Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nakon što su učenici dok se Isus „približio obronku Maslinske gore“, počeli klicati: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“, farizeji su mu rekli neka ih ušutka. No, On je odvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (usp. Lk 19,37-40). Kako to kamenje danas „viče“ i što se iščitava iz događaja Cvjetnice, razgovarali smo s gvardijanom franjevačkog samostana u Getsemanskom vrtu fra Sinišom Srebrenovićem.

Fra Siniša je rođen 1981. u Bjelovaru. Privučen franjevačkim svjedočanstvom evanđeoske poruke Isusa Krista, nakon osnovne škole pošao je u franjevačko sjemenište te pohađao gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Franjevački habit odjenuo je 4. rujna 1999. u Svetištu Gospe Trsatske, a prve zavjete položio 26. kolovoza 2000. u Zagrebu. Studij teologije, koga je započeo na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, prekinuo je na drugoj godini odlučivši se za redovnički, ali ne i za svećenički život postavši trajni đakon i franjevački brat. Razaznajući da Franjevački red bitno uključuje i misijsko poslanje, otisnuo se stopama Sv. Franje 2010. u Svetu zemlju. Tamo je u međuvremenu obnašao različite službe, boraveći u Nazaretu i Jeruzalemu. Danas je gvardijan Franjevačkog samostana Muke Gospodina našega Isusa Krista u Getsemanskom vrtu i definitor Kustodije Svete zemlje.

Živeći na mjestu koje su hrvatska braća Brankovići rodom iz Olova – Pavao, Antun i Jakov, 1681. kupili od Turaka i darovali fratrima, fra Siniša ima milost svaki dan gledati i doticati predjele koji svjedoče o slavnom Isusovu ulasku u Jeruzalem, ali i Njegovoj muci...

Poštovani fra Siniša, Crkva na Cvjetnicu u svojoj svijesti i praksi uprisutnjuje događaj Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Je li pretenciozno kazati da je ova nedjelja vrata u središte kršćanskog vjerovanja i čime bismo to mogli potkrijepiti?

Mir vam i dobro, pozdrav svim vašim čitateljima iz Jeruzalema, iz Getsemanskog vrta. Nedjelja Cvjetnice – koja je zasigurno vrata kroz koja ulazimo u Sveti ili Veliki tjedan – uvodi nas u samo središte liturgijske godine, a da je k tome tako i da je to stvarno središte, možemo čuti već na samom početku godine, na blagdan Bogojavljenja kada se to i svečano naviješta riječima: Središte čitave liturgijske godine Vazmeno je trodnevlje našeg Gospodina raspetoga, ukopanoga i uskrsloga, a vrhunac mu je Nedjelja Uskrsnuća.

Dok proživljava ushićenost puka koji kliče Isusu, istodobno sadržaj Cvjetnice upućuje na ono što će se dogoditi za nekoliko dana, a to je odbacivanje i sramotna smrt na križu. Koja je temeljna poruka spajanja tih dviju stvarnosti; zašto se nije dovoljno u liturgiji zadržati samo na Isusovu svečanom ulasku?

Kao što možemo čuti i čitati u Ivanovu navještaju (12,12-16) koji nam daje poseban naglasak na svečani doček Isusov što su ga činili nazočni koji su mahali palminim granama i koji nam oslikava taj svečani vid klicanja (hosana), on nam daje radost i ushićenost. To je samo prvi korak ili prvi dio liturgije Cvjetnice – onaj koji nam je mnogo puta, recimo tako, lakši i bliži. Utopiti se u masu koja radosno kliče i slavi. No, ne zaboravimo da jednako tako, kako se lako i bezbrižno uklopimo u masu slavljenja, ponekad se još više i brže uklapamo u mase onih koji grde i osuđuju. I sama je liturgija Cvjetnice sastavljena od dvaju dijelova: prvog, tj. procesije koja je vid slavljenja, spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. No, nakon slavljeničke procesije već nas sama Služba riječi uvodi u onaj drugi dio navještaja obećanog nam Mesije, koji kulminira u evanđeoskom izvještaju o muci Kristovoj. Krist je došao na svijet da nas spasi, mukom, smrću i uskrsnućem. Tako nas liturgija ove posebne nedjelje (Cvjetnice) uvodi u Sveti i Veliki tjedan koji će kulminirati u Vazmenom trodnevlju.

Je li onda Cvjetnica tipični ljudski usud: u jednom trenutku pohvale, a već u drugom pogrde? Što Bog na to kaže?

Kao što sam već rekao prije, i sama nas liturgija nekako na to želi podsjetiti i posvjestiti nam koliko smo ponekad slabi i povodljivi, kada masa oko nas kliče i slavi, i mi smo puno puta spremni na klicanje i slavlje, a da ni ne znamo zašto. Jednako tako je lako baciti riječi osude i krivnje kada smo u masi – masa nas vodi. No, sigurno se moramo zapitati što bi bila moja prava odluka da sam stvarno zastao i razmotrio ono što trebam odlučiti. Koliko bi drugačije bile naše osude i naša slavlja da se prije zaustavimo i saberemo, da se prije nađemo s Bogom licem u lice kakvi zaista jesmo i sa svim našim strahovima i pitanjima. E, tu onda stvarno možemo postaviti pitanje što će Bog na to reći. Jer onda nismo dio mase koja nas samo vodi i nosi, nego smo onakvi kakve nas je Bog stvorio, slobodni, a prava i jedina sloboda nam dolazi od Gospodina.

Mesijanska ideja u Starom zavjetu na svojevrstan je način svoju kulminaciju doživjela s prorokom Zaharijom. Upravo on najavljuje da će Mesija ujahati u Jeruzalem na „magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9). Iako su to učitelji vjere i pobožni ljudi znali, ipak nisu u Isusu prepoznali toga Očekivanoga… kao ni danas. Koji je prvotni razlog?

Naravno da su znali, kao što i mi znamo mnogo, ali trebamo biti u to uvjereni da bismo to povjerovali. Današnji nam svijet nameće da uvijek trebamo sve znati i to što je moguće prije: nemamo strpljenja tražiti, nemamo strpljenja kucati, nemamo strpljenja slijediti. I prije nego smo pošli, već hoćemo biti na cilju i to nam zatvara oči da ne vidimo ono sadašnje oko sebe, da ne vidimo ono što je prošlo, nego već hoćemo živjeti u budućnosti, a bez da smo napravili potreban korak da se pomaknemo iz sadašnjosti. Kako oni nisu bili spremni to prihvatiti ili kako nisu vidjeli Mesiju, zasigurno imamo pomalo i odgovor u Lukinu evanđelju u prispodobi o siromašnom Lazaru (Lk 16,19-30): „Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'“

Tako i mi sami ako se stvarno ne okrenemo svim srcem Božjoj riječi, bit ćemo samo dio mase koja viče, danas „Hosana“, a sutra „Pusti nam Barabu“;„Raspni ga“.

Isus je u Jeruzalem ušao iz pravca Jerihona, preko Maslinske gore. Vi svaki dan možete vidjeti dio toga puta. O čemu danas ovi predjeli govore? Vrata kroz koja je ušao su zazidana… Svjedoče li oni da je taj Nazarećanin očekivani Mesija?

Spustivši se preko Maslinske gore od pravca Betfage prema Jeruzalemu, i danas ćemo ugledati zidine grada; grada koji i danas živi s istim problemima, s istim i sličnim nadanjima o jednoj slobodi, s nadanjima o jednom boljem sutra; grad koji nosi sa sobom svu bijedu i tuge svih svojih žitelja bilo kojoj vjeri oni pripadali. Grad je to kojim se čuje cik nevine djece koja nisu kriva što veliki i moćni ratuju; koja nisu kriva što ih netko od malih nogu mnogo puta uči da onaj drugi nije isti kao oni i da ga gledaju drugačije ili čak s prijezirom. Grad koji gleda svoje žene na ulicama kao one koje su nekoć išle za Isusom, žene i majke koje bi sigurno imale puno toga reći i naučiti, one moćne koji samo misle o ratu i siju mržnju… ali tko njih što pita i pitaju li se one uopće išta. Grad kome je potrebno više nego ikad onih odvažnih koje će istupiti kao Veronika, izići iz mase sa svojim „ja“…O, koliko nam je potrebno danas takovih Veronika. Grad koji se pita je li važno koja su vrata zazidana, a koja ne.

Grad koji vidi više drugih zidova koji dijele ljude, koji jednima dopuštaju, a drugima ne ući.

Koliko više mi moramo biti spremni ukloniti zidine koje zatvaraju „zlatna vrata“ naših srca, zidine koje možda neće pustiti obećanog Mesiju ući gdje nam je to najviše potrebno, u naše srce.

Možemo li na temelju sadržaja Cvjetnice korigirati i svoju sliku o Bogu?

Koliko ja Boga doživljavam u svom životu; koliko u današnjem vremenu uopće vjera ima smisla; koliko je vjera samo stvar lijepih običaja i folklora? Sve su to pitanja koja nam otvaraju cijeli niz promišljanja koja nas potiču vidjeti kakva je moja slika o Bogu!? Je li Bog samo onaj pobjedonosni koji ulazi u Jeruzalem s klicanjem ili je moj Bog i onaj koji je bio pogrđen na ulicama toga istog Jeruzalema i koji je poslije i tamo umro za mene na križu? Može li mi stvarno taj Bog danas biti nadahnuće i utjeha ili ću si izabrati samo djelomično ono što mi odgovara? Ali nemojmo zaboraviti da nema uskrsnuća bez križa, nemojmo dopustiti da nam prodaju lagodni Uskrs, Uskrs koji je samo običaj, Uskrs koji je samo simbolika.

Običaj je da se za svečani ophod na Nedjelju Muke Gospodnje blagoslivljaju i nose maslinove grančice. Na koji se način to čini na autentičnoj lokaciji kakva je Getsemanski samostan u čijem se vrtu njeguju masline koje su vrlo moguće izdanci stabala iz Isusova doba? 

U Jeruzalemu se zasigurno posebno slavi Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje. Vrlo su bogata liturgijska slavlja u Bazilici Božjeg groba. Tako i u Getsemanskomvrtu svoju kulminaciju doživljava na Veliki četvrtak u spomen na Isusovu molitvu na ovom mjestu nakon Posljednje večere (Getsemanska ura). Do danas vrt čuva stare masline koje su sigurno tisućljetne, jesu li baš ova stabala bila oni nijemi svjedoci tog događaja?! Najvjerojatnije su ovo, možemo reći, djeca tih starih stabala, jer i ova današnja koja imaju oko 1 000 godina nose sva isti genetski kod. Znači, sva su s nakanom presađena od jednog stabla majke. Tako da su nam zasigurno ona sve do danas tihi podsjetnik na onu noć kada je Isus posebno molio Oca u ovom vrtu; na njegovu agoniju; krvavi znoj i Judinu izdaju; na duboko ljudske stvari; na ono naše najbjednije: poljupcem izdajemo Sina Božjega...

Ujedinjeni narodi su 1985. proglasili Godinom mladih. Sveti papa Ivan Pavao II. je to „prihvatio“ pa u spomen Kristova slavnog ulaska u Jeruzalem potaknuo proslavu Svjetskog dana mladih. O 40. obljetnici toga događaja možemo li govoriti o privlačnosti križa današnjoj generaciji koja stasava?

Jako je teško govoriti koliko je danas nama križ privlačan, koliko su mladi spremni poistovjetiti se s križem danas. Svijet nam silom nameće nešto lakše, nešto prividno bezbolnije, ali kao što smo već rekli: bez križa nema uskrsnuća.

Danas nas i ponekad strah križa pa tražimo i da ga se fizički ukloni s naših ulica, da ga se makne jer kao netko će se uvrijediti. No, danas više nego ikad moramo slavno uzdići Križ Kristov i pokazati jasno svijetu kakvi smo kršćani. Jasno reći: ja se ne stidim križa.

No, danas je jedan od najvećih i najtežih problema upravo poslušnost, upravo ono što nas Krist uči u Getsemanskom vrtu. Danas je zdrava poslušnost uzdrmana ili već nestaje jer previše govorimo o lažnoj slobodi koja nas sve više zarobljava.

Po križu smo i bit ćemo oslobođeni!

Kako oraspoložiti osobno i srce današnjih ljudi da iz perspektive osobnih razočaranja i krajnosti o kojima svjedoči Cvjetnica, prepoznaju izbavljenje i zoru Uskrsnuća?

Kao što sam već rekao: trebamo se stvarno zapitati što je sloboda; trebamo znati ustati iz mase, ići naprijed uzdignute glave, nositi svatko svoj križ – križ koji će onda vidjeti zoru uskrsnuća!

Treba nam više odvažnih Veronika, više onih koji će istupiti iz mase.

Bilo da ta masa kliče „Hosana„ ili osuđuje. Trebamo se naučiti biti pojedinci u masi, slobodni kakve nas je Gospodin stvorio: za slobodu nas je Krist oslobodio. Samo tako ćemo moći vidjeti pravo svjetlo Uskrsa; biti kao žene mironosnice koje su bile prvi svjedoci uskrsnuća.

Budimo i mi oni odvažni koji mogu današnjem svijetu reći: „Grob je prazan, uskrsnuo je!!!“