Tragični slučaj s Markova trga ne smije služiti političkim igrama


Nažalost, danas živimo u svijetu već definiranih istina koje kreiraju političke elite i njihovi radikalni protivnici. I jedni i drugi u svojoj samodopadnosti imaju već spremne odgovore na sva pitanja, pa i ovo: Zašto se tako nešto dogodilo na Markovu trgu?

Foto: Josip Regović / PIXSELL, net.hr

Foto: Josip Regović / PIXSELL, net.hr

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Oko pitanja istine već se tisućama godina vode žučne filozofske rasprave. Sokrat, koji je inzistirao na nužnosti traganja za istinom u životu, bio je ujedno i vrlo oprezan u odnosu na nju. Pa, ipak, njegove riječi kako „zna da ništa ne zna“ ne smiju biti shvaćene kao poziv na relativizaciju istine u smislu relativizma. Prije bi se moglo reći da Sokrat poziva na oprez u odnosu na istinu. Jer riječ „istina“ može biti zloupotrijebljena od strane onih koji misle da je doista u potpunosti posjeduju.

Opasnost istine

Kolikogod je opasno relativiziranje istine, isto toliko je opasno i inzistiranje samo na vlastitoj ili onoj od politike dirigiranoj (mainstream). Američki filozof Paul Boghossian govori o tome kako relativiziranje društvenih fenomena može imati dvosjekli mač. Naime, kao što relativiziranje određenih političkih poteza može biti u službi odbrane slabijih, ono može isto tako poslužiti pristalicama vlasti za ignoriranje argumenata obespravljenih, i to tvrdnjom kako je kod konstatacije samo riječ o njihovu pogledu na činjenice, a ne objektivnoj stvarnosti. Uvijek postoji opasnost da se nešto proglasi istinom bez objektivnog pristupa problemu. Tada dolazimo redovito do iskrivljene slike o stvarnom stanju stvari. Najbolji primjer za takav pristup istini imamo u političkom radikalizmu, ali i površnom žurnalizmu koji misli da je pozvan zadovoljiti interese vladajuće strukture.

Nažalost, danas, u vrijeme nametnutoga javnoga mišljenja (mainstream), rijetki se trude ozbiljnije pristupiti problemima u društvu. Istina, o tim problemima često je medijima već unaprijed dana istina, zacrtana od vodećih političkih elita. I, tu nema velike razlike između medija koji služe diktaturama ili određenim političkim krugovima u takozvanim demokratskim društvima u kojima vlast kreira što je dobro reći a što je bolje prešutjeti. Cilj žurnalističkoga istraživanja ipak bi, ukoliko želi služiti dobru svih, trebala biti politička korektnost, a ne zadovoljenje vladajućih političkih struktura.

Žrtve su i policajac i mladić

Slučaj ranjavanja policajca na Markovu trgu u Zagrebu govori da takvoga pristupa problemima ima i u Hrvatskoj. Za određeni krug podobnih medija ranjeni policajac je žrtva, a počinitelj zločinac. I doista ranjeni policajac jest žrtva izbezumljenoga čina jedne mlade osobe. Pa, ipak, moglo bi se reći da je mlada osoba koja je izvršila nepromišljeni čin ne samo počinitelj nego i žrtva. Oni koji prebrzo nalaze motiv za takav čin u aktualnoj politici površni su isto onoliko koliko i politička elita koja pronalazi uzroke za taj čin u navodnom utjecaju kritičara njihove politike. Zapravo, interes bi svih političara, ukoliko žele dobro društvu i nisu obuzeti vlastitom veličinom, trebala biti istina.

Onaj tko želi doista doći do istine, mora si postaviti pitanje: Zašto je mladić pucao u nepoznatoga, nevinoga čovjeka? Što ga je nagnalo na takav gnusan čin? Što se događalo u glavi mladoga čovjeka koji je podigao ruku na drugoga o čijim problemima i dvojbama nije znao ništa? I zašto je na kraju oduzeo život samome sebi? Teroristi to ne čine. Oni se poslije nedjela skrivaju i traže druge nevine žrtve. Istina, poneki od psihologa pokušali su u medijima pojasniti da je u takvim slučajevima riječ o poremećenoj svijesti. Sličan se proces događa i kod onih koji dignu ruku samo na sebe, zbog nesposobnosti nositi se sa životnim izazovima, s nepravdama. Mladić je vjerojatno digao ruku na sebe upravo zato što je u danom trenutku došao k sebi i postao svjestan svoga neopravdanoga čina. I o tome bi trebalo razmišljati u traganju za istinom oko onoga što se dogodilo na Markovu trgu.

Žrtva su i policajac, ali i mladi čovjek koji je nakon pokušaja ubojstva oduzeo život samome sebi.

Život u svijetu već definiranih istina

Nažalost, danas živimo u svijetu već definiranih istina koje kreiraju političke elite i njihovi radikalni protivnici. I jedni i drugi u svojoj samodopadnosti imaju već spremne odgovore na sva pitanja, pa i ovo: Zašto se tako nešto dogodilo na Markovu trgu?

A upravo je odgovor na to pitanje od presudne važnosti za sprječavanje takvih pokušaja u budućnosti. Ukoliko se želi doći do istine, potreban je stručan i objektivan pristup problemu, i to bez ikakvoga relativiziranja odgovornosti čitavoga društva. Jer hrvatsko društvo, pogotovo ovo današnje potpuno podijeljeno, utječe na formiranje svijesti kod mladih ljudi. Prebrzo pronalaženje razloga za ono što se dogodilo na Markovu trgu, kako bi se skupilo jeftine političke poene, ne koristi društvu, ali dugoročno ni politici.

Od sličnoga sindroma boluje čitavo europsko društvo, i to zbog podjele na one liberalne i konzervativne koji uvijek imaju svoju istinu. A put do istine je dalek, pa čak kad se govori i ovakvim događajima kakav se zbio na Markovu trgu.

Recimo, nije dovoljno bez dublje povijesne i društvene analize samo konstatirati da su se dogodili teroristički čini islamista negdje u Europi i Americi ili onih radikalnih zapadnih revanšista protiv pripadnika islamske religije. Prebrzom konstatacijom i osudom onih drugih ne postiže se ništa. Naprotiv, bolest se mora uvijek dijagnosticirati, potražiti uzroke koji su doveli do nje, kako bi se društvo moglo izliječiti. Svi pacijenti ne reagiraju isto. Jedni u očaju podignu ruku na sebe, drugi umru u tjeskobi, dok se treći okrenu nasilju tražeći krivca za vlastito stanje u drugome, pa i onom nedužnome.

Ne sjećam se da su zapadni političari ikada ozbiljno preispitivali uzroke islamskoga terorizma u Europi i Americi. Da jesu, vjerojatno bi došli do spoznaje da uzroke za njega treba tražiti ne samo u islamskom vjerskom radikalizmu, čega sigurno ima, nego i u sjećanju na brutalni europski kolonijalizam, vječito zapadno miješanje u politiku islamskoga svijeta i sustavno preferiranje politike Izraela naspram Palestinaca.

To važi isto tako glede revanšizma europskih desničara koji reagiraju agresivno i nepromišljeno osjećajući se ugroženim i to bez obzira je li riječ o realnoj ili fiktivnoj ugrozi.

Nužan je ozbiljan pristup problemu

Tamo gdje se problemima ne prilazi ozbiljno, ne otklanjaju uzroci koji do njih dovode, tamo pojedinci izgube kontrolu nad sobom ili postanu žrtve manipulacije. I slučaj pokušaja ubojstva i samoubojstva na Markovu trgu zahtijeva puno ozbiljnu analizu od one koju su iznijeli neki iz opozicije ili oni vladajući. Problem je preozbiljan da bi ga se iskoristilo za diskreditiranje političkih protivnika. Hrvatsko društvo je podijeljeno kao rijetko koje u Europi. Lustracija nije provedena, bivši komunisti i njihovi nasljednici, uz pojedine moralno trule desničare, danas su najbogatiji sloj društva. Ekonomija se već duže vremena urušava, što za posljedicu ima iseljavanje mladih ljudi. Neki to stanje podnose „herojski“, drugi odlaze, dok treći gube kontrolu nad sobom jer imaju osjećaj da za njih nema više nikakve perspektive. A tu je i teret koronavirusa čije će se posljedice na ekonomiju, a time i na psihu ljudi odraziti još jače. Problemi s kojim se trenutno suočava hrvatsko društvo ne mogu se riješiti međusobnim optuživanjem i pronalaženjem krivca samo u onom lijevom ili desnom spektru. Oni su puno dublji. Ranjeni policajac i mladić koji se ubio zahtijevaju ozbiljniji pristup problemu nego to čine opozicija i aktualna vlast. Opozicija koja neodmjerenom retorikom koristi taj nesretni slučaj za skupljanje političkih poena ne čini dobro društvu. Isto tako, aktualne političke elite koje traže uzroke samo u ljevičarskoj retorici opozicije, pokazuju da ne žele vidjeti svoj dio krivice. Vrijeme je da se uozbilje svi, suoče zajedničkim silama s problemima koji dovode do ovakvih nepredvidivih čina. Jer tko zna što donosi jesen? Čitava Europa ima strah od onoga što bi se moglo dogoditi zbog urušene ekonomije, a u Hrvatskoj se igraju politike poput male ohole, zločeste djece. Narod koji je toliko propatio zbog srbijanske agresije, nije zaslužio takve političare.