Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Mara je rođena 3. listopada 1998. u Mostaru i po struci je magistar logopedije, a Bariša 13. studenog 1995. u Splitu te je magistar inženjer strojarstva. Svoju vezu okrunili su kršćanskim brakom u svibnju 2023. U travnju 2024. blagoslovljeni su rođenjem malene Nikol.

S obzirom na život u kršćanskom duhu u kome odgajaju i svoju kćerku, prigodni su sugovornici o temi kršćanskog braka.

Supružnici Doko zajednički su odgovarali na većinu pitanja, dok smo pojedinačne odgovore i iskustva posebno označili.

Hvaljen Isus i Marija! U današnje vrijeme mnoštvo stvari postaje normalno i logično, iako je s kršćanskog gledišta iskrivljeno. Kršćanski brak trebao bi biti temelj i oslonac života, put kojim supružnici i djeca dolaze Kristu. Civilni ugovori, duge veze i brak bez obveze postali su, nažalost, novo normalno i velik problem moderna čovjeka. Za nas je kršćanski brak isključiva i doživotna zajednica muškarca i žene, prožeta Bogom kao aktivnim sudionikom.

Brak jest logičan slijed veze, bilo duge ili kraće, i trebao bi biti kruna ljubavi koja činom vjenčanja, odnosno saveza postaje sakrament i dobiva dublji smisao. Smatramo da bi se svaki mladi kršćanin tijekom vremena veze trebao voditi kršćanskim vrijednostima i tako se pripremati za brak.

Bariša: Iako smatramo da smo se tijekom naše dugogodišnje veze pripremali za kršćanski brak, čovjek nikada nije dovoljno spreman. Tijekom naše veze bilo je puno uspona i padova iz kojih smo se gotovo uvijek zajedno dizali. To zajedništvo ne bi bilo toliko jako da nismo oboje težili Kristu, odlascima u crkvu, na svetu ispovijed ili molitvu. Nakon više godina hodanja osjetio sam se donekle spremnim za brak. U razgovoru sa svojim roditeljima, koji su mi bili bezuvjetna podrška, odlučio sam kupiti prsten i zaručiti Maru. Iako sam bio siguran da je ona ta, opet se rodi neka sumnja u ljudskoj slabosti pa sam se pitao: „Jesam li samo ja to umislio? Je li ovo zaista Božji plan za mene?“ Budući da nisam sam mogao doći do odgovora, obratio sam se Bogu i tražio nekakav „vidljivi“ znak koji ću moći shvatiti kao Njegov odgovor. Nakon otprilike mjesec dana Mara me zove i kaže mi da ju je naš župnik pitao da glumimo Josipa i Mariju u božićnoj predstavi. S obzirom da nikad nismo bili glumci, to sam shvatio kao jasan znak koga sam tražio. Ta predstava mi je jedan od najljepših zajedničkih trenutaka i dokaz da je Bog uvijek tu i da nas sluša.

Imati Boga u svome braku, svojoj obitelji ne znači imati savršen brak, savršenu obitelj. Svaka obitelj, u većoj ili manjoj mjeri, proživljava, kako lijepe, tako i one manje lijepe situacije. Smatramo da je od velike važnosti dopustiti Kristu da bude prisutan tijekom i jednih i drugih trenutaka.

Sami, bez prisutna Boga, ne možemo se istinski radovati, a isto tako ni riješiti nastali problem. U trenutcima nervoze, slabosti i umora predamo Bogu svoje probleme, da on upravi svime i uvijek nađemo izlaz iz naizgled bezizlazne situacije. Vrlo često, nakon prepirke, jedno od nas, Bogu hvala, ostane „hladnije glave“ pa uskoro ponudi rješenje koje druga strana rado ili nerado (ali iz želje za rješenjem problema, mirom i sjećanjem na „u dobru i zlu“) prihvati.

Dolazak djeteta velika je promjena i izazov na koji nikada ne možeš biti dovoljno spreman. Dijete je veliki izazov za brak, posebno kada dođe prvo dijete. Tek kad se Nikol rodila, shvatili smo kolika je to milost, ali za koju se ne možeš unaprijed pripremiti, niti shvatiti kolika je to zapravo odgovornost. Dijete doživljavamo kao dar koji će samo oplemeniti odnos roditelja. Uloga roditelja je cjelodnevna i, rekli bismo, cjeloživotna uloga koju se ne može pauzirati, ali isto tako i uloga supružnika. Dijete, osobito malo, traži svakodnevno predanje i žrtvu i baš kroz to služenje djetetu i supružniku mislim da naš bračni odnos dodatno raste.

O ovom pitanju dosta smo razgovarali i prije braka i uvijek bismo se složili. Djeca trebaju biti ljubljena i trebaju ljubav kroz koju će rasti i kroz koju će imati prvi konkretan primjer naše vjere.  Ali nekako smo uvijek pod dojmom toga da se dijete voli tako što se vole mama i tata međusobno.

Jedan mali primjer je da mi na našem malom djetetu već sada primjećujemo koliko je sretno kad se mama i tata grle, a onda nam se i ono samo pridruži u tom zagrljaju. Vjerujemo da odnos supružnika postavlja temelj obiteljskog života. Kada je taj odnos izgrađen na Bogu, koji je apsolutna ljubav, dijete vidi i osjeća. Takva ljubav je škola u kojoj dijete spontano uči kako voljeti, opraštati i darivati se drugima. Smatramo da je to jedan od najljepših darova koje kao roditelji možemo dati svome djetetu.

Uz redovitu svetu misu kao temelj, naša zajednička molitva sada postala je možda jednostavnija. Kada nemamo previše vremena ili smo umorni, zajedno izmolimo kratke molitve. Navečer se često trudimo uzeti kartice s biblijskim citatima, zatim potražimo te „šifre“ u Svetom pismu i čitamo ih zajedno, ako netko ima malo inspiracije, da svoj komentar na citat ili ga poveže s nekom situacijom koja nam se dogodila.

Nije uvijek lako i često je izazovno uskladiti sve obveze, ali vjerujemo kako se vrijeme za molitvu uvijek može i treba pronaći, pa pokušavamo što češće moliti krunicu, barem Božanskog milosrđa. Ako negdje putujemo ili se malo duže vozimo, iskoristimo vrijeme, pomolimo se i predamo Bogu dan i odlazak. Upravo u toj svakodnevici osjećamo da nas Bog polako oblikuje i učvršćuje kao obitelj.

Mara: Još i prije braka težili smo zajedničkoj molitvi. Nekada je ona bila tijekom druženja uživo, a nekada, kada smo bili udaljeni kilometrima, preko „žice“. Ulaskom u brak trudili smo se nastaviti njegovati molitvu. Istina je da je ona u nekim trenutcima bila dosta kraća i jednostavnija, ali nikad izostavljena. Nakon što smo dobili Nikol, postao je još veći izazov održati molitvu postojanom. Trudimo se moliti u njezinu prisustvu, da već od malena uči kako je molitva nešto što se ne izostavlja i bez čega nema budućnosti. 

Istina je da današnji svijet ide sve dalje od onoga kako bi kršćani trebali živjeti, brak se pokušava svesti na trenutne osjećaje, na prolaznu i zamjenjivu fazu. Pokušava nam se nametnuti mentalitet površnosti, straha od obveza.

Bariša: Mislim da je ključ svakodnevno vraćanje i obraćanje Bogu. Vjerujem da bez razgovora s Bogom i molitve otvaramo vrata svog života onome što nudi moderno vrijeme. Ponekad kada se osjetim izgubljeno, sjetim se Isusovih rečenica „…tražite i naći ćete…“, i zaista nađem sebe kada to tražim od Gospodina. Možda se ponavljam, ali želim dodatno naglasiti da bi se prije braka trebali spremati i razmišljati o tome da je potrebna žrtva kako bi bili spremniji kada dođe vrijeme za to. Isus nije tražio lakši put, nego je podnosio ono što je trebao za nas.  Unatoč svim preprekama koje se pojave na našem putu, vjerujemo da, kada jedno drugome darujemo cijelo svoje srce u braku i obitelji, otvaramo sebi priliku živjeti istinski divan i ispunjen bračni život.

Sjetite se kada smo svi bili u školi, uvijek bi ljepše bilo gledati slike uz neki tekst, lakše bismo naučili što piše i bolje bismo to zapamtili uz slikovni prikaz. Djeca lako primijete ako ono što im pričamo nije iskreno i ako nismo skroz predani onome što im govorimo. Ne daju se ta mala divna stvorenja lako prevariti. Zar nije svaki roditelj ispunjen i sretan kada vidi svoje dijete kako napreduje, kako raste, kako je dobro, poslušno. Ako mi djetetu ne pokažemo, ono neće ni naučiti. Mi kao kršćani sami bismo trebali biti motivirani na duhovni rast radi svog spasenja, a posebno kada shvatimo da ćemo kroz naš duhovni rast pomoći i usmjeriti djecu kako da i oni rastu. Mislim da je posebno u današnje vrijeme nužno pokazati djeci što znači biti kršćanin i zašto je takav život ispravan put jer je vrlo lako zalutati u mnoštvu pogrješnih smjerova koji se danas nude na gotovo svakom koraku. Vjerujemo kako će im primjer roditelja koji su okrenuti Kristu sigurno uvijek ostati kao vodilja i u najtežim trenutcima.

Mara: Dijete smo doživjeli kao pravi dar Božji i trudimo se upravo tako prema njoj i ophoditi. Svjesni smo da nam je Bog povjerio Nikol na ovome svijetu i želi da ju odgajamo u vjeri po Njegovim zapovijedima, njegujući vrijednosti Katoličke Crkve. Također, jasno nam je kako nije dovoljno samo suhoparno prenošenje pravila, nego istinsko življenje vjere jer će Nikol učiti iz onoga što vidi mnogo više nego iz onoga što čuje. Riječi bez djela ne vrijede, stoga želimo da Nikol i sva ostala djeca, ako Bog da da ih bude, imaju u svome domu pravi primjer onoga što Bog od nas traži.

Sebedarje je osnova obiteljskog života, darovati sebe drugima. Božja se ljubav očituje kroz poniznost i spremnost na služenje drugome. Darovanjem sebe drugome najviše pomažemo sebi, jer na taj način potičemo širenje zajedništva i života. Zamislite odnos u komu supružnici žive da drugom bude bolje – teško da možemo zamisliti bolji i ljepši brak. Tamo gdje nestaje ego (ja), nastaje zajedništvo (mi). Roditelji najčešće i daju sebe svakodnevno svojoj djeci i podređuju svoje želje i potrebe djeci. Međutim, ključno je da supružnici darivaju sebe jedno drugom, a to može biti u svakodnevnim malim stvarima. Ponekad umjesto omiljene serije ili utakmice izdvojimo vrijeme za razgovor o mislima, problemima ili aktivno saslušamo supružnika. Ponekad ustanemo ranije da pripremimo doručak drugome ili pospremimo stvari po kući da onaj drugi ne mora. To mogu biti neke male sitnice koje će pokazati drugome da cijenimo što je odabrao nas i da želimo aktivno sudjelovati u obitelji, iako moramo oboje uvijek biti svjesni da to nije uvijek lako.

Vjerojatno bismo kao ključno izdvojili uzajamno povjerenje i povjerenje u Boga. Ako vjerujemo Bogu da je s nama i ako imamo povjerenje u supružnika i njegove odluke, imamo i snagu za davati sebe u odnos. Iz toga proizlazi zajedništvo, sebedarje, strpljenje, spremnost na trpljenje. Naravno da bez molitve i svete mise odnos ne može napredovati u pravom smjeru, to je još jedan ključni čimbenik pravog braka. I treći čimbenik mislimo da je iskrena komunikacija kroz razgovor u komu smo potpuno otvoreni jedno prema drugom.

Bračna ljubav mora biti otvorena novom životu i jedino je takva ispravna. Svjesni smo da su danas veliki izazovi, što i sami osjetimo kroz poslove, financije, ali vjerujemo da se život ne može gledati samo ljudskim mjerilima. Kakvi bismo mi to bili kršćani ako bismo živjeli u strahu; to bi značilo da nemamo povjerenja u Isusa i da se ne utječemo Božjoj providnosti. U društvu koje gleda sve kroz prizmu materijalnosti i komfora, mi kršćani trebali bismo pokazati kako je ključ života ljubav, vjera i zajedništvo. Novi život najveći je dar od Boga bračnom paru i on je veći od svih životnih strahova ili ograničenja. Iako i mi sami uvijek planiramo „što ćemo i kako ćemo“, mislimo da ne treba uvijek razmišljati o svemu i da treba Bogu prepustiti da nas On vodi, kao što i Matej kaže u evanđelju: „Zato ne budite zabrinuti za sutra; jer će se sutra samo brinuti za sebe. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6,34).