Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

O. Kirill Gorbunov rođen je u Moskvi, u bivšem Sovjetskom Savezu, 1973. u ateističkoj obitelji. Katoličkoj Crkvi se pridružio 1991., u 17. godini, nakon sudjelovanja na Svjetskom danu mladih u Czestohowi u Poljskoj. Radio je kao novinar i urednik u Ruskom katoličkom glasilu i radiju, a potom kao savjetnik u Centru za odvikavanje od droga. Godine 2009. završio je studij na Visokom katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Sankt Peterburgu te ga je 17. travnja 2010. u katedrali Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Moskvi zaredio biskup Pavel Pezzi. Od 2017. obavlja dužnost generalnog vikara Moskovske nadbiskupije, te smo u njemu našli prikladna sugovornika, prvotno za temu mučeništva, a potom i statusa katolika u Rusiji te rata u Ukrajini koji pogađa i vjernike u Rusiji. 

Poštovani vlč. Gorbunov, s obzirom da je povod za intervju Cvjetnica, kako biste Vi opisali patnju i mučeništvo?

Znamo da grčki izraz martyros dolazi od riječi "svjedok". To je ono što je naš kršćanski život: ponuditi svoj život Bogu kao svjedok istine o Njegovoj ljubavi i pobjedi nad grijehom i smrću. Često sebe doživljavamo kao "mučenike", primjerice kada patimo, jer se ljudi ili društvo nepravedno ponašaju prema nama, ili nam se barem tako čini, ali pitanje je – postoji li svjedočanstvo u našem životu? Bez ove dimenzije svjedočenja mi smo žrtve, a ne mučenici. Također, ponekad vjerujemo kako netko mora imati posebno poslanje ili postići određenu razinu vjere da bi bio Kristov svjedok, ali velike priče iz evanđelja koje smo slušali ove korizme – o Samarijanki i slijepom čovjeku – daju nam primjer ljudi koji počinju svjedočiti o Kristu istog dana kad ga susreću. Oni su nam veliki izvor nadahnuća jer uskoro dolazi Cvjetnica kada ćemo se susresti sa sjećanjem na muku Gospodnju.

Katoličanstvo u Rusiji sastavni je dio tamošnje tisućljetne kršćanske tradicije. Kakav je danas status katolika u Rusiji?

Nedavno smo proslavili 30 godina od ponovne uspostave struktura Katoličke Crkve u Rusiji 1991. Za razliku od drugih bivših sovjetskih republika, na današnjem teritoriju Rusije tijekom komunističkog razdoblja Katolička Crkva je potpuno uništena. Ostale su otvorene samo dvije crkve, jedna u Moskvi i jedna u Sankt Peterburgu, a nekoliko je zajednica hrabro djelovalo u podzemlju, bez svećenika, predvođeni laicima, obično starijim ženama.

Sada imamo četiri biskupije, pet biskupa, sjemenište, više od stotinu župa. S jedne strane, ponosni smo što smo nasljednici prijašnjih generacija katolika koji su živjeli u Rusiji, ali, s druge strane, bilo je potrebno mnogo toga graditi iznova iz temelja. Vjerojatno bi bilo ispravno reći da ako su '90-e bile vrijeme djetinjstva, a 2000. vrijeme adolescencije za preporođenu katoličku zajednicu, sada počinje vrijeme mlade odrasle dobi, vrijeme preuzimanja pune odgovornosti za našu Crkvu. Iskreno smo zahvalni za sinodalni proces koji je započeo papa Franjo jer nam je dao priliku okupiti se i razgovarati o teškim stvarima, te saslušati ljude s kojima se ne slažemo. To je ono što odrasli ljudi rade.

Krajem veljače održan je sastanak Plenarne skupštine Konferencije katoličkih biskupa Rusije koji su od vlasti tražili otvorenost, a osvrćući se na protjerivanje svećenika i laika te oskvrnuće spomenika. Čuje li se glas biskupa u Rusiji?

Da, nažalost, posljednjih su mjeseci dva naša svećenika morala napustiti Rusiju zbog administrativnih prekršaja za koje smatramo da su nedostatni za tako stroge mjere. Također, na veliku žalost, u jednom selu u Sibiru oskvrnut je spomenik ljudima poljskog podrijetla koji su stradali za vrijeme represije 1938. i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naši su biskupi smatrali potrebnim skrenuti pozornost na te činjenice i podsjetiti da iako su etnički ti ljudi bili Poljaci, to ne znači da su za višenacionalnu državu, kakva je danas Rusija, oni stranci. Njihovi potomci su građani koji rade, služe, uče i žive zajedno sa svima. Činjenica da su mnogi od njih katolici ne čini ih „autsajderima“ u multikonfesionalnom društvu. Ovo stajalište dijele i mnogi drugi ljudi koji predstavljaju različite vjerske i etničke skupine u Rusiji, a miran suživot među njima nužan je za opće dobro. Vjerujemo da će se glas naših biskupa čuti, ne zbog njihova utjecaja, nego zato što svojim stavom doprinose dobru svih.

Je li se stanje za vjernike katolike, ali i vjerske vođe promijenilo danas u usporedbi s onim kakvo je bilo prije rata u Ukrajini? Kakvu budućnost vidite za Katoličku Crkvu u Rusiji?

Rekao bih da ono što se definitivno promijenilo jest težina odgovornosti koju osjećamo, i svećenici i laici, za ono što govorimo i činimo u svezi s ovim strašnim sukobom. Vrlo često se od nas očekuje pojednostavljeno objašnjenje tamo gdje ga nema, ili jednostrana osuda ove ili one strane u sukobu, gdje to nikomu ne bi pomoglo, već samo pridonijelo gnjevu i očaju. Ljudima koji se nađu na suprotnim stranama najteže je nastaviti moliti jedni za druge i, ako je moguće, jedni s drugima. Crkva čvrsto vjeruje da je ta nepokolebljiva vjernost zajedništvu među nama jedina prilika za obraćenje i pomirenje. Mislim da ono što papa Franjo piše o vrijednosti i značenju oprosta u enciklici Fratelli tutti nije samo lijepo duhovno štivo, nego vrlo praktična smjernica za nas.

Ono čemu mi kao katolici koji živimo u Rusiji iskreno težimo jest biti ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „kreativnom manjinom“, biti braća i sestre koji su svjedoci drugačijeg načina kršćanstva i drugačije crkvene kulture, pomagati ljudima koje susrećemo kako bismo iznova otkrili ono najbolje u vlastitoj duhovnoj tradiciji i bili ustrajni u izgradnji mostova između Istoka i Zapada, Juga i Sjevera, čak i ako vidimo da su ti mostovi ponovno spaljeni.

Kako katolici u Rusiji gledaju na sukobe u Ukrajini i doživljavaju li neprijatnosti zbog svoga stava?

Katolici u Rusiji dolaze s vrlo različitih mjesta – geografski, društveno i politički, stoga nije ni čudno što imaju različite stavove o tako složenu pitanju. Oni koji mi dolaze zbog duhovnog vodstva govore o strahu od neizvjesne budućnosti, razočaranju i bijesu prema onima za koje smatraju da su odgovorni za sadašnje stanje (također ponekad prema Bogu i Crkvi), te patnji zbog sukoba s kolegama, prijateljima i rodbinom zbog različitih političkih stavova. Mnogo je mješovitih rusko-ukrajinskih obitelji, još više u Katoličkoj Crkvi, a u mnogima od njih ljudi su se našli na suprotnim stranama fronte, ideološki ili vrlo stvarno. Ovo uzrokuje mnogo patnje. Bez obzira na političke stavove, ljudi moje generacije, koji su odrasli u Sovjetskom Savezu, općenito se osjećaju bespomoćno naspram države i ne vjeruju da bi bilo kakva društvena akcija mogla pridonijeti mirnu rješenju, a mnogi mlađi ljudi, koji otvoreno izražavaju stav neslaganja sa „službenim stavom“, napuštaju zemlju.

Predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana Kurt kard. Koch jednom je zgodom kazao kako danas svaka Crkva i kršćanska zajednica ima svoje mučenike jer je kršćanstvo najprogonjenija religija u svijetu. Kako progon pretvoriti u ljubav kao što je to Krist činio?

Kada gledam vijesti o ljudima koji su mučeni i ubijani zbog svoje vjere, ili kada čitam priče iz prošlosti o ljudima koji su postali mučenici u Sovjetskom Savezu u 20. stoljeću, osjećam najdublju tugu i bijes. Kako je moguće nekoga ubiti ili staviti nekoga u zatvor na 20 godina samo zato što je nosio križ, išao na misu ili molio krunicu? Čuo sam od ljudi koji su i sami bili žrtve progona, da im je jedna od najvećih patnji to što nisu mogli oprostiti onima koji su ih mučili. Ali onda su oni sami došli do odgovora kako to donekle prevladati, a to je da opet zajedno s Isusom na križu ponavljamo: „Oče, ti im opraštaš, jer ja to sada ne mogu, a možda nikada ni neću moći u ovom životu.“ Mislim da ne postoji drugačiji način da se progon pretvori u ljubav.

Koja bi bila poruka iza Papine posvete Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu od 25. ožujka 2022.?

Za mene je najvažnija poruka da smo svi mi u Božjim očima njegova grješna i izmučena djeca kojoj je potrebno Njegovo milosrđe, a svima nama koji se želimo pokajati i obratiti On nudi istu ponudu oprosta i spasenja.

Ne mogu govoriti za Ukrajinu, ali govoreći o Rusiji, to je bio izravan zahtjev Gospe tijekom njezinih ukazanja 1917. u Fatimi, da Rusija mora biti posvećena njezinu Bezgrješnom Srcu kako bi se izbjeglo veliko zlo i patnja. Rimski biskupi su ovu posvetu ponovili nekoliko puta, a nebrojeni ljudi diljem svijeta primili su ovu poruku k srcu i nastavili moliti za obraćenje Rusije. Nakon pada Sovjetskog Saveza mnogi su mislili da se proročanstvo ispunilo i da više nema potrebe za ovim molitvama. Nedavni događaji pokazuju kako to nije točno te su ove molitve potrebnije čak i više nego prije. U isto vrijeme snažno osjećam da je trenutno nemoguće moliti za Rusiju bez molitve za Ukrajinu, i obrnuto. Sveti Otac dao nam je izvrstan primjer takve molitve.

Što biste poručili za Cvjetnicu vjernicima u Bosni i Hercegovini koji su i sami, ne tako davno, iskusili nedaće rata i patnju? 

Evanđelje na Nedjelju muke Gospodnje suočava nas s neugodnom istinom: mnoštvo u Jeruzalemu koje je dočekalo Isusa kao Kralja, okrenulo se protiv Njega kada je uhićen. Bilo ih je sram zbog vlastita razočaranja i strah da će biti kažnjeni za svoju pogrešku. Kasnije, dok čitamo priču o muci, čujemo kako su ga svi učenici ostavili da umre sam na križu jer su slijedili Isusa iz raznih razloga, ali nijedan od tih razloga nije bio dovoljno dobar da im pomogne prevladati strah od smrti.

Imamo i mi svoje razloge zašto idemo u crkvu i nazivamo se katolicima. Pitanje je koliko ozbiljno shvaćamo Božji poziv da po Kristu i u Duhu Svetome sudjelujemo u otajstvu njegova oproštenja, točnije da mu dopustimo da, kao što kaže molitva Očenaš, oprosti naše dugove kako mi opraštamo dužnicima našim. Ne mora se to nužno dogoditi na dramatičan način; jednostavno ne zaboravimo svaki dan prije spavanja pomoliti se za ljude koji su nas danas slučajno ili namjerno povrijedili, kako bi ih Bog blagoslovio i dao im sve što želimo za sebe, pa i više od toga. Opraštanje je milost, svakako, ali je također i vještina koju treba svakodnevno usavršavati. I na kraju, to je jedini izlaz iz vrtloga mržnje i osvete koji nas vodi iz tame na svjetlo.