističkim pravilima.

Ipak, čovjek je društveno biće...

Pri tome se zaboravlja ona bitna činjenica da je čovjek socijalno stvorenje, kao i to da je nesposoban ovjekovječiti trenutno, te da će uvijek biti stvorenje čija sreća ne ovisi samo o trenutku i njemu samomu, nego i onom nepredviđenom, ali i o onom drugomu nasuprot njemu. Čovjek je bio i ostat će, bez obzira na sva znanstvena dostignuća, društveno biće, koje nikada ne može naći potpuno ispunjenje živeći samo za sebe i od sebe.

Francuski filozof Alain Laurent upozorava na to da je ideologija koju nudi Ayn puno opasnija i subverzivnija nego to pojedine interpretacije pokazuju, jer se iz njezina razmišljanja može izvući zaključak kako put do ostvarenja individualne sreće podržava i opravdava svako sredstvo. Opasnost Alain vidi posebno u Ayninoj težnji da obezvrijedi ono tradicionalno, ono što je nastalo u spoju kršćanskog i humanističkog morala u zapadnom svijetu, što je utemeljeno u stoljetnom iskustvu zapadnog čovjeka: da se isplati žrtvovati za druge, kako individualni egoizam ne može nikada biti ispred altruizma i odgovornosti prema društvu.

A francuska autorica Dominique Lecourt vidi u takvom Ayninu razmišljanju o životu opasnost za krivo shvaćanje odnosa prema slabima, prema onima koji su u startu zakinuti, koji se moraju osloniti na druge.

Odgovornost prema drugima

Za razliku od tog slijepog, modernog egoističkog individualizma koji uvijek na prvo mjesto stavlja sebe, izgrađeni subjekt – pogotovo onaj zreli kršćanski – odnosi se odgovorno prema drugima, svjestan toga da nitko ne može sve i da je svaki pojedinac na svom putu uvijek ovisan o drugomu.

Za razliku od egoističkog individualca kakvog propagira Ayn, koji gubi tlo pod nogama već kod prve krize, zreli subjekt svjestan je toga da se uvijek u kriznim trenucima života može osloniti i na druge.  Moderni Aynin individualizam, kakav se danas često prakticira u svijetu postmoderne, zaboravlja da je čovjek socijalno stvorenje koje ne živi samo za sebe i od sebe. Za razliku od egoističkog i beskrupuloznog individualca, kršćanski i humanistički subjekt živi za sebe i druge, svjestan svojih prava, ali i obveza. Pravi subjekt ne živi samo od trenutka ili od onog što bi u proklamiranom cilju moglo postati ugodnim trenutkom, nego od prošlosti i budućnosti. Onaj tko živi od prošlosti zna da život gradi na iskustvu i žrtvi drugih. A onaj koji uključuje i budućnost, zna da su mu na tom putu potrebni i drugi, da bez drugoga nikada ne može ostvariti sreću.

Prihvatiti Boga bez čovjeka?

Problem modernog Aynina individualca leži i u tomu da, iako puno misli na sebe, nema nikada vremena za sebe, za one bitne nutarnje potrebe. Koliko je individualni egoizam danas postao opasan, primjećuje se i na religijskom području. Kod nekih od „obraćenika“ na put vjere, koji su  nakon dugotrajnog lutanja shvatili da čovjek ne živi samo od kruha nego i od zadovoljenja one nutarnje čežnje, ostao je još uvijek prisutan egoistički stav prema životu. Mnogi od njih su iz estetskog stadija, koji prema filozofu Kierkegaardu utjelovljuje poriv za užitkom, skočili izravno u religiozni, preskačući onaj bitni etički, koji ih uči da postoje norme ponašanja, koje nikada ne isključuju druge, da nema vjere u Boga bez korektnog odnosa prema drugima.

Takav stav manifestira se danas u djelima islamskih fundamentalista, ali i životu nekih kršćanskih obraćenika, koji su „prihvatili Boga“, ali ne i čovjeka pored sebe, i dalje njegujući onaj moderni individualni egoizam. Kao da je moguće govoriti o Isusovu Bogu bez čovjeka, bez spremnosti na žrtvu za druge.

I jednima i drugima nedostaje iskreno obraćenje u kojem nema pravog odnosa prema Bogu, onom Bogu koji nikada ne isključuje čovjeka, koji jasno poručuje da trenutak ne može biti nikada identičan s vječnošću.

Zato pravi vjernik za razliku od nepripremljenog obraćenika koji nikada nije prestao misliti na sebe, shvaća da nije središte svijeta i da je Bog uz njega i kad ne može sve pojasniti, kad ne ide sve onako kako je zamislio. Pravi vjernik zna da mu sreća nije uvijek zagarantirana, jer život nije jednosmjerna ulica u kojoj se vjerom u Boga događaju samo divne stvari i čudesa. Za razliku od vjernika koji se prema svijetu odnosi kao zreo subjekt, obraćenik se vraća površni ponovno na onaj isti, egoistični put života, kad shvati da vjera u Boga ne jamči prestanak patnje i boli, da je život izazov pun nejasnoća koje se ponekad moraju strpljivo nositi.