Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Dr. Govekar rođena je u Šempetru, kod Gorice u Sloveniji, 1975. U glavnom gradu svoje domovine studirala je teologiju i slovenski jezik, a doktorirala je misiologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, na temu komunikacije vjere kroz slike. Bila je i predavačica u Centru Aletti u Vječnom Gradu, a od 2016. imenovana je ravnateljicom Teološko-pastoralnog odjela Dikasterija za komunikacije Svete Stolice. S njom smo razgovarali o važnosti Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija, naglascima iz ovogodišnje Papine poruke kao i s izazovima s kojima se suočava Crkva na tom području…

Poštovana dr. Govekar, Katolička Crkva slavi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija već 59 godina. Zašto je takav dan potreban Crkvi?
Zanimljivo je da je od svih svjetskih dana koje slavimo, ovaj jedini utvrđen koncilskim dekretom Inter mirifica (br. 18). Razlog zašto je Vijeće posvetilo toliko pozornosti društvenoj komunikaciji nije funkcionalan, nego zajedničarski. Proslava Svjetskog dana sredstava društvenog priopćivanja ima trostruku svrhu koju bismo mogli sažeti kao: formativnu („vjernici se upućuju o svojim dužnostima u ovom području“), duhovnu („pozvani su na posebne molitve u tu svrhu“) i solidarnu („i da tome doprinesu svojim prilozima“). U različitim zemljama često se veći naglasak stavlja na jednu od triju svrha, ali sve tri su ključne za odgovor na izazove vremena.

Pokojni papa Franjo, u svojoj poruci ove godine, upozorio je da komunikacija danas prečesto ne stvara nadu, nego strah, očaj, predrasude, gorčinu, fanatizam, pa čak i mržnju. Kako osloboditi medijski prostor od ove vrste agresivnosti?
Zapravo, medijski prostor nije samo onečišćen dezinformacijama (kojima se pridružuje i misinformacija, tj. nenamjerno dijeljenje lažnih sadržaja), nego je i otrovan agresivnim govorom (poznatim kao govor mržnje) koji se širi lako i brzo nudeći plodno tlo za svaku vrstu nasilja. Zato nas je u svojoj posljednjoj poruci za Svjetski dan društvenih komunikacija papa Franjo pozvao da „razoružamo komunikaciju“. Taj je poziv potom preuzeo i papa Leon još od svog prvog susreta s novinarima prošlog 12. svibnja. Ovaj poziv, zapravo, vrijedi i za nas katolike. Svi dišemo u sve više polariziranom i otrovnom ozračju koje ne prijeti samo korijenima demokracije, nego utječe i na naše zajedništvo kao udove jednoga crkvenog tijela. Katkad se čini da nas umjesto krsne zajednice ujedinjuje intimnost zajedničkog neprijatelja (prema lucidnom izrazu američke istraživačice Brené Brown koja izrazom common enemy intimacy označava onaj iluzorni osjećaj blizine – koga, u nedostatku autentičnih odnosa, ljudi doživljavaju svrstavajući se protiv nekoga ili nečega). Prvi korak da se situacija promijeni jest shvatiti kako sadašnji komunikacijski kontekst nije „autocesta prema raju“; naprotiv, na „digitalnim cestama“ možemo ostati ranjeni podjelama i mržnjom.

Vi ste na čelu Teološko-pastoralnog odjela Dikasterija za komunikaciju. Možete li pobliže objasniti zadaću ovog odjela?
Prema Apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium, Dikasterij treba osigurati da se komunikacija ne svede na čisto tehnološke i instrumentalne koncepcije (usp. čl. 185). U tom smislu, Teološko-pastoralni odjel brine za formativne aspekte, kako one povezane sa Svjetskim danom društvenih komunikacija, tako i one uključene u razne pilot-projekte pokrenute radi umrežavanja i s mjesnim crkvenim stvarnostima. Zadaća ovog odjela je, drugim riječima, osigurati da naša komunikacija bude u službi zajedništva, da u središtu svih naših aktivnosti kuca misionarsko „srce“, te da, pred eksponencijalnim rastom tehnoloških sredstava, raste i naša čovječnost.

Na početku svog pontifikata papa Leon XIV. spomenuo je umjetnu inteligenciju kao jedan od izazova današnje generacije. U svezi s komunikacijom i širenjem evanđelja putem sredstava društvene komunikacije, koje prednosti, a koje opasnosti sa sobom nosi umjetna inteligencija?
Umjetnoj inteligenciji bila je posvećena i pretposljednja poruka pape Franje za Svjetski dan društvenih komunikacija (Umjetna inteligencija i mudrost srca) koja – zajedno s pretposljednjom porukom za Svjetski dan mira, inicijativama algoretike, te dokumentom Antiqua et Nova koje su zajednički objavila dva dikasterija Rimske kurije – predstavlja početak crkvenog promišljanja o ovoj temi koja drastično mijenja naše živote. U području komunikacije umjetna inteligencija nudi brojne prednosti – kako u istraživanju informacija, tako i u stvaranju tekstova, slika i videa, pisanju projekata, organizaciji posla… No, ova lakoća generiranja privlačnih sadržaja predstavlja ogroman izazov, jer ti isti sadržaji proizvedeni gotovo trenutno često mogu biti obmanjujući i manipulativni, mogu umnažati predrasude i stereotipe prisutne u podatcima za učenje i pojačati problem dezinformacija simulirajući ljudske glasove i lica… Nalazimo se u vremenu u kome će nam biti potrebno sumnjati u ono što vidimo i čujemo da bismo razlučili stvarnost od iluzije. Da bismo rasli u kritičkoj sposobnosti i sazrijevali u ljudskoj mudrosti, trebat će više cijeniti iskustva kontakta s prirodom, s materijalnim predmetima i – naravno – odnose s ljudima.

Živimo u vremenu koga obilježavaju različite digitalne platforme među kojima društvene mreže zauzimaju važno mjesto. Prema Vašem mišljenju, koliko je Katolička Crkva znala iskoristiti potencijal koga nude društvene mreže?
Crkva je bila mreža mnogo prije mreže, a društvena mreža zasigurno se pokazala kao prilika, kao kontekst svojstven njezinu poslanju. Ali san nije dugo trajao… Ili bolje rečeno: ima onih koji se možda još uvijek zavaravaju da je digitalno okruženje neka vrsta novog „kontinenta za osvajanje“. No, da bi se taj potencijal doista mogao „iskoristiti“ – umjesto da budemo iskorišteni – ne smijemo se dati zavarati. Važno je, prije svega, poznavati dinamike kojima se služe velike tehnološke kompanije koje na društvene mreže gledaju iz perspektive njihove komercijalne vrijednosti. U protivnom se riskira ulazak u eru društvenih mreža misleći da je to obećana zemlja, a izlazak iz nje kao objekti, kao roba mjerena prema vrijednosti podataka za prodaju i pozornost za privlačenje.

Kako bismo pridonijeli toj svijesti, naš Dikasterij je prije dvije godine objavio pastoralno promišljanje upravo na ovu temu. Njegov naslov je Prema punoj prisutnosti i nastao je kao odgovor na mnoga pitanja koja su nam bila postavljena, bilo u sklopu posjeta Ad limina od brojnih biskupa, bilo od mnogih drugih sugovornika u pastoralnom i akademskom području. Nije riječ o direktoriju, niti o praktično-funkcionalnim smjernicama, nego o zajedničkom promišljanju, plodu puta koji je ostvaren zajedno s mnogim stručnjacima, uključujući mlade komunikatore… Cilj tog promišljanja bio je i ostaje potaknuti osobni i zajednički ispit savjesti o našem angažmanu na društvenim mrežama. Stavljajući u središte čovjeka, a ne stroj, srce, a ne algoritam. Kako bismo otkrili da digitalni svijet, pa i onaj društvenih mreža, nije nepokretan i da ga svi zajedno možemo preobraziti, otrgnuti od logike profita i marketinga i vratiti ga besplatnom dijeljenju, općem dobru. U tome, mislim, još imamo puno puta za proći.

Na društvenim mrežama sve je češća prisutnost „katoličkih influencera“, tj. pastoralnih djelatnika koji na taj način nastoje prenijeti evanđeosku poruku. No, kako postaviti zdravu granicu između evangelizacije i samopromocije pojedinca koji, pod krinkom evangelizacije, zapravo gradi kult vlastite osobnosti?
Mislim da je naivno misliti da smo samo zato što smo kršćani, automatski imuni na sirene narcizma koje nas čekaju u ovom digitalnom moru. Moramo, naprotiv, imati hrabrosti zapitati se: koliko je naša katolička komunikacija danas zapravo „self branding“. I koliko smo i mi katolici „polemični i agresivni“ u našoj online komunikaciji? Uspješnost onoga što nazivamo „evangelizacijom“ na kraju ovisi o tome je li publika spremna slušati me, drugim riječima – o mojoj reputaciji i vidljivosti, o broju pratitelja koje uspijem privući… Razlučivanje nije odmah jasno; razlika između pravog crkvenog služenja i samopromocije često se vidi tek s vremenom, po tome kakvi plodovi sazrijevaju, kako se prolazi kroz kušnje…

Upravo zato što razlučivanje nije lako, i zato što se u ovim vitrinama pretjerane medijske izloženosti može teško stradati, ključno je biti praćen u razlučivanju. Samo ozbiljnim duhovnim putem uči se ne tražiti svjetla reflektora, nego čuvati svjetlo koje grije srce iznutra, svjetlo Duha. Samo zajedničkim putem uči se odreći samopotvrđivanja i samopromocije kako bi se dalo prostora zajedništvu s drugima.

O tome je govorio i papa Leon XIV. tijekom Jubileja influencera krajem srpnja, kada nas je pozvao da „idemo popraviti mreže“… mreže koje daju prostor drugome više nego samome sebi. „Nije riječ jednostavno o stvaranju sadržaja“, kazao je, „nego o susretanju srca, o traženju onih koji pate i kojima je potrebno upoznati Gospodina kako bi izliječili svoje rane, podigli se i pronašli smisao – počevši prije svega od nas samih i naših siromaštava, ostavljajući svaku masku i priznavši najprije sami sebe potrebnima evanđelja. A radi se o tome da to činimo zajedno“.

Odbaciti maske. Priznati najprije sami sebe potrebnima evanđelja. Činiti to zajedno. Evo kriterija razlučivanja koga svaki od nas može primijeniti!

Tijekom Sinode o sinodalnosti, kao pilot-projekt, pokrenuta je Komunikacija vjere u digitalnom svijetu čiji je cilj bio poboljšanje navještaja vjere u digitalnom prostoru. Koliko ste zadovoljni rezultatima ovog projekta?
Projekt Faith Communication in the Digital World iskustvo je profesionalne formacije koje je Dikasterij pokrenuo s pet manjih skupina mladih komunikatora odabranih u mnogim zemljama. Susret s ekspertima isprepleo se s intenzivnim „radioničkim putem“, u komu je svatko bio pozvan staviti vlastite talente u kreativnosti zajedništva. Dvije početne intuicije pokazuju se osobito sretnima: ulaganje u mlade profesionalce koji već surađuju s nekom crkvenom stvarnošću, i ulaganje u iskustvo rada u skupini, da bi se i na području komunikacije naučilo raditi kao „udovi jedni drugima“. Najljepši i najplodniji dio ovog iskustva nije toliko ono što su ti mladi profesionalci mogli ili još mogu ostvariti zajedno, nego upravo to što su to mogli činiti zajedno. Ostaviti po strani vlastiti protagonizam, isticanje vlastitih sposobnosti i kompetencija, kako bi se otkrilo – sa svim svojim talentima i slabostima – da smo dio jednog organizma, dar je koji ti nitko ne može oduzeti i koji te osposobljava za tkanje novih suradnji.

Kroz ovaj i druge projekte Dikasterij želi ponuditi prostore blizine i tako aktivno sudjelovati u sukreaciji digitalnih interakcija koje su satkane od ljudskih odnosa.