Komunizam je zamijenila diktatura politički dirigiranoga mišljenja - mainstreama


U zapadnim medijima se često govori o komunističkoj diktaturi u Kini, ali rijetko kada o diktaturi politički dirigiranog javnoga mišljenja (mainstream) u Europi.

Piše: Fra Luka Marković

I maloj je djeci danas u Europi jasno da se iza komunističke diktature u Kini krije politička elita koja ne želi predati vlast narodu u ruke, to jest uspostaviti demokratski poredak u kojem do izražaja dolazi volja građana.

Nažalost, u Europi je jako malo prosvijećenih građana koji shvaćaju da su njihove želje, potrebe i mišljenje također stvar svojevrsne diktature. Nigdje se to ne može uočiti tako jasno kao u potrošačkom mentalitetu, u strci da se ispuni svaka želja. Problem leži u tome što prosječan čovjek misli da doista želi što želi, ne shvaćajući da želi što mu sugeriraju dobro plaćeni mediji, i to preko jako skupo plaćenih oglasa.

Na koji način izigrati građane

Zapravo, danas u kapitalističkim profitabilnim društvima postoji mnoštvo centra i laboratorija u kojima se istražuje, razmišlja predlaže na koji način prevariti građanina i učiniti od njega revnoga potrošača. Tako se na jedan vrlo suptilan način postiže ono, što u Europi već imamo, građanina koji je uvjeren da misli svojom glavom i da u životu odabire ono što je njegova želja. Ali tu nije kraj. Politička elita, koja drži pod kontrolom ekonomiju, medije i institucije, ne zadovoljava se samo dobrim i vjernim potrošačem, koji često čini ono što nije u njegovom interesu. A u interesu građanina ne može biti prekomjerni rad i oboljenje koje dolazi preko stresnoga života kako bi mogao ispuniti što više želja, koje ga ionako ne čine sretnim, jer se nakon jedne ispunjene javlja druga, kako je to već zapazio filozof Arthur Schopenhauer.

Politička elita ide dalje. Ona ne želi samo dobroga i poslušnoga konzumenta nego i poslušnoga građanina koji će istinom smatrati ono što političari preko medija serviraju. Ta ista politička elita se vrlo uspješno koristi novim idejama. Njihov liberalizam se ne može poistovjetiti s liberalnim idejama prosvjetiteljstva koje su ljudima otvarale oči za prave vrijednosti nego s beskrupuloznom isključivošću jedne diktature koja odbija svaku pomisao da bi nešto drugo moglo biti ispravno.

Zabranjena kritika

Nigdje se taj fenomen liberalne diktature, politički dirigiranoga mainstreama, ne može tako jasno uočiti kao u odbacivanju svake kritike. Nema zatvaranja kritičara kao u Kini ili Sjevernoj Koreji. Ali zato postoji vrlo uspješan medijski način linčovanja svih koji drugačije misle. Kad je svojevremeno nekolicina ozbiljnih i odgovornih ljudi upozorila da nije dobro dopuštanje masovnoga, nekontroliranoga dolaska muslimanskih emigranata u Njemačku, sasjekla ih je dirigirana, politička, medijska kritika u začetku. Danas ta ista politika pojačava kontrolu granice i kritizira vlastiti narod zbog jačanja opasne desnice. Uzrok za desni ekstremizam se traži u navodnoj zaglupljenosti naroda, tamo gdje ga nema, samo kako bi se opravdale promašene ideje politike. Na taj način se problemi potiskuju i vlast zadržava. Dokle? Dok stanje nezadovoljstva ne eksplodira. A ono je, s obzirom na porast desnoga ekstremizma, već tu. Ništa nije bolje niti u Francuskoj u kojoj se Macron, nakon što je obećao narodu ono što ne može ispuniti, suočava s velikim prosvjedima.

Nije kriva politika nego narod?

Za jačanje desnice u Njemačkoj i Francuskoj bit će opet kriv narod, a ne politika. Jer njemačka i francuska politika ne može pogriješiti kao što ne može pogriješiti niti ona u Kini. Griješe samo građani. I doista narod i jest djelomično kriv, jer je dopustio da bude odgajan umjesto da odgaja, da bude servilan umjesto kritičan, da se služi svojom slobodnom voljom umjesto da mu se nametne volja profitera. Francuska i Njemačka su daleko.

Mene više brine Bosna i Hercegovina. Ni nakon 20-ak godina od krvavoga rata nije se promijenilo gotovo ništa. Mržnja i osjećaj da su drugi za sve krivi prisutna je kod sva tri naroda, čak i više nego prije. Utjecaj političkih elita se osjeća na svakom koraku.

Za SDA i njihove hrvatske poltrone za sve su krivi Srbi i Hrvati, jer ne pristaju na građansku BiH koja bi kasnije bila prćija Erdogana. Za srpske stranke - ne samo za Dodika - krivi su Bošnjaci, jer ne pristaju na to da Srbija uzme pola Bosne i Hercegovine. Za Komšića i Titove pionire krivi su svi Hrvati koji ne shvaćaju da nema smisla u BiH osjećati se Hrvatom i boriti se za vlastite interese. Dovoljno je samo reći da si Hrvat i prihvatiti sve ono što je protiv vlastitoga naroda. A za Čovića i njegove poslušnike, su pored Bošnjaka, za sve krivi oni Hrvati koji ne shvaćaju da je on spasitelj hrvatskoga naroda. Krivi su i oni Hrvati koji odlaze trbuhom za kruhom jer ne žele raditi za onoliko veliku godišnju plaću koju on i njegovi funkcionarčići bez problema potroše na reprezentaciju za jedan dan.

Krivi su i zato jer je prijeratna industrija u nekim hrvatskim općinama uništena, iako je i njemu i HDZ-u jako dobro poznato da je uništena jer podobni i nesposobni nisu bili u stanju održati i dalje razvijati.

Nekoć su djeca bila u modi

Istina bosanskohercegovački političari nisu toliko mudri i moćni kao zapadni. Pa ipak i oni imaju svoje medije i svoje novinare, one servilne, dobro plaćene duše koje su od neuspjeha sposobne napraviti uspjeh, od diktature vrsnu demokraciju, od lopovluka nacionalne interese, one koji kreiraju nacionalni mainstream. I tko zna kako će to sve završiti? Kod Hrvata se može s dosta postotaka predvidjeti. Nestat će, iako se i neki crkveni ljudi trude dokazati da je to nemoguće. Kao navodno obnovit će se hrvatski narod opet. Očito neki od njih poistovjećuju odnose od prije nekoliko stotina godina s današnjim. I tada se nitko od iseljenih nije vraćao. Pa ipak naroda je bilo sve više, jer su djeca bila u modi. Kako će to Hrvati danas opstati kad i među onima koji su ostali više umire nego se rađa? Srbi i Bošnjaci se možda i potuku, ukoliko se ne nagode preko leđa onih preostalih Hrvata.

Stanje nije dobro ni u BiH ni u Europi. U Dublinu postoje katoličke i protestantske četvrti koje imaju zidove i kapije koje se noću ključaju. U Belgiji sve vrvi od nesporazuma Flamanaca i Valonaca. Razišli bi se, a ne mogu zbog glavnoga grada. Španjolci misle da imaju pravo držati na uzdi Katalonce, a u Engleskoj na vlast došao neki mitski junak i želi poput bika kroz zid koji ne može probiti.

Možda bi se tri naroda u BiH nekako i nagodila uz pomoć europskih savjeta kad bi tamo vladala prava demokracija. Ovako BiH je ogledalo Europe. Još kad bi se jednoga dana ispostavilo da se Čović, Dodik, Komšić i Izetbegović tajno sastaju, poput nekih zavađenih europskih političara, bio bi to dokaz za njihovo vrhunsko umijeće ovladavanja narodom. Bio bi to također dokaz da je BiH u Europi. Ovako sve izgleda nekako balkanski, svađalački, bez manira.

Pa ipak ima jedna stvar koja najviše zabrinjava. Narodi u BiH nikako da shvate, kao što ne shvaćaju niti oni u zapadnim europskim državama, da ne žele ono što žele, nego da hoće ono što je trenutno dobro za političke lidere, koji se bogate i koji će se moći lako skloniti ukoliko opet dođe do sukoba.

Naravno narod će biti kriv za sve, kao što će njemački narod biti kriv ukoliko AFD dobije na slijedećim državnim  izborima više od 20% glasova. Političari ne mogu nikada pogriješiti. Oni se mogu samo obogatiti na račun vlastitoga naroda, uvjeravajući ga da mu žele dobro i kad misle samo na sebe.