Ned, 10. Studeni 2019. 10:13
Da ne bude zabune, Broza nisu zanimali niti Jugoslavija, ni bratstvo i jedinstvo, ni radnička klasa, a pogotovo ne individualna ljudska prava, nego užitak. Vrijeme je da se djeca i unučad komunista distanciraju od te zloglasne ideologije.
Piše: fra Luka Marković
Ako je Franjo Tuđman mislio na nužnost iskrena izmirenja između pristalica komunizma i onih koji su desetljećima sanjali demokratsku Hrvatsku, i to u interesu hrvatske države, onda je imao pravo. Ali ako se u tom pozivu skrivala i misao kako treba zaboraviti sve zločine koji su počinjeni u ime komunizma i ustaškoga režima, onda nije imao pravo. Jer jedna demokratska i prosperitetna država može se graditi samo na ozbiljnu odnosu prema povijesnim događanjima i razdvajanju žita od kukolja. Nažalost, sam Franjo Tuđman se nije uvijek u tom duhu odnosio prema prošlosti.
Zadržavanje biste Josipa Broza Tita u predsjedničkim dvorima ne može se ničim opravdati. Djelomično se taj čin može i razumjeti pod uvjetom da je učinjen poradi okupljanja svih Hrvata u borbi protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ali već po završetku rata 1995. tom gušitelju ljudskih sloboda, hedonistu i Staljinovu učeniku nije smjelo bilo mjesta u predsjedničkim dvorima. Time je poslana kriva poruka hrvatskome narodu. Komunisti i njihova djeca su je vješto iskoristili. Još i danas se pozivaju na Broza kao antifašista, a da se pri tome niti jednom riječju ne distanciraju od zločina koji su učinjeni za vrijeme njegove vladavine.
Dobre namjere nisu dovoljne
U katoličkoj tradiciji postoji jedna vrlo poučna misao koja kaže kako je put do pakla popločan dobrim namjerama, onima koje nisu nikada realizirane. U pakao vode upravo zbog suprotnoga djelovanja od onoga o čemu se govori, zbog zlih čina i destrukcije. Antifašizam je za svakoga časnoga čovjeka pozitivna riječ, riječ koja govori o dobrim idejama i dobrim djelima. Je li Josip Broz sa svojim pristalicama činio dobro, ono što od njega traži pojam antifašizma? Nije. Činio je sve suprotno od onoga trenutka kad se dočepao vlasti. Zato čovjek koji je pripadao svjetskim prevarantima, koji je u ime slobode gušio ljudska prava, ne može i ne smije biti nikomu uzor. Njegova bista ne može biti niti u jednom predsjedničkom uredu. Za takvo što nema opravdanja u demokratskoj državi.
Nacistički logori i staljinistički gulazi
Već 70-ak godina s pravom se sustavno piše i govori o nacističkim zločinima. To je nužno jer zlo je razorno i nikada ne spava. Ali ono što zbunjuje i zabrinjava jest čudna šutnja kod određenih hrvatskih krugova o silnim zločinima komunističke ideologije. Posebno to začuđuje kad se zna da su komunisti na svjetskoj razini ubili više od 100 milijuna ljudi. Riječ je o gotovo dvostruko većem broju žrtava od onoga kojeg je prouzročio Drugi svjetski rat. O tomu povjesničari dosta jasno progovaraju u knjizi Crna knjiga komunizma koju je izdao francuski povjesničar, u mladim danima i sam pristalica maoističkoga komunizma, Stephane Courtois. Istina, u ponekim bivšim komunističkim zemljama su se demokratske snage obračunale s tom opasnom ideologijom koja je pod parolom zalaganja za ljudsku slobodu djelovala gotovo isto destruktivno kao i nacizam. Nacistički logori su nešto grozno i ne mogu se usporediti ni s jednim drugim zlom ljudske destrukcije. Ali ni staljinistički gulazi ne zaostaju puno za njima. I tamo su desetci milijuna ljudi izgubili život u zvjerskim iživljavanjima pristalica staljinizma. O tome se mora u hrvatskome narodu jasnije govoriti, i to ne samo zbog zločina, nego i zbog toga što postoji opasnost da se ta opasna ideologija komunizma proda danas kao humanistički ideološki pravac.
Vrijeme je…
Nažalost, u hrvatskom se narodu još uvijek njeguje kult ličnosti Josipa Broza, čovjeka koji je pogazio sve humanističke svetinje zbog želje za vlašću i hedonističkim životom. Da ne bude zabune, njega nisu zanimali niti Jugoslavija, ni bratstvo i jedinstvo, ni radnička klasa, a pogotovo ne individualna ljudska prava, nego užitak. Vrijeme je da se djeca i unučad komunista distanciraju od te zloglasne ideologije, kao što je vrijeme da oni koji se diče Pavelićem shvate da je taj čovjek surađivao sa zločinačkim sistemom nacizma.
Oba sistema, fašizam i komunizam, bila su tragedija hrvatskoga naroda čije se posljedice još i danas osjećaju. Činjenica je i to da niti jedan nije imao većinsku potporu hrvatskoga naroda, kako s pravom kaže Nino Raspudić, a time niti legitimitet.
O Paveliću i njegovim promašajima se s pravom govori već duže vremena. Ali pri tome se mora ukazati na činjenicu da se u tim govorima zloporabljuje povijest, te se i onako gnusni zločini ustaša preuveličavaju (Jasenovac) kako bi se naškodilo hrvatskome narodu. A što je sa zločinima komunističkoga sistema koji se desetljećima, pa i danas, skriva ispod kape antifašizma? Nije li vrijeme da se o tome iskrenije progovori, da se zatrovanu djecu i unučad komunista napokon oslobodi krivih sjećanja kako su njihovi bili na strani humanizma?
Sličnost zla
Sporazum Staljina i Hitlera govori jako puno o sličnosti tih dvaju sistema. I tko zna kako bi se u Europi odvijala povijest da Hitler nije napao Staljina, to jest Nijemci Ruse? Nasreću, duh Hitlera je poražen, ali ne i mrtav. I zato o njemu treba još uvijek govoriti kako čovječanstvo ne bi ponovno upalo u zamku bolesnika koji vjeruju u nadmoć jedne rase, jednog naroda nad drugima. Ali isto tako nužno je govoriti i o opasnosti od obnove komunizma, i to onoga koji se nikada nije odrekao staljinizma, i uvjerenja da posjeduje potpunu istinu koja mu daje za pravo prosuđivati o tomu tko ima, a tko nema pravo na život.
Koliko je duh staljinizma opasan, danas se ponajbolje vidi u Venezueli u kojoj, ideologijom komunizma zatrovani, bolesnici uništavaju budućnost jednoga naroda. Zar se to nije događalo i na prostorima bivše države?
Da je Titu i komunistima bilo do prava naroda i slobode pojedinca, vjerojatno bi se pronašao put do uspostave humanističkih vrijednosti. Ali, nažalost, do toga im nije bilo stalo. Stalo im je bilo samo do vlastita užitka i provoda, do zadržavanja vlasti.
Posljedice toga su bili ratovi na prostoru bivše države. Ne može se sva krivica za izbijanje rata svaljivati samo na nacionalizam. Glavnu krivicu, pored srpske unitarističke politike, snosi ipak izbjegavanje korektnoga odnosa komunista prema istini, kao i sustavno potiskivanje problema, gušenje želje naroda u Jugoslaviji za više nacionalne slobode.
Staljinizam bez Staljina
Staljinizam je u Jugoslaviji bio prisutan i nakon razlaza sa Staljinom. Nešto od toga staljinističkoga duha bilo je i na Golom otoku na kojem je Tito prepustio svojim pristalicama da se na najbrutalniji način obračunavaju s njegovim dojučerašnjim istomišljenicima. Nije ih kaznio zbog zlodjela koja su počinili u poraću nad nedužnim ljudima, zbog žrtava Bleiburga ili zbog mnogobrojnih jama u kojima su život izgubili desetci tisuća nedužnih Hrvata. Nije poslao na Goli otok niti neke od onih koji su godinama pripadali četničkom pokretu, čineći zvjerstva nad civilnim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom, pridružujući se partizanima tek pred kraj rata. Poslao je one koji su se umjesto za njega odlučili za druga Staljina. Na kraju, i on se sam klanjao Staljinu. I nije se razišao sa Staljinom zbog ideoloških razmirica, nego zbog vlasti. Upravo je to svojom brutalnom diktaturom pokazao i dokazao desetljećima.
Kako je moguće da se danas tom čovjeku klanjaju toliki ljudi, da u njemu vide velikana umjesto krvnika, da ne dopuštaju lustraciju, rastavljanje partizanskoga žita od kukolja, pravih antifašista od komunističkih zločinaca? Moguće je.
Privilegije i kriva sjećanja
Razlog tomu leži u dugotrajnoj vladavini komunizma na prostorima bivše države. Previše je onih, pogotovo u hrvatskome narodu, koji su profitirali u prvom, drugom ili trećem koljenu od Brozove diktature. I ako padne Brozu „aureola“ s glave, past će i njihove privilegije, past će njihova kriva sjećanja da su pripadali svijetu svjetla za razliku od onih koje su gurali u svijet tame. Lustracija bi za takve mogla biti opasna. I to ne samo zato što bi napokon pala mrena s njihovih očiju, nego i zato što bi si netko mogao postaviti pitanje njihova bogatstva. Kolikogod se upire prstom u pojedine hercegovačke profitere, treba znati da su drugovi komunisti i njihovi potomci još uvijek najbogatiji sloj hrvatskoga društva. I njihova djeca odlaze u inozemstvo, ali ne zbog posla, nego studija, izobrazbe. Stječući znanje, stječu i privilegije. I dok se oni nakon završena studija vraćaju u Hrvatsku, potomci onih iz „tame“ ostaju zauvijek u svijetu u kojem ne moraju još uvijek slušati priču o antifašistima koji su pogazili svetinje humanizma. Povratnici, djeca bivših komunista, zaposjedaju medijske kuće, naturaju kroz mala vrata staru ideologiju i na taj način sprječavaju lustraciju. A to zasigurno ne može doprinijeti izmirenju djece komunista i djece onih koji su čamili u zatvorima zbog jedne jedine ironične rečenice o debelom hedonistu koji svojim pozamašnim trbuščićem, frazeologijom, ponašanjem i raskalašenim životom podsjeća silno na današnjega sjevernokorejskoga diktatora.