Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Gospodin Žarko Puhovski i njemu slični, „mudri analitičari“, naučili su ići samo jednosmjernom ulicom te misle kako je to obaveza i drugih građana Hrvatske. U svojim bezbrojnim političkim analizama takvi ne daju nikada prednost razumu pred emocijama. Ne mogu zaboraviti stara vremena i prihvatiti činjenicu da žive u svijetu hrvatske demokracije, koji je iza sebe ostavio diktature fašizma i komunizma.

U čemu je „nepismenost“?

Svaki pokušaj hrvatskog čovjeka da napravi odmak od komunističkog jednoumlja, promatraju Puhovski i njemu slični analitičari kao iskorak u desničarske vode. U nesposobnosti da se oslobode prošlih vremena, u kojima su ljudi zbog jedne riječi osuđivani na višegodišnju robiju, u svakom domoljubnom iskoraku vide opasnost od fašizma. U trenutku kad ne zna što bi spočitao hrvatskim rukometašima, pripisuje im gospodin Puhovski „političku nepismenost“, odnosno „neukost“. Očito je da za njega ta „nepismenost“ leži u njihovu patriotizmu, ponosu na krvlju stečenu slobodu.

Što su trebali učiniti rukometaši? Tražiti da im pjevaju partizanske pjesme, ili one omiljene među ljudima s petokrakama i kokardama, koji su 1990-ih godina ubijali i palili sve pred sobom u Hrvatskoj i BiH?

Pjesme kao simboli slobode

Vrijeme je da ljudi poput Puhovskog počnu objektivnije promatrati i prošlost i sadašnjost. Hrvatski narod je skupo platio izvojevanu slobodu i ima pravo na svoje nove pjesme, pogotovo one koje govore o slobodi. Ako su očevi ovih mladih rukometaša desetljećima bili prisiljeni slušati partizanske pjesme, mladi rukometaši to ne moraju više. Kao što su za neke Hrvate, a vjerojatno i Puhovskog, partizanske pjesme bile simbol slobode, za ovu su mladost to one koje veličaju stečenu slobodu 1990-ih, pobjedu nad četnicima i JNA, kokardom i „velikosrpskom zvijezdom“.

Nitko pametan neće zanijekati da su oni pravi hrvatski antifašisti, kakvih je bilo među partizanima, dali svoj doprinos vraćanju Istre i pojedinih dijelova Dalmacije u Hrvatsku. Nažalost, znatan dio partizana izdao je antifašizam prihvaćajući komunističku diktaturu, koja je je osudio demokratski svijet. Samo slijepci, koji sustavno trče jednosmjernom ulicom, ne mogu shvatiti da je komunizam bio veliko zlo, a Josip Broz jedan od najbrutalnijih diktatora 20. stoljeća. Taj komunistički sustav, koji se hvali antifašizmom, snosi odgovornost za više od 100 milijuna ubijenih ljudi.

Dosta je!

Hrvatskom čovjeku je dosta tog lažnog jugoslavenskog antifašizma, koji je spiskao desetke milijardi eura – računano današnjom valutom – za izgradnju bunkera i velebnih vila za komunističke funkcionere i njihova vrhovnog vožda Broza. Hrvatskom narodu je dosta i onih bijednih kreatura koje slave NDH, dajući Puhovskom i njemu sličnim povoda da se obruše na Hrvate, podvaljujući mu skretanje udesno. To da pojedinci svojim izjavama i ponašanjem sramote hrvatski narod, ne može se zanijekati. Ali to su pojedinci, kakvih u drugim narodima ima na tisuće i milijune. Kad se usporedi utjecaj rigidne desnice u Hrvatskoj s onim u Njemačkoj i Francuskoj, pa i nekim drugim zemljama, može se reći da je jedva primjetljiv. Pa ipak jugonostalgičari, koji mašu zastavama Jugoslavije, vide na svakom koraku ustašluk. Vrijeme je da hrvatska vlast stane na kraj takvima, ali i novinarčićima koji koriste svaku priliku kako bi diskreditirali hrvatski narod.

Vrijeme je za preispitivanje političkog djelovanja onih koji se ne odriču komunističke diktature. Ako u Hrvatskoj ne dođe do odlučnijeg suprotstavljanja tim opasnim igračima, koji znatnim djelom kontroliraju i medije, doživjet će Hrvatsku sudbinu Crne Gore. Koliko god se crnogorski patrioti trudili oko očuvanja samostalnosti vlastite države, ona je u dubokom zagrljaju velikosrpske politike, iz koje se vjerojatno neće iščupati. Ovi u Hrvatskoj to rade drugačije. Ne govore o velikoj Srbiji, ali ne prestaju sanjati neku novu Jugoslaviju, na što upućuju i nedavne demonstracije protiv navodnog hrvatskog fašizma. A Jugoslavija, u bilo kojem obliku, nije ništa drugo nego uvećana Srbija.

Poplava jugonostalgičara

Razlog više i za one na desnici da se uozbilje i ne daju povoda opasnim jugonostalgičarima, koji se često skrivaju iza antifašizma. Njih ne smeta današnje četnikovanje u Srbiji – čega ima u izobilju, ali zato vide u hrvatskom narodu  na svakom koraku pojavu fašizma. Takvim treba jasno poručiti da Jugoslavije više nema, a nema ni Tita. O jednom i drugom mogu sanjati doma, ali ne u i javnosti.

Nisam nikakav ljubitelj Thompsonovih pjesama, ali nemam ništa protiv njih. A zašto bih i imao? Govore o časnoj borbi hrvatskog naroda protiv velikosrpskog neprijatelja, onih koji su u Vukovaru i Srebrenici pokazali tko su i što žele. Desetljećima nije se usuđivao hrvatski čovjek naglas reći da je Hrvat, jer mu se istog trenutka spočitavalo da je ustaša. Zar je moguće da se to događa i danas? Ne vidim danas u hrvatskom narodu previše nostalgičara za ustaštvom, ali se zato na svakom koraku može uočiti one kojima smeta ona Hrvatska koja je ponosna na svoju izvojevanu slobodu. Kad se jednom narodu uskrati ponos na izvojevanu slobodu, počinje njegova ugroza. Vrijeme je da se hrvatska politika postavi odlučnije prema onim malobrojnim koji sanjaju ustaške snove, ali i onim mnogobrojnim koji nikako da zaborave komunizam i Jugoslaviju.