Quo vadis, BiH?


U Afganistanu je zapadna politika trebala naučiti da se ne može ništa silom nametnuti. Bolje umjereni, nego radikalni islam. Komšić i Lagumdžija su samo sporedni politički trkači u BiH. Gotovo nitko ih više ne uzima ozbiljno.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Svojevremeno su jugoslavenski komunisti govorili vrlo glasno o pravima radničke klase na pristojan život dok su istovremeno sve činili kako bi samo njima i njihovima bilo dobro. Radničke klase su se sjećali samo na velikim propagandnim skupovima, dok su istovremeno potajno uživali sve one privilegije koje si znatan dio kapitalista u zapadnom svijetu nije mogao priuštiti. I to ne zato što nisu imali dovoljno financijskih sredstava, nego jer su stvarali i nisu imali vremena za bakanalije kakve je organizirao Tito sa svojim suradnicima.

Islam i građanski principi?

U stilu starih partijskih funkcionara ne shvaćajući da je car odavno razgolićen, pokušavaju poneki njihovi vjerni sljedbenici sugerirati ljudima ono što odgovara samo njima i njihovima obiteljima. Jesu li Bošnjaci obećali Željku Komšiću određene privilegije kako bi glumio političkoga klauna ili je u pitanju kriva procjena da će mu u građanskoj državi biti bolje – ne znamo. Pa, ipak, jedno je sigurno: Ako dođe doista – u što ne vjerujem – do uređenja BiH samo na građanskim principima, pokazat će se snaga prijateljstva između Komšića i Izetbegovića. Uostalom, od koje koristi bi mogao biti jedan anacionalni komunista za ljude koji ne kriju da im je islam odrednica? Islam je u svijetu u velikim previranjima koja zasigurno neće zaobići niti Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, kako bi i mogla kad se zna da je Erdogan mnogim Bošnjacima bliži od njih samih sebi. Kako bi izgledala BiH u kojoj bi Erdogan imao glavnu riječ, znaju dobro oni koji se u Turskoj bore za malo više građanske države, a manje utjecaja konzervativnoga islama. Komšićeva izjava, koju prenose mediji, kako nitko od Hrvata, Srba, Bošnjaka i drugih neće izgubiti ništa ukoliko dođe do ustrojstva BiH prema građanskom modelu, bila bi manje smiješna da nije potkrijepljena njegovim riječima kako bi se time ostvarile europske vrijednosti.

Kad komunista govori o europskim vrijednostima

Budući se radi o starom partijskom kadru koji pojma nema što su europske vrijednosti, bilo bi ga dobro odvesti u Belgiju, Švicarsku, Španjolsku, pa i Veliku Britaniju da se podrobno informira o uređenjima tih država, koje itekako paze na ono etničko kao i na građansko. Možda bi napokon, shvatio da šuplje priče ne piju vodu. Umjesto glume kako mu je stalo do ljudskih prava, bilo bi poštenije da rekne iskreno kako misli na svoje privilegije, kao i privilegije svojih najbližih. Jasno je njemu, kao i njegovom bivšem kompanjonu Zlatku Lagumdžiji, koji je počeo ponovno prosipati fraze, da ako dođe do uređenja BiH prema etničkim i građanskim kriterijima, niti jedan od njih neće više biti potreban Izetbegoviću. Igraju na potpuno krivu kartu, poput njihovih komunističkih idola, vjerujući da je moguće zadržati ono što se poodavno raspalo. BiH ne koristi više njihov lažni govor o bratstvu i jedinstvu, nego dogovor o smislenom uređenju države u kojoj će sva tri konstitutivna naroda, kao i svi drugi građani, biti zadovoljni.

Dodik i SDA

Zanimljivo je da se niti jedan od njih ne osvrće na Izetbegovićevu šutnju na Dodikov prijedlog o uređenju BiH uz pomoć hrvatskoga, srpskoga i turskoga predsjednika. Jasno je njima da Milorad Dodik takvu izjavu i nije dao tek tako. Znaju jako dobro da je prihvatljiva i znatnom dijelu Bošnjaka okupljenih oko SDA. To što pojedinci iz SDA „zalaju“ ponekad na Dodika, ne znači da se u nekim pogledima na rješenje BiH ne slažu s njim. Znaju oni dobro da priča SDA o građanskoj državi nije iskrena, jer bi u tako uređenoj državi najviše izgubili upravo oni koji sanjaju o malo više islama u društvu. Da je Izetbegović svojevremeno primio u posjet poznatoga turskoga književnika Pamuka ili da je branio pravo Gülenovih pristalica u BiH da i dalje otvaraju škole, čovjek bi i mogao pomisliti kako mu je po volji država u kojoj svi imaju ista prava. Ali on to nije učinio. Pompozna prisutnost Erdogana na svadbi njegove kćerke više govori o tome kakvo uređenje on u BiH želi od stotinu izjava komunističkih nostalgičara poput Komšića i Lagumdžije.

Bolje umjereni, nego radikalni islam

Zapravo to i jest problem BiH. Neki od Bošnjaka bi željeli ono što se ne usuđuju naglas artikulirati, a čega se zapadna politika pribojava. Ne razumijem ta pribojavanja. Malo više umjerenoga islama tamo gdje su Bošnjaci većina u BiH, ukoliko se poštuje etnička, vjerska, ljudska i građanska prava, bilo bi bolje rješenje od onoga do čega bi moglo doći ukoliko se bude odgađalo. U Afganistanu je zapadna politika trebala naučiti da se ne može ništa silom nametnuti. Bolje umjereni, nego radikalni islam. Komšić i Lagumdžija su samo sporedni politički trkači u BiH. Gotovo nitko ih više ne uzima ozbiljno. Tko je glavni igrač među Bošnjacima pokazalo se prošlih dana na svadbi Izetbrgovićeve kćerke. Dodik to dobro zna i zato govori što govori.

Na potezu su Hrvati.

Zanimljivo je da je sva bošnjačka paljba u zadnje vrijeme usmjerena prema hrvatskome predsjedniku Zoranu Milanoviću. O Draganu Čoviću se malo govori. Možda se umorio od trke, pa šuti. I oni šute o njemu. Ili čeka da se bošnjački i srpski igrači dogovore, te udjele Hrvatima mrvice. Ukoliko do toga dođe, istrčat će on ponosno na političku stazu. Pa čak i tada ukoliko to doista budu samo mrvice. Važno je stići na cilj, pa makar i zadnji. Samo što će tada biti s hrvatskim narodom. Hoće li doživjeti u Federaciji iseljavajući onu sudbinu koju sada proživljava u Republici Srpskoj? Ne daj, Bože.