Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Ponekad se dobiva dojam kao da je nekome stalo učiniti Hrvatsku sličnom Srbiji. Je li toga svjesna hrvatska desnica, koja se okreće sve više prošlosti umjesto budućnosti, ali i hrvatska vladajuća stranka koja daje masovno novce za srpske kulturne centre, dok Hrvati u Srbiji dobivaju mrvice.

Nacionalni identitet i vjera
To da je Thompsonov koncert okupio gotovo pola milijuna mladih ljudi, treba pozdraviti, ali ne od njega stvarati uvjerenje kako se sve promijenilo u korist neke nove desnije politike ili religijske privrženosti. Niti su mladi toliko zainteresirani za politiku niti za religiju koliko se dobivao dojam nakon spomenutog koncerta. Može se pretpostaviti kako je bilo podosta onih koji su vraćajući se s Thompsonovog koncerta slušali „srpske pevaljke“ ne razmišljajući puno o nacionalnom identitetu i vjeri. Vrijeme je za otrježnjenje. U suprotnom, ukoliko pojedini intelektualni krugovi nastave po starom Hrvatska bi se mogla naći na naslovnim stranicama stranih medija. Upravo to nije potrebno hrvatskoj mladosti, koja ionako masovno iseljava. U Hrvatskoj se mora promijeniti puno toga, kako kod desnice tako i kod vladajući stranaka. Ukoliko doista žele dobro svojemu narodu, pronaći će obje strane zajednički jezik u odnosu na aktualne probleme. U suprotnom, ako dođe do zaoštravanja, ruke će trljati Vučić i oni u Hrvatskoj koji još uvijek sanjaju propalu državu. Oni koji sustavno čačkaju po prošlosti, uvjereni da u tomu leži hrvatska budućnost, trebali bi se ugledati na Nijemce...

Objektivni pristup povijesti
Njemački intelektualci i povjesničari, svjesni nedjela iz Drugog svjetskog rata, čekali su gotovo tri desetljeća prije nego su progovorili o strahotama koje su učinjene njemačkom narodu. Zahvaljujući demokratskim odnosima u Europi, ali i objektivnom pristupu povijesti, saznao je svijet napokon o stotinama tisuća silovanih Njemica koje su silovali Amerikanci, Englezi, Rusi, antifašistički borci. Napokon je izišla na vidjelo i činjenica da su bezbrojni njemački civili stradali u bespotrebnom bombardiranju njemačkih gradova koje je činila antifašistička koalicija. Mudrom politikom Njemačka je uspjela postati obljubljenom zemljom čak i među onima koji su ju godinama osuđivali, iako niti sami nisu u prošlosti imali čiste ruke. I desnica u Hrvatskoj bi trebala znati kako je u svijetu politike još uvijek puno onih koji nisu skloni Hrvatima poput nekadašnjeg francuskog predsjednika Mitterranda. Nažalost, i u samoj Hrvatskoj ima još uvijek onih koji se poput Mitterranda ne raduju hrvatskoj samostalnosti. U to se uvjerio i autor ovih redaka...

Jugonostalgija ne jenjava
Prije 10-ak godina, nakon promocije svoje knjige u Zagrebu, zamolila ga je jedna prisutna novinarka za intervju u jednom hrvatskom ljevičarskom tjedniku. Nakon nekoliko mjeseci, na kavici s istom novinarkom, saznaje da ju je glavni urednik ukorio što je imala jedan intervju. Pomišlja kako je riječ o njemu. Ali ubrzo saznaje kako nije riječ o njegovom intervjuu nego o razgovoru s francuskim filozofom Finkelkrautom, koji je imala nekoliko tjedana ranije. Šef se čudi da je imala razgovor s čovjekom koji se zauzimao za priznanje Hrvatske. Nažalost, takvih jugonostalgičara ima u Hrvatskoj podosta. I o tomu bi trebala razmišljati hrvatska desnica prije nego zakomplicira stanje u državi.

Revizija povijesti
Nažalost, svijet još uvijek ne vjeruje puno Hrvatima. Upravo bi to trebao biti razlog za reviziju povijesti, ali na jedan drugačiji način nego se to događa trenutno. Srpska laž o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i onom Domovinskom, 1 000 puta izgovorena, utisnuta je još uvijek duboko u srcima pojedinih svjetskih elita. Treba ju demantirati, ali na jedan demokratičan i civiliziran način. Prije svega to bi bila dužnost svake hrvatske vlade. Umjesto toga neki od njih razgovaraju ugodno s Vučićem i Dodikom. Ono što se sada događa nije dobro, jer se može oteti kontroli. Uostalom, Srbija pod vodstvom Vučića daje susjedima još uvijek do znanja da nije odustala od nade za realizacijom „srpskog sveta“.

Patrijarh Porfirije, nekadašnji ugledni Zagrepčanin ukazuje na to da ne treba vjerovati sve što izlazi iz slatkorječivih srpskih usta. Istina, poneki srpski političari iz Hrvatske drže se trenutno po strani, što ne znači da i sami ne sanjaju iste snove kao Porfirije. Upravo bi to trebao biti razlog za hrvatske političare i intelektualce, s obzirom na vrlo kaotično sanje u svijetu, da budu mudriji i objektivniji glede nastupa i izjava.

Izvući pouku
„Za dom spremni“ ne može biti važniji od budućnosti hrvatskog naroda. U Bleiburgu su organizatori učinili veliku pogrešku što nisu odstranili pojedince koji su se pojavljivali s ustaškim kapama. Da jesu, Austrijanci zasigurno ne bi reagirali tako drastično. A među tim takozvanim ustaškim pristalicama moglo je biti i provokatora koji su upravo tako nešto priželjkivali. Zašto se ne izvuče pouka iz tog slučaja?! Možda i u samoj Hrvatskoj među navodnim desničarima ima onih koji žele diskreditirati Hrvatsku. Ili možda netko upravlja njima, a da i sami ne znaju. Povijest je pokazala kako ima vremena kada je o pojedinim temama bolje šutjeti, prepustiti ih povjesničarima, i to u nadi da će se jednog dana pojaviti i oni objektivniji od jednog Goldsteina koji olako barata još uvijek neutvrđenim brojkama o stradanjima u Jasenovcu, a šuti o onomu što se događa danas u Gazi. Vrijeme je za više mudrosti i iskrenog domoljublja. Pojedinim desničarskim igračima glasovi birača moraju biti manje važni od budućnosti hrvatskog naroda. Umjesto toliko inzistiranja na pojedinim riječima, važnije je pokušati otvoriti oči biračima za propuste ljevice. Zašto se gotovo nitko od desnice nije oglasio na grozne riječi Milanovićeve izaslanice, bivše gradonačelnice Siska, da su partizani na Bleiburgu pobili hrvatsko smeće. S obzirom na to koliko je pod pojmom Bleiburga stradalo nedužnih hrvatskih civila, protiv te je žene trebala biti dignuta optužnica. Čudno je kako se od tih riječi nije ogradio niti sam Milanović. To da srpske grupe, kako izvještavaju neki mediji, na svojim proslavama pjevaju pjesme o Srbiji kojoj pripada Dubrovnik, je vrlo opasno. Ako su informacije istinite, vrijeme je da vlada nešto poduzme. Ako nisu, onda štete Hrvatskoj, jer raspiruju mržnju.

U zadnje vrijeme digla se velika hajka na Penavu zbog koalicije s Plenkovićem. Bi li spomenik četničkom vojvodi bio srušen da Domovinski pokret nije u vladi? Možda bi pojedini srpski krugovi i jugonostalgičari manje profitirali da je Most ostao u vladi. Sama kritika ne donosi ništa. Do pravog cilja, a on je perspektiva Hrvatske, dolazi se laganim i tihim koracima, mudrom strategijom a ne galamom. Dreka je posebno opasna ako se iza nje krije samo želja za skupljanjem biračkih glasova. Uostalom, da kod svih političara na desnici i centru ima istinske ljubavi prema hrvatskom narodu, a manje prema vlastitoj sujeti, ne bi gradonačelnik Zagreba bio Tomašević nego njegova protukandidatkinja Selak Raspudić.