Piše: dr. fra Luka Marković

Na to nas upućuje upravo žeđ sitog zapadnog čovjeka za nutarnjim ispunjenjem. Teorija marksističkih filozofa i njima bliskih znanstvenika 19. i 20. stoljeća kako će religije iščeznuti s prosvjećenjem iz života modernog čovjeka pokazuju se neutemeljenim. Istina je da pojedine religije nestaju kroz povijesna previranja, ali je isto tako očito da se druge, pa makar i one surogatne, pojavljuju i igraju značajnu ulogu u ljudskom životu. Ni najsuvremenija tehnologija ne može potisnuti ljudsku dvojbu između tjelesnog i duhovnog, između trenutnog i onog što dublje ispunja. Kad bi pojavno i trenutno bilo sve u životu čovjeka, i kad bi se čovjeka moglo svesti na robota bez duše, ne bi bilo ni potrebe za nečim višim, za onim koje transcendira fizičko. Svi bi u bogatim zapadnim društvima tada bili sretni.

Rizični skok u vjersko

Život nam pokazuje nešto drugačiju sliku. I upravo u tom ljudskom nezadovoljstvu samo s pojavnim i onim fizičkim ispunjenjem, krije se i odgovor na ona egzistencijalna pitanja čovjeka, o čemu piše danski filozof Søren Kierkegaard, kad govori da u ljudskom životu postoje tri faze. U prvoj se pojedinac zadovoljava estetskim doživljajem, onim što ispunja trenutno i površno. Iz nezadovoljstva tim površnim ispunjenjem rezultira drugi stadij – etički, koji upućuje na potrebu moralnog pristupa životu. Iz njega proizlazi nužno treći stadij –  vrijeme čežnje za potpunom sigurnošću i trajnom srećom. Budući da se vjera ne može utemeljiti samo razumskim putem, kako je upozorio Emanuel Kant, čovjeku je, misli Kierkegaard dalje, potreban rizični skok u vjersko. Utoliko vjera nije za ovog filozofa pitanje dokazivanja nego duboke potrebe ljudskog stvorenja, koje je prisiljeno na taj skok ukoliko ne želi sagorjeti u duhovnoj praznini. On taj skok u vjersko naziva „credo quia absurdum“, „vjerujem iako je apsurdno“, jer drugačije nije moguće. Tu nije riječ o onoj površnoj materijalističkoj frazi kako znanost počinje tamo gdje prestaje vjera i obratno, nego o spoznaji pojedinca da ne može drugačije nego vjerovati u Boga, u onaj dublji smisao života koji nadilazi samo trenutno i pojavno. Jer ni estetski ni etički stadij ne ispunjaju u potpunosti, ne nude mu onaj smisao koji ga oslobađa nesigurnosti u životu.

Okrenuti se nutarnjoj potrebi

S Kierkegaardom bi se moglo reći da čovjek počinje u potpunosti egzistirati tek kad prestane biti ovisan o željama, kad smogne snage okrenuti se u potpunosti svojoj nutarnjoj potrebi. S njim bi se moglo reći i to da je na vidiku kraj ljudske sreće tamo gdje se bezuvjetno pravi usporedba s uspjehom drugih. Naime, pojedinac se mora okrenuti sebi i potrazi za svojim ispunjenjem, ne osvrćući se na uspjeh drugih. A najnutarnjija želja čovjeka jest želja za vječnim životom, za neprolaznošću. I tu se svaka ljudska egzistencija nalazi pred dvojbom: ostati u površnom stadiju života ili se odlučiti za onaj viši koji jamči vječni život.

Smrt govori o životu

O tome je na vrlo dojmljiv način progovorio mađarski književnik Peter Nadas koji je doživio iskustvo „tik do smrti“, nakon što mu je srce prestalo raditi tri minute. On upućuje na to da liječnici i neki znanstvenici prave silnu pogrješku kad na smrt gledaju kao na nešto što stavlja točku na ljudski život. Naprotiv, njegovo iskustvo mu govori o tome da tek nakon smrti počinje nešto veličanstveno, što se podudara dobrim dijelom s razmišljanjima židovsko- kršćanske tradicije. Nadas upućuje, poput Kierkegaarda, na to da se ono nutarnje, koje definira čovjeka nečim višim od materije, ne može znanstveno i eksperimentalno dokazati. Ali se zato može istinski doživjeti u meditaciji i potpunom prihvaćanju ljubavi. I upravo ta čežnja za ostvarenjem potpune ljubavi je ono što čovjeka prisiljava da bude nezadovoljan samo pojavnim. U tom kontekstu bi se promatranje ljudskog života kao nečega što je omeđeno početkom i krajem moglo smatrati samo kulturološkim izrazom vremena. U tom kontekstu se religijska shvaćanja o besmrtnosti može promatrati kao pokušaj da se taj fizički iskustveni, zatvoreni krug razbije, te na taj način upozori na to da čovjek nije samo materijalno nego i duhovno stvorenje.

Čovjek je jedino, za sada, poznato stvorenje koje razmišlja o sebi i smislu života. Bez njega bi svemir i sve u njemu bilo mrtvo. Niti najljepši pejzaž na Zemlji niti najsvjetlija zvijezda u svemiru ne bi imali nikakva smisla bez čovjeka. Smrt bi i pored života bila posvuda prisutna. Pa, iako čovjek, kako kaže Platon, ne može nikada u potpunosti spoznati duhovni svijet, on ga ipak za razliku od svih drugih stvorenja može naslutiti, jer zahvaljujući očima nutrine vidi ono što drugim stvorenjima nije pridržano. Odgovarajući prijatelju Günteru Grassu, koji je bio „nemuzikalan za duhovni svijet“, rekao je poznati njemački književnik Martin Walser kako je život puno više od obične slučajnosti, te da se slučajnost može promatrati samo kao još uvijek ne shvaćeni fascinantni proces događanja oko nas.

Duhovni „drugi“ uz mene

Psiholozi često govore o pacijentima koji imaju osjećaj da se u njihovoj blizini nalazi netko ili nešto što ih prati kroz čitav život. Riječ je, mišljenje je znanosti, o takozvanim specijalnim halucinacijama, koje bi mogle biti posljedica trauma iz djetinjstva. Pa ipak problem i nije tako jednostavan, jer se pojavljuju i oni koji nemaju nikakvih simptoma duševnih oboljenja, iako imaju osjećaj da u svom životu ne djeluju i odlučuju uvijek sami. Poznati književnik Julien Green govori o sličnom iskustvu. Naime, dok piše ponekad ima osjećaj da mu netko drugi diktira misli, pomaže da s lakoćom piše o nekom problemu. Green nije iznimka na tom području. Mnogi su autori vrlo često imali osjećaj kako iza njihovih misli stoji netko poseban, neka nevidljiva sila koja ih tjera naprijed. Mnogi govore da je riječ o inspiraciji. No ipak ne može se odbaciti misao da se radi o nekoj dubljoj povezanosti s duhovnim koje nadahnjuje. Jer čovjek kolikogod bio individualno stvorenje jest i biće zajedništva, koje je duboko povezano s drugima, pa i onima prije i poslije njega, s onim Duhom koji sve prožima.

Religije vide izvor svega u Bogu koji je svuda prisutan. To je ono što nije omeđeno ni vremenom ni prostorom nego je uvijek bilo, jest i bit će. U tom kontekstu je moguće shvatiti povezanost svega, onoga što se ljudski gledano odnosi na prošlost, sadašnjost ili budućnost. To je ono, kažu religije, za čim čovjek u ovom životu čezne, razapet između tjelesnog i duhovnog iskustva.

Objekt manipulacije

Nažalost, moderni čovjek živi u svijetu koji odgaja samo za trenutno. Utoliko i ne začuđuje pokušaj da se sve svede samo na prostor i vrijeme, na trenutak. A trenutno je, bez obzira na trajanje, uvijek omeđeno prostorom i vremenom.

Prema najnovijim istraživanjima neurobiologa ljudski mozak se, fizički gledano, može i odgajati, privikavati na određene situacije, tako da bolest doživljava u određenim trenucima kao zdravlje, a zdravlje kao bolest. Nešto slično se može dogoditi i s odnosom prema vječnom. Sustavnim odgojem samo za trenutno i materijalno potiskuje se osjećaj za duhovno. I upravo se to događa danas s modernim čovjekom kojeg se odgaja za konzumiranje, za ono što trenutno čini užitak. Pri tome svjesno ga se odvlači od duhovnog kako bi lakše postao objekt manipulacije.

Posljedice konzumizma na svim područjima života su slične posljedicama droge. Čine na svoj način pojedinca ovisnim, ali istovremeno i nesretnim, jer se svi prohtjevi ne mogu nikada ispuniti. Gubitak relacije prema vječnom, onome što ga prati u životu, što ga čini otpornim za sve izazove, čini pojedinca ovisnim slabićem. Stanje takvog duha, kako kaže Kierkegaard, jest stanje očaja. Uvijek se traži više, a da se pri tome ne postiže trajnije nutarnje zadovoljstvo. Gotovo sve religije govore o potrebi umjerenosti u životu, o potrebi okretanja nutarnjem, kako čovjek ne bi bio nesretno ovisan o vanjskom. Posljedica ovisnosti o trenutnom, izgubljen osjećaj za umjerenost, osjeća se na svakom koraku u zapadnom sitom svijetu. Ulicama europskih metropola luta mnoštvo zombija. Nije riječ samo o ovisnicima o drogi i alkoholu, nego i o onima koji su u neprestanoj strci za ispunjenjem trenutnih želja, kojima nikada nema kraja. Problem pojačava gubitak osjećaja za realnost života.

Nesposobnost sučeljavanja s problemima

U trci za ispunjenjem svake želje, u ovisnosti o vanjskom, pojedinac je postao neotporan na onu nepodnošljivu stranu života. Nesposobnost sučeljavanja s problemima, s realnim odnosom prema životu, čini pojedinca jako ranjivim. Osjećaj da ne postoji rješenje za sve probleme tjera mnoge neotporne u očaj. Izgubljen je osjećaj za trpljenje, ali i svijest da se puno toga i u darovanom životu mora podnijeti, pa i ona pitanja na koja trenutno nema odgovora. Majku koja izgubi dijete ne može utješiti nitko, pa ni psiholog ili dušobrižnik, ukoliko joj nedostaje pouzdanje da život ima smisla i pored nedostatka odgovora na pitanja koja razaraju. Uvijek ostaje ono nejasno pitanje: Zašto? Odgovora nema uvijek. Ublažiti stanje boli može samo duboko povjerenje da postoji neki razlog za sve oko nas, da čovjek nije prepušten slučajnosti, da za sve postoji ipak odgovor koji ne shvaćamo. Priča kako je to Bog tako htio ili kako je sve samo igra slučajnosti, vodi u još jači osjećaj nemoći i očaja.

Veličina u „apsurdu“

Veličina vjere leži upravo u tom kierkegaardovskom, do apsurdnosti dubokom, povjerenju da sve ima smisla, u povjerenju u Boga. Isus koji vrišti na križu čini to i danas, kaže poznati teolog Metz, jer i pored njegove žrtve za svijet, patnja još uvijek nije iščezla. Prisutna su mnoga pitanja, pitanja koja bole, na koja čovjek nema odgovora. Među njih spada i ono: Zašto trenutno ne može zadovoljiti čovjeka? Za razliku od mnogih krikova modernog čovjeka koji i pored ispunjenja mnogih želja nije zadovoljan, Isusov krik jest ispunjen dubokim pouzdanjem da Bog zna zašto se nešto događa. Možda je i ponajveći problem modernog čovjeka što u njegovom kriku nema nade. A čovjek, i pored svih ispunjenih želja, ne može živjeti bez nade.