Uto, 20. Lipanj 2017. 12:43 Muenster, Njemačka
U mnogim europskim državama digla se velika prašina oko izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Štoviše, pojedini europski političari držali su lekcije američkom društvu zbog izbora novog predsjednika, koji očito mnogima nije po volji.
Piše: dr. fra Luka Marković
Taj neuobičajeni nastup pojedinih europskih političara odražava se ponajbolje u čestitci Angele Merkel. Čestitajući Trumpu na izboru, upozorila je i na potrebu poštivanja ljudskih prava i demokracije u Americi, kao da je riječ o čestitci izabranom kineskom predsjedniku. Dok su jedni šutnjom odobravali takav istup, drugi su bili zgroženi netaktičnim istupom kancelarke. A tu su i oni treći koji se s pravom pitaju: Što se događa s europskom politikom, koja je donedavno bila podupiratelj svih američkih političkih promašaja? Je li na pomolu nova, emancipirana, samosvjesna Europa ili je riječ o nesnalaženju u neočekivanim okolnostima?
Klimanje glavom Amerikancima
Prije bi se moglo reći ovo drugo. Jer Europa je do sada uglavnom tiho, škrgućući zubima, podržavala sve američke prijedloge glede vanjske politike.
Ovako ne ide dalje. Amerika pravi pogreške, a Europa snosi posljedice. Možda iz ovog kaotičnog stanja, iz straha da se ne dogodi američki politički scenarij, za koji nitko ne zna kako će završiti, ipak Europa počne misliti svojom glavom
Respekt pred jačim partnerom prisiljavao je uvijek na uzmicanje i potvrdno klimanje glavom. Iznimka u toj europskoj poslušnosti bio je nekadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder koji se svojevremeno usprotivio invaziji na Irak, odbijajući slanje njemački vojnika u tu akciju. Danas se pokazuje da je taj čin, koliko god tada iritirao Amerikance, bio ispravan. Jer upad u Irak bio je tipičan primjer američkog nepoznavanja arapskog, islamskog svijeta. Pred taj događaj, na molbu novinara Šabića, dao sam intervju tadašnjem Vjesniku o mogućim posljedicama te invazije. Upozorio sam da će Amerikanci lako ući u Irak, ali da nikada iz njega neće otići. Istina, Amerikanci su otišli, ali iza njih je ipak ostao zli duh njihove politike, koja nije sagledala sve moguće posljedice narušavanja kakve takve stabilnosti. Upad u Irak bio je povod za stvaranje Islamske države, povod onima koji nisu mogli prihvatiti šijitsku vlast da se organiziraju na ideji sunitskog islama. Onaj tko je skidao diktatora Saadama, koji je sa svojom sunitskom manjinom (30%) vladao protiv šijitske većine, morao je znati da će u Iraku doći do potpunog kaosa. Isti taj koji je podržavao rušenje Asada u Siriji, koji s oko 12% manjinskih alavita (šijitska sekta) vlada većinskim sunitima, morao je znati da će doći do krvavog rata. Na to su uzaludno upozoravali i mnogobrojni kršćanski predstavnici, koji su danas najveće žrtve groznog rata u Siriji.
Nezrelosti pod političkim islamom
Nažalost, iz arapskog svijeta nestaje značajna kršćanska manjina, koja je dobrim dijelom služila kao most sporazumijevanja između zapadne i arapsko-islamske civilizacije. Arapsko proljeće, upozorio sam u nekoliko eseja u Katoličkom tjedniku, Svjetlu riječi i Glasu Koncila, nije imalo nikakve izglede, jer arapski, islamski svijet nije dovoljno zreo za velike promjene u pravcu zapadne demokracije. I neće biti dokle god u njemu bude dominirao politički islam, koji ima ogroman utjecaj na široke slojeve, neprosvijećenog stanovništva, koje je u svom antikolonijalnom raspoloženju opterećeno još i neriješenim palestinskim pitanjem. Europski političari su loš položaj Palestinaca, kao i mnoga druga neriješena pitanja, podržavali, klimajući poslušno Amerikancima, ne shvaćajući koliko bi mogle biti opasne posljedice po Europu. Amerika je daleko. Danas imamo uz desetke milijuna izbjeglica, mnoštvo mrtvih i vrlo napeto stanju u europskom društvu, zbog nespremnosti prihvaćanja izbjeglica, pogotovo onih arogantnih i teroru sklonih. A da i toga ima, pokazuje se u zadnje vrijeme.
Od Orbana do Erdogana
U jednom tematskom eseju u Svjetlu riječi (rujanski broj) o integraciji i asimilaciji u Europi, upozorio san na ogroman problem integracije afričkih i azijskih muslimana u europsko društvo, dok se unutareuropske integracije vrlo brzo odvode u asimilaciju. Primjer za to imamo u drugoj i trećoj generaciji mladih Hrvata, koji se sve brže uklapaju u društvo domaćina, tražeći u njemu svoju budućnost. Na drugoj strani, sve jača getoizacija pridošlih muslimana počinje buditi one potisnute nacionalističke elemente u europskom društvu, koji vrlo uspješno manipuliraju zbunjenim narodom, okrećući ih masovno protiv stranaca, a napose muslimana. Pokušaj da se priliv muslimanskih izbjeglica zaustavi dogovorom s turskim predsjednikom Erdoganom, još je jedan pokazatelj nesnalaženja europske politike. Na jednoj strani sotonira se Orbana i druge europske političare koji izražavaju strah od prevelikog dolaska istih izbjeglica, dok se na drugoj strani gura te jadnike u ruke jednog beskrupuloznog diktatora, koji ruši s vremenom teško stečenu tursku demokraciju, te ubrzano gura tursko poprilično sekularizirano društvo u islamsku republiku, sličnu Iranu. Mnogi se iskreni kritičari pitaju: U čemu je razlika između Orbana i sporazuma s Erdoganom? Teško je naći pogodan odgovor. Jedino što je svima jasno jest to da se tim sporazumom želi spriječiti samo ono što Orban predlaže.
Kriza orijentacije
Očito je da Europa proživljava krizu, krizu orijentacije. Pa ipak u svemu bi moglo biti i dobrih stvari. Zadnje vrlo nespretne Trumpove izjave o Europi i NATO-u ukazuju na nužnost odrastanja europske politike. Ako Europa iz sadašnjeg kaotičnog, političkog stanja, iz potpune ovisnosti o američkoj vanjskoj politici, napokon izađe kao zrela zajednica, moglo bi biti velike koristi. Možda to pubertetsko ponašanje glede predsjedničkih izbora u SAD-u i pitanja izbjeglica, dovede do sazrijevanje europske politike i njezine samostalnosti. Jer ovako ne ide dalje. Amerika pravi pogreške, a Europa snosi posljedice. Možda iz ovog kaotičnog stanja, iz straha da se ne dogodi američki politički scenarij, za koji nitko ne zna kako će završiti, ipak Europa počne misliti svojom glavom, shvaćajući da se osloniti može samo na sebe, svoje procjene, ali i sposobnosti obrane od mogućih neprijatelja. Pri tom osamostaljivanju i sazrijevanju treba paziti da se stekne više prijatelja nego neprijatelja. Onaj tko je u stalnom konfliktu, teško može misliti čiste glave i donositi isprave odluke. Krajnje je vrijeme da se prekine šutnja europskih intelektualaca koji bi trebali dati do znanja političarima da nemaju apsolutnu moć odlučivanja o sudbini naroda, da se oni najnesposobniji i najkorumpiraniji među njima ne bi smjeli prodavati kao veliki humanisti i stratezi. Jer kako kaže Hannah Arendt, i u modernoj demokraciji ima puno opasnosti od manipulacije i pokušaja zavođenja diktature. Zar nam o tome ne govore nešto spomenuti ratovi, kao i onaj u Vijetnamu i danas u Afganistanu?
Zainteresiranost za Europu
Politika je danas u stanju, zahvaljujući poslušnosti medija, uvjeriti narod kako je svaki potez ispravan. Europski intelektualci ne bi smjeli šutjeti i biti toliko nezainteresirani za stanje europskog duha. Nitko ne može i ne smije biti nezainteresiran za ono što se događa u Europi. Jer Europa je naša sudbina. Mudrim se ne postaje nezainteresiranošću za politička zbivanja, stišćući se u vlastitom zapećku intelektualizma. Previše uloga je u igri. Već je Platon upozorio na to da svaki mudar pojedinac mora biti zainteresiran za politiku. Ta misao važi danas i za europske intelektualce. Jer u suprotnom dogodit će se promašaji koji bi Europu mogli odvesti u opasna vremena. Previše je ozbiljnih stvari u pitanju, da bi se prepustili samo političarima. Također, i u vrijeme sve jačeg potiskivanja onih izvornih europskih vrijednosti, šutnja bi bilo sudioništvo u destrukciji. Jer Europa koliko god bila opterećena svojom prošlošću, ratovima, inkvizicijom, vjerskim raskolima, diktaturama, kolonijalizmom, ima i puno onoga na što može gledati s ponosom. Europa je danas najosjetljivije područje za socijalnu pravednost. To je i razlogom da mnogi ljudi s drugih kontinenata pokušavaju pronaći svoj prostor u njoj. Kako kaže Eberhard Eichenhofer u svom djelu Povijest socijalne države – Geschichte des Sozialstaates in Europa, socijalna osjetljivost je u europskom društvu, pored svih promašaja, na zavidnoj razini u odnosu na druge kontinente. Na zavidnoj razini su također poštivanje individualne slobode, tolerancija i multireligioznost. Niti na jednom kontinentu nema toliko širine prostora za sve vjerske zajednice kao u Europi. Na to bi od vremena do vremena europski političari trebali upozoriti svoje afričke i azijske kolege, koji sve više popuštaju pred političkim islamom.
Sve te vrijednosti nisu došle same od sebe ili tek tako nastale. Njihovo utemeljenje leži – bez obzira na sve kršćanske devijacije kroz povijest – u kršćanskoj ideji jednakosti svih pred Bogom, u onoj kršćanskoj ideji koja je antički pojam širokogrudnosti prema slabijima i siromašnima zamijenila kršćanskom obavezom, koja svoje utemeljenje nalazi u Evanđelju. Danas godišnje iz Europe, zahvaljujući kršćanskim zajednicama, odlaze deseci milijardi Eura ispomoći, i to ne za obogaćenje kršćanske infrastrukture – što za islam rade neke islamske zemlje poput Saudijske Arabije, Katara, Emirata – nego prvotno za poboljšanje standarda siromašnog stanovništva.
Izići iz političkih mišjih rupa
Krajnje je vrijeme da europski političari izađu iz mišjih rupa u odnosu na američku ili rusku politiku, te ukažu i na mnogobrojne vrijednosti Europe. Možda se to upravo i dogodi. Jer trenutno pubertetsko ponašanje pojedinih europskih političkih uglednika, zbunjenih Trumpovom pobjedom, moglo bi uroditi sazrijevanjem i prihvaćanjem ozbiljne odgovornosti za sebe i svijet. I to za onaj pravedniji svijet, koji ne bi počivao samo na ekonomiji, zbog čega se često prešućuju neljudska ponašanja u Saudijskoj Arabiji i drugim fundamentalističkim zemljama, nego na iskrenom odnosu prema svima koji ne poštuju ljudska prava i slobodu drugoga. U tom slučaju možda bude više mira u svijetu. Ukoliko dođe do toga, i pravednije ekonomske raspodjele, u vidu pomoći siromašnim narodima svijeta, bit će zasigurno i manje izbjeglica. Jer nitko ne napušta svoj zavičaj rado. Zasigurno to ne čine ni mladi Hrvati koji svojim iseljavanjem danas podsjećaju na ona vremena 1970-ih. Razlika je samo u tome što su tada bježali od komunista, a zadnjih godina zbog svojih nesposobnih političara. U tom kontekstu bilo bi dobro kad bi zajedno s europskim političarima iz puberteta počeli izlaziti i hrvatski, shvaćajući što je onaj pravi interes naroda koji ih je izabrao. To sigurno nije u klimanju glavom jačima, nego prije svega u ozbiljnom zalaganju za dobro svog naroda. Naravno, pazeći pri tome da se ne radi na štetu drugih.