Misli koje se tiču ljudskog života

Što nam poručuje Božić?


Božić nosi u sebi pored eshatološke i onu socijalnu poruku. Poziva ljude na druženje i zajedništvo u dijeljenju radosti i tuge.

Piše: dr. fra Luka Marković

Božić donosi četiri važne misli koje se tiču našega ljudskoga života. Prva i druga govore o tome da Bog želi život, a ne smrt čovjeka i da mu upravo zbog toga pruža ruku izmirenja darivajući samoga sebe, treća da čovjek pojam darivanja mora shvatiti ispravno  i četvrta da Boga možemo susresti samo ako mu otvorimo svoje srce.

Jednom prilikom upitali su njemačkoga književnika, nobelovca, Heinricha Bölla bi li spasio pilota koji se utapa u vodi, a koji je prije nekoliko minuta bacio bombu iz aviona na selo. Nobelovac je bez oklijevanja rekao da bi to učinio. Pomogao bi čak i većem zločincu, nadodao je, jer mi ljudi nismo pozvani prosuđivati o tome tko ima pravo na život a tko nema. Divna misao koja se uklapa u ovo božićno vrijeme u kojem naglasak leži na izmirenju a ne na osudi, na životu a ne na smrti. Naime, Božić poziva  na izmirenje ne samo čovjeka s Bogom, nego i čovjeka s čovjekom.

Krivo poimanje darivanja

Vrijeme Božića je u kršćanskoj tradiciji i vrijeme darivanja. Tradicija materijalnoga darivanja - davanja poklona - želi upozoriti na to da je čovjek Božićem obdaren od Boga. Nažalost, čovjek traži  često ispunjenje života na krivim pretpostavkama. Daje prednost vanjskom darivanju, materijalnim stvarima, pred darivanjem samoga sebe. A Bog koji se daruje po Isusu nudi kao dar samoga sebe. Utoliko poziva i nas da se učimo darivati sebe, darivati svoje vrijeme drugima, posebno onima najbližima, a ne samo materijalne stvari.

O krivom poimanju darivanja i života danas  govori na vrlo dojmljiv način poznati budistički poglavar Dalai Lama kad kaže: “Čovjek žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac. Tada žrtvuje svoj novac kako bi ponovno bio zdrav. Toliko je fiksiran na budućnost da ne može uživati u sadašnjosti. Posljedica tog jest to da ne može uživati ni sadašnjost ni budućnost. Živi tako kao da neće nikada umrijeti, a umire kao da nije živio nikada.“  Prosječan zapadni čovjek utroši previše vremena kako bi mogao osigurati sebi i bližnjima  materijalno dobro, da bi ih i za Božić mogao darivati, zaboravljajući pri tome na vrijeme koje mu je potrebno kako bi mogao darivati sebe. To je i jedan od razloga da mnogi ljudi danas umiru u samoći, kao da nikada nisu živjeli s drugima, ostavljeni čak i od onih najbližih koje su obdarili materijalno. Razlog leži često u tome da su previše vremena potrošili na skupljanje novca za materijalne darove, a malo vremena posvetili onima koje vole.

Imati vremena za drugoga

Utoliko svetkovina Božića nosi u sebi i poziv na preispitivanje ljudskoga odnosa prema životu i darivanju. Naime, čovjek ne živi samo od „kruha“ - niti od onoga materijalnoga dara za Božić - nego i međusobnoga razgovora, riječi koje izmjenjuje s drugim. Tih riječi nema tamo gdje se nema vremena za drugoga.Upravo zbog toga čovjek mora shvatiti da je poklonjeno vrijeme drugome važnije od svakoga materijalnoga dara.

Jedna priča iz svagdanjega života govori puno o tome koliko je važno imati vremena za drugoga, za obitelj. Govori prijatelj kolegi s posla kako nije do sada znao da ima tako dobru obitelj. Na upit ovoga, kako je to moguće, govori dalje: Pokvario nam se Internet u stanu pa smo proveli večer u obiteljskom razgovoru. Toliko toga važnoga smo čuli jedni od drugih, podijelili međusobno strahove, brige, tugu, ali i radost. Iako nam, možda, nisu pokvareni interneti, darujmo u ovim božićnim danima jedni drugima više vremena.Vrijeme i riječi su ponekad najveći dar koji možemo dati jedni drugima: pogotovo riječi utjehe i ohrabrenja u teškim vremenima kao što je ovo problemom korone obilježeno. Roditelji mogu dati djeci sve, ali ako im nisu poklonili dovoljno vremena, nisu učinili puno.

Materijalni dar razveseljava dijete i odrasloga na trenutak, a lijepa riječ razumijevanja, utjehe, podrške, nježnosti čini dugotrajno sretnim - zbližava roditelje i djecu, ljude uopće. Jedna vrlo simpatična afrička legenda govori na svoj način o poruci Božića. Oduševljen evanđeoskom pričom o tome kako su mudraci darivali dijete Isusa, odluči Afrikanac pokloniti nešto Isusu. Klekne na koljena, pomoli se i zazove ga. Kad mu se ovaj ukaza, tako poučna priča, ponudi mu čovjek vrlo srdačno štap kojim se branio od zmija i divljih životinja. Isus odbi poklon. Rastužen ponudi mu svoju deku kojom se štitio od hladnoće. Isus odbi i taj dar.

Pred vratima je tvojega srca

Afrikanac se zamisli i dođe na ideju da mu se ponudi kao sluga. Bio je poznati plemenski ratnik, te je mislio kako bi mogao poslužiti Isusu kao zaštita od neprijatelja. Isus odbija i to. Zašto ne uzmeš poklon od mene? – upita povrijeđeni čovjek. Isus mu na to reče da nije došao primati darove, nego da je on osobno Božji dar ljudima koje treba usmjeriti da krenu pravim putem u životu, da se nauče darivatisami sebe drugima. Božić nosi u sebi pored eshatološke i onu socijalnu poruku. Poziva ljude na druženje i zajedništvo u dijeljenju radosti i tuge. Niti jedan materijalni dar ne može zamijeniti osobne susrete u obitelji i zajednici, zajedničko slavljenje, pjevanje i radovanje, pa i zajedničko tugovanje.

I na kraju, nešto o četvrtoj poruci. Poznati kršćanski mistik i filozof Meister Eckhart kaže da Boga možemo upoznati samo tada ukoliko mu otvorimo svoje srce. U tom duhu veli: „Boga ne treba tražiti tamo i ovamo. Pred vratima je tvojega srca. Stoji i nestrpljivo čeka da ga pustiš unutra.“

Ne samo tradicija

Ako se čovjek zatvori Bogu, neće ga upoznati sve da moli satima svaki dan. Naime, upoznati Boga znači, prije svega, imati snage prihvatiti načela života i djelovanja koja iz toga susreta proizlaze.

Utoliko Božić ne smije biti samo uspomena i tradicija, nego pokretač sposobnosti mijenjanja vjernika u srcu. Vjernik, pa i svećenik, koji za Božić obavlja sve samo rutinski, iz tradicionalnih razloga, bez nutarnjega odnosa prema Božiću, sliči više zanatliji nego onome koji istinski shvaća poruku ispružene Božje ruke.