Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Da je netko prije desetak godina ustvrdio da će vrlo upitna stranka AFD biti njemačkim biračima najprivlačnijom političkom opcijom – na što upućuju zadnje ankete – ismijali bi ga i proglasili luđakom. Ono što bi trebalo zabrinjavati više od jednog ispitivanja javnoga mnijenja, jest činjenica da broj pristalica AFD-a raste iz mjeseca u mjesec. Prema svim anketama zadnjih mjeseci, ovu bi stranku birao gotovo isti broj birača koliki SPD i Zelene zajedno.

Što se dogodilo s biračima u Njemačkoj, ali i u većini zapadnoeuropskih država, da iskazuju veliku podršku desnici, pa i onoj koja bi mogla dovesti do neugodnih građanskih previranja?

U čemu je problem?

Kako se ne bi morali napregnuti u pronalaženju pravog odgovora na ovo važno pitanje, proglašavaju pojedini površni žurnalisti i političari birače AFD-a rasistima. To su isti oni koji su u nebesa dizali Angelu Merkel kad je pozvala sirijske izbjeglice da dođu u Njemačku. Ti ideološki slijepi žurnalisti i političari ne razlikuju se puno od desničara koji u svakom strancu vide opasnost po vlastito društvo i zapadnu civilizaciju. Naime, ni jedni ni drugi se ne služe razumom nego emocijama, i to kako bi opravdali svoje vlastite animozitete prema onima koji drugačije žive i misle.

Za one istinske analitičare trenutnog stanja u mnogim zapadnim državama, napose u Njemačkoj, problem nije u biračima niti u svim migrantima. Problem je u politici koja je toliko ideološki i profitabilno orijentirana da nije sposobna uočiti uzroke iz kojih proizlaze današnji problemi, pa i okretanje birača AFD-u. Niti su svi stranci, migranti, opasni po njemačko društvo i zapadnu civilizaciju, niti su svi birači desnih stranaka, pa i onih rigidnih, rasisti. Problem je daleko dublji. Iza poziva Angele Merkel Sirijcima da dođu u Njemačku nije stajalo samo humanističko usmjerenje nego i potreba za radnom snagom.

Nažalost, njezini podupiratelji u pozivu, uglavnom poslodavci i takozvani humanisti, nisu razmišljali o tome da s izbjeglicama ne dolaze samo imigranti, budući radnici, nego i ljudi s izgrađenim pogledom na život, pa i onim religijskim. Onaj tko je u to vrijeme vidio mnoštvo sirijskih migranata na makedonskoj granici kako odbijaju primiti pakete Crvenog križa na kojima se nalazio križ mogao je slutiti da nije riječ samo o gladnim ljudima nego i o onima koji odbijaju čak i pomoć ukoliko ih podsjeća na neku drugu religiju. Da se radilo o religijski prosvjećenim ljudima, prihvatili bi pakete. Križ na njima im ne bi bio zapreka, kao što gladnim i religijski prosvjećenim kršćanima ne može biti zapreka polumjesec na paketima islamskih humanitarnih organizacija. Taj nemili čin puno govori o vjerskoj indoktrinaciji tih ljudi, koja nema puno zajedničkoga s liberalnim pogledom muslimana u svijetu, a pogotovo ne s onim u zapadnom liberalnom društvu.

Problem pojačava činjenica da se među izbjeglicama skrivao i određeni broj ubačenih terorista, koji je iskoristio gostoprimstvo za svoje prljave ciljeve.

Neraspoloženja domicilnog stanovništva

Za bolje razumijevanje trenutnog vrlo napetog stanja u Njemačkoj i pojedinim zapadnim zemljama – okretanje desnici – treba uzeti u obzir i činjenicu da s porastom broja muslimana u Njemačkoj jača njihova samosvijest, a time i potreba za mnogim promjenama, koje su do jučer bile nezamislive. Prilagođavanje društva pojedinim željama konzervativnih muslimana, kao što je potpuno izbacivanje svinjetine i križeva iz dječjih vrtića i nekih drugih ustanova, iritira domicilno stanovništvo.

Tomu doprinosi svakako i određena nesigurnost kretanja u pojedinim getoiziranim četvrtima velikih gradova, kao i gradnja megalomanskih džamija, koje nadilaze potrebe vjernika. To da ih često financiraju one islamske zemlje u kojima je nezamisliva gradnja kršćanskih crkava, pojačava neraspoloženje domicilnog stanovništva.

One promjene koje ne primjećuju dobro situirani političari, uočavaju svakodnevno obični građani. Mnogi njemački i europski gradovi poprimaju sve više, pogotovo pojedine getoizirane četvrti, orijentalni duh. Statistički podaci o tome kako znatan dio mladih muslimana daje veću važnost šerijatskom zakonodavstvu pred državnom, pojačava još više neraspoloženje građana, pa i onih liberalnijih među muslimanima, koji su još i više izloženi pritisku konzervativnih muslimanskih krugova nego kršćani ili ateisti.

Strah, a ne rasizam

Ne dođe li do određenih promjena, stvari će se još više zakomplicirati, što će dovesti do jače privrženosti strankama kao što je AFD. Upravo bi to trebao biti razlog za etabliranu politiku da otvori oči i zaustavi opasna previranja u društvu. Zabrana AFD-a ne bi riješila problem, kako misle pojedini ljevičarski krugovi, pa i oni u politici. Vrijeme je za ozbiljan pristup problemima s kojima se suočava njemačko društvo, kao i mnoga druga u Europi.

To ne znači ni u kom slučaju da se prema islamu treba odnositi drugačije nego prema drugim religijama. Naprotiv, pripadnost bilo kojoj religiji mora biti zajamčena, ali ne i zloupotreba religije za političke ciljeve. Da su pojedini političari imali malo više sluha za liberalnije muslimanske krugove u Europi, koji su upozoravali na određene opasnosti od radikalnog pogleda na islam, ne bi AFD imao toliko pristalica.

Iako je stanje danas dosta teško i izazovno, nije još uvijek kasno. Pa ipak se može reći da je krajnje vrijeme za ozbiljnije suočavanje s problemima, jer ukoliko se ne poduzme ništa ozbiljnije, osim kritike birača, mogao bi AFD doći na vlast. Dogodi li se to, problemi neće biti riješeni nego će postati još kompleksnijim. Činjenica je da utjecaj kršćanskih zajednica u Njemačkoj opada, pa i u Europi, dok utjecaj islama raste. Time se – htjeli političari ili ne htjeli priznati – mijenja i ono što odlikuje jednu civilizaciju. Uostalom, sve su civilizacije znatnim dijelom produkt religija. Utoliko treba ozbiljno uzeti i strah birača od velikih promjena. Mnoge od njih tjera u krilo AFD-a upravo taj strah a ne rasistički odnos prema strancima, niti islamu.