Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Marijana je rođena 1981. u Zenici, ali dolazi iz župe Sv. Ante Padovanskog – Busovača. Osnovnu i srednju glazbenu školu završila je u Novom Travniku, a gimnaziju u Kiseljaku. Na KBF-u je postigla stupanj magistre teologije. Udana je, ima dvoje djece i živi u Sarajevu.

Danas je koordinatorica Ureda za međureligijski master studij Međureligijski studiji i izgradnja mira u kome, osim sarajevskog KBF-a, sudjeluju Fakultet islamskih nauka i Pravoslavni bogoslovski fakultet Sveti Vasilije Ostroški u Foči, te je asistent koordinatora Civil Peace Service za Bosnu i Hercegovinu.

S njom smo razgovarali o uobičajenim temama univerzalnog mira, ulozi žene u stvaranju mirnijeg ozračja među državama te katoličke vjere u kontekstu borbe za svijet bez nasilja…

Poštovana, na početku nam recite što prema Vama predstavlja Međunarodni dan mira u kontekstu današnjeg svijeta opterećena brojnim sukobima i izazovima?

Međunarodni dan mira je poziv na duhovno i društveno buđenje. U svijetu u kome su mnogi narodi, ali i pojedinci, ranjeni nasiljem, nepravdom i isključenošću, ovaj dan nas podsjeća na temeljnu istinu katoličke vjere: mir je Božji dar, ali i zadatak koji traži našu suradnju. Mir se ne nameće silom, nego se gradi u poniznosti, u dijalogu i poštovanju. On je odraz Božje volje za svakog čovjeka i svaki narod.

To je aktivna gradnja društva u kome se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka.

Što je zapravo mir prema Vašem mišljenju?

Mir, već svi znamo, nije samo odsutnost sukoba, nego duhovno stanje pomirenosti sa sobom, drugima i Bogom. On izvire iz srca prožeta evanđeoskom ljubavlju. Istinski mir nije plod ljudskih napora samih po sebi, nego plod milosti koja preobražava ljudska srca, plod ljubavi prema istini i pravednosti koja oplemenjuje ljudsko postojanje.

Mir se živi u svakodnevici – u praštanju, dijalogu, nenasilju, brizi za bližnjeg.

U teološkom smislu, mir je dar Duha Svetoga koji nas ujedinjuje s Bogom i jedne s drugima, plod duboke molitve i predanosti nenasilju. Mir nije pasivnost, nego dinamična krjepost koja omogućava prevladavanje sukoba u duhu praštanja i milosrđa.

Kršćanstvo u svojoj srži nosi poruku mira, ljubavi i praštanja. Kako se ta načela mogu aktivnije živjeti i primjenjivati u suvremenom društvu kako bi se prevladale podjele i promicalo jedinstvo, posebno u kontekstu izazova s kojima se svijet danas suočava? Je li mir za kršćane odgovor na Isusovo djelovanje na zemlji?

Mir je središnja poruka Kristova djelovanja. Isus Krist je svojim životom, smrću i uskrsnućem objavio Božju ljubav koja ne isključuje nikoga. On nije samo naviještao mir – On jest mir (Ef 2,14). Za kršćane mir je put nasljedovanja Krista: živjeti u ljubavi, praštanju, strpljivosti i istini, pa i onda kad je to zahtjevno (a češće je zahtjevno nego ne). U suvremenom društvu, u kome prevladava sebičnost i logika sukoba, kršćani su pozvani biti znakovi nade i služitelji pomirenja – most između podijeljenih.

Često se, iako dosta cinično, ističe da je mir više od samog odsustva rata. Koje su, prema Vašem mišljenju, ključne dimenzije istinskog i održivog mira koje treba graditi?

Mir se gradi na četirima ključnim stupovima koje je i Sv. Ivan XXIII. istaknuo u enciklici Pacem in Terris: istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema sigurnosti, bez ljubavi nema zajedništva, a bez slobode nema dostojanstva. Uz to, praštanje i pomirenje su duboko evanđeoske dimenzije mira. Istinski mir nije plod političkog kompromisa, nego duhovnog obraćenja koje otvara prostor za novu pravednost i novo zajedništvo.

Uloga žena u izgradnji mira sve je prepoznatija. Kako se, kroz Vaš rad i perspektivu, žene mogu aktivnije uključiti i doprinijeti procesima pomirenja i izgradnje mira na lokalnoj i globalnoj razini?

Žene, po svom daru duhovne osjetljivosti i sposobnosti za odnose, često unose u društvo ono što blagopokojni papa Franjo naziva „kulturom nježnosti“.

Vjerujem da su žene – po svojoj antropološkoj, duhovnoj i teološkoj posebnosti – neizostavne graditeljice mira. Crkveni dokumenti prepoznaju u ženi dar slušanja, suosjećanja i sposobnosti za autentičan dijalog. To nisu samo sociološke ili kulturne odrednice, nego odrazi duhovne misije koju žene mogu preuzeti u zajednici vjere i društva.

Kao teologinje, pastoralne djelatnice, mirotvorke, majke, sestre, znanstvenice i edukatorice, žene danas imaju potencijal djelovati kao posrednice pomirenja, posebno u društvima ranjenim poviješću sukoba. Njihova prisutnost u mirovnim procesima donosi perspektivu integracije, emocionalne inteligencije i brige za cjeloviti život – vrijednosti koje nisu slabost, nego snaga Duha Svetoga.

U svom radu u međureligijskom kontekstu uviđam da žene često otvaraju prostore dijaloga koji su drugima zatvoreni. One znaju graditi mostove – ne zbog funkcije, nego zbog odnosa. A upravo mir počinje tamo gdje odnos postane važniji od pozicije. Crkva danas treba još hrabrije uključivati žene u poslanje izgradnje pomirenja, ne kao zamjenu za muškarce, nego kao komplementarno lice Kristove Crkve, koje unosi mekoću bez slabosti i čvrstoću bez tvrdoće.

U tome je, vjerujem, budućnost – u ravnoteži dara i poziva žene i muškarca za mir koji dolazi odozgo, ali se utjelovljuje u konkretnim odnosima ovdje i sada. U tom nastojanju, mi žene imamo jedinstven uzor i nadahnuće u liku Blažene Djevice Marije koja je svojim “da” Božjem naumu pomirenja u Nazaretu postala prvi i najvažniji nositelj mira. Njezin mir nije bio rezultat pasivnosti, nego duboke unutarnje snage, povjerenja i spremnosti biti aktivnom sudionicom pomirenja i novog početka za čovječanstvo.

Kao osoba koja djeluje na KBF-u i u kontekstu master studija Međureligijski studiji i izgradnja mira, kako vidite ulogu religije u procesima izgradnje mira?

Religije, ako ostanu vjerne svome duhovnom poslanju, mogu biti velika snaga pomirenja. Katolička vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, i kao takav vrijedan poštovanja, bez obzira na vjersku pripadnost. Religije ne smiju biti instrument podjela, nego prostor susreta. Međureligijski dijalog nije relativizam, to je put ljubavi i istine. U njemu Crkva ne gubi svoj identitet, nego ga potvrđuje – jer služi Božjem planu mira za čitavo čovječanstvo. Religije koje surađuju doprinose kolektivnu iscjeljenju, posebno u društvima pogođenim traumama, jer religije imaju sposobnost oblikovanja savjesti za poticanje društvenih promjena.

Što konkretno nudi ovaj studij na KBF-u i kako biste potaknuli mlade da se upišu na sarajevski KBF?

Kao osoba iskreno uključena u akademsku i društvenu dimenziju izgradnje mira, mogu sa sigurnošću reći da je master studij Međureligijski studiji i izgradnja mira jedan od najpotrebnijih i najperspektivnijih programa u regiji. Ovaj studij nije samo još jedan akademski smjer – to je poziv na služenje pomirenju u svijetu koji vapi za mirom.

Program, koji zajednički organiziraju tri teološka fakulteta u Sarajevu (katolički, islamski i pravoslavni), nudi temeljito obrazovanje iz teologije, etike, mirovnih studija, religijske diplomacije i dijaloga. Studij povezuje teoriju i praksu – jer vjerujemo da znanje ima smisla jedino ako je usmjereno prema dobru i zajedništvu.

Kao teologinji osobito mi je važno istaknuti da ovaj program osnažuje moralnu odgovornost studenata da se uključe u društvo kao graditelji pravednijih odnosa. Mladi ljudi koji se odluče za ovaj studij uče slušati, razumjeti, povezivati i djelovati – što su ključne vještine u našem vremenu.

Potaknula bih mlade, posebno one koji nose nemir zbog nepravdi, sukoba i podjela koje vide oko sebe, da se odvaže postati dio ovoga programa. Studij im nudi, ne samo znanje, nego i formaciju srca – kako bi postali ljudi koji vjeruju u snagu dobra, dijaloga i oprosta. Sarajevo kao prostor bogate (i ranjene) multireligijske stvarnosti daje ovom studiju duboku životnu vjerodostojnost – ovdje se ne uči mir teorijski, nego se on živi i svjedoči.

Pozivam ih da dođu, ne samo zbog karijere, nego zbog poslanja. Jer graditi mir nije posao – to je način života. A ovaj studij oblikuje upravo takve ljude.

Međureligijski studiji i izgradnja mira može biti pokrenut u svakom gradu na bilo kojem društvenom fakultetu, ipak, riječ je o Sarajevu, gradu s bogatom multireligijskom tradicijom. Koliko ta činjenice pospješuje navedeni studij?

Sarajevo, grad bogate multireligijske tradicije i povijesnih iskustava sukoba i pomirenja, živi je primjer izazova i mogućnosti. Sv. Augustin bi rekao da je ovdje prilika za gradnju Božje države u malom – za svjedočanstvo da pravedan mir može prevladati zemaljske podjele. Susret vjera, povijesne rane i suvremeni izazovi čine ovaj grad posebno pogodnim za studij koji traži autentično suočavanje s prošlošću, ali i odvažno gledanje u budućnost. Studirati mir u Sarajevu znači učiti kako živjeti pomirenje – ne apstraktno, nego stvarno.

Kroz povijest pape su često bili snažni glasovi mira i pomirenja, od apela za prekid sukoba do konkretna rada na sklapanju mira u pojedinim sukobima. Budući da je Leon XIV. tek stupio na Petrovu stolicu, zanima me kako ocjenjujete pontifikat pape Franje u globalnim naporima za izgradnju mira i dijaloga među narodima i religijama?

Pontifikat pape Franje uistinu se može smatrati jednim od najangažiranijih u novijoj povijesti kada je riječ o globalnim naporima za mir, dijalog i pomirenje. Od samoga početka svoga služenja kao Rimski biskup, papa Franjo je jasno dao do znanja da želi biti pastir Crkve koja izlazi – Crkve koja ne ostaje zatvorena u institucije, nego ulazi u složene društvene, političke i međureligijske prostore kao nositeljica evanđelja mira.

Njegova posvećenost miru duboko je ukorijenjena u socijalnom nauku Crkve, ali i u osobnom duhovnom iskustvu prožetom blizinom s ranjenima, marginaliziranima i obespravljenima. Živo je svjedočio da mir nije apstraktni pojam, nego konkretna moralna i duhovna zadaća svakog čovjeka i naroda i mora biti utemeljen na pravdi, dijalogu, brizi za stvorenje i kulturi susreta.

Njegova blizina narodima u ratnim područjima, jasni apeli za prekid sukoba, kao i neumorno pozivanje svjetskih lidera na odgovornost, čine njegov pontifikat jednim od najvažnijih glasova savjesti današnjice.

Papa Franjo poziva da mir ne gradimo kao kompromis, nego kao evanđeoski imperativ – kroz praštanje, nenasilje, međureligijsku suradnju i solidarnost s najslabijima. Njegov pontifikat ostavit će dubok trag u načinu na koji Crkva razumije i svjedoči svoje poslanje u svijetu koji traži smjer, smisao i nadu.

Mladi su često nositelji promjena. Kako potaknuti mlađe generacije aktivnije se angažirati u inicijativama za mir i međureligijsko razumijevanje?

Mladi su po svojoj naravi otvoreni za novo, za promjenu, za istinu. Uvjerena sam da je ključno osnažiti u mladima svijest o njihovoj odgovornosti za društvo i Crkvu, ali i o daru koga su primili kroz vjeru – dar slobode, savjesti i sposobnosti biti graditeljima mostova, a ne zidova.

Važno je poticati studente, ne samo da poznaju teološke i etičke temelje mira, nego i da ih žive – kroz konkretne projekte, javne tribine, terenske oblike nastave i sudjelovanje u međureligijskim i mirovnim inicijativama. Ključno je da mladi vide da su njihovi glasovi i iskustva vrijedni, da ih se sluša i uključuje.

Posebno važno smatram formiranje osjetljive savjesti – sposobne prepoznati patnju drugoga, razumjeti povijesne složenosti, ali i djelovati hrabro u duhu evanđelja. U tom procesu međureligijski susreti ne postaju prijetnja identitetu, nego prostor autentična svjedočenja i rasta u vjeri, kroz poštovanje i dijalog.

Vjerujem da Crkva budućnosti uvelike ovisi o mladima koji vjeruju da je mir moguć i da su oni njegovi prvi svjedoci. Na nama je da ih u tome podržimo – poučavanjem, osobnim svjedočenjem i stvaranjem prostora u kome mogu rasti, pitati, sumnjati, ali i vjerovati, nadati se i angažirati.

S obzirom na trenutnu globalnu situaciju, postoji li, po Vama, razlog za optimizam kada je riječ o budućnosti mira u svijetu? Gdje vidite najveće nade za napredak?

Vjerujem da uvijek postoji razlog za nadu – ne zato što su okolnosti povoljne, nego zato što je nada kršćanska krjepost utemeljena u Bogu koji je vjeran svojim obećanjima.

Iako nas suvremena globalna slika – ispunjena ratovima, nepravdama, migracijskim krizama i klimatskim katastrofama – može lako obeshrabriti, ne temeljim svoju nadu na okolnostima, nego na vjeri. U kršćanskom smislu, nada nije optimizam bez osnove, nego duboko povjerenje u Božju prisutnost u svijetu i u sposobnost čovjeka, stvorena na sliku Božju, da surađuje u ostvarenju mira.

Nadu vidim u mladima koji traže istinu i autentičnost, u ženama koje sve glasnije i hrabrije unose suosjećanje u javni prostor, u vjerskim zajednicama koje, umjesto da se zatvaraju, traže dijalog. Nadom me ispunjava i činjenica da se Crkva jasno izjašnjava za mir, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka, te da Papa i mnogi vjerski lideri prepoznaju hitnost moralne odgovornosti.

Osobito veliku nadu polažem u obrazovanje koje ne staje na znanju, nego odgaja za suosjećanje i angažman, u međureligijske inicijative koje se sve više razvijaju diljem svijeta, i u lokalne zajednice koje u tišini mogu činiti čuda pomirenja. Vjerujem da se mir ne rađa spektakularno, nego u malim, svakodnevnim izborima dobra, u iskrenim susretima, u hrabrosti da budemo ranjivi i otvoreni.

Na kraju, nada za mir postoji jer Krist nije samo povijest, nego živa prisutnost. A ondje gdje su srca spremna ljubiti, praštati i graditi zajedno – ondje Bog već djeluje.