Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Mons. dr. sc. Miljenko Aničić rođen je u Pećniku kod Modriče 1950. Nakon završene osnovne škole u Modriči boravi od 1965., kao kandidat Banjalučke biskupije, u sjemeništu i klasičnoj gimnaziji Paulinum u Subotici. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1969. Studij teologije započinje u jesen 1969. u Đakovu, nastavlja u studenom iste godine u tek otvorenoj Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu, a od 1973. u Innsbrucku. Studij završava magisterijem iz teologije 1977., kad je zaređen za svećenika.

U Innsbrucku nastavlja studij specijalizacije moralne teologije i istovremeno studira psihologiju i pedagogiju na Prirodoznanstvenom fakultetu. Nakon obrane disertacije na temu Bolest u moralno-teološkom promišljanju promoviran je za doktora teologije u veljači 1986. Za vrijeme specijalizacije moralne teologije i studija psihologije služi sedam godina u pastoralu biskupije Innsbruck kao bolnički kapelan, zatim u domu za starije osobe i dotičnoj župi te kao predavač vjeronauka u školi.

Nakon povratka u Banjalučku biskupiju služi u dvjema župama kao župnik i vodi tečajeve priprave za brak. U ljeto 1989. imenovan je kancelarom, a uz to od 1990. i ravnateljem biskupijskog Caritasa. Početkom 1993. postaje biskupski vikar za prognanike i izbjeglice i predsjednik Caritasa biskupije Banja Luka sa sjedištem u Zagrebu, a od 1994. do 1998. koordinator, pa zatim ravnatelj Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, također sa sjedištem u Zagrebu.  Na  Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu predaje moralnu teologiju u zimskom semestru 1991./92., te od 1999. do 2002. Na Teologiji u Đakovu od 1993. do 1999. predaje moralnu teologiju kao vanjski suradnik, a zatim na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu od 2003 do 2015. prvo kao viši asistent, a zatim kao docent  predaje socijalni nauk Crkve i moralnu teologiju.

Povod za razgovor s mons. Aničićem je Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.

U Tjednu solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, nužno je podsjetiti se na prve dane Caritasa Banjolučke biskupije, koji je tijekom vremena, svojom predanošću i posvećenošću svim ljudima, zadužio ne samo Banju Luku, nego i cijelo područje Biskupije. Poštovani mons. Aničiću, Vi ste ravnatelj od samog početka. Kako Vam iz današnje perspektive izgledaju ti prvi dani?

Biskup Komarica je Caritas osnovao 27. rujna 1986. Kroz prve tri-četiri godine par starijih gospođa su skupljale i dijelile polovnu odjeću. U sklopu osnivanja raznih vijeća u biskupiji biskup me je 1990. imenovao voditeljem Vijeća za Caritas i time je započeo moj rad za Caritas. Prva veća akcija Caritasa i njegovo istupanje u javnosti bilo je skupljanje pomoći za obitelji stradalih rudara u blizini Tuzle. Slijedeće godine pomoć su trebali hrvatski prognanici, koje su srpski ekstremisti iz Hrvatske prognali u područje Velike Kladuše. Te 1991. dobili smo iz Slavonije prvu količinu brašna, skoro tri tone. Preko Hrvatskog Caritasa primali smo povremeno financijsku pomoć Hrvatskih katoličkih misija iz europskih zemalja. U Bosni i Hercegovini su se osjećale sve veće napetosti, sve jača izolacija zemlje i oskudica. Sve više ljudi je ostajalo bez posla, počeli su pojedinačni napadi na pripadnike hrvatskog naroda i njihovu imovinu. Sve više ljudi je tražilo pomoć, a k nama su se sve teže probijale pošiljke pomoći. U lipnju 1992. biskup Komarica u razgovoru s predstavnicima vojne vlasti u Banja Luci uspio je dobiti dozvolu za transport pomoći iz Zagreba uz pratnju vojne policije od Bosanske Gradiške do Banja Luke i obratno, tako da sam sredinom lipnja 1992. s jednim kamionom putovao za Zagreb. Sve je dobro završilo. To će biti odlučujuće za slijedeće godine. Broj Caritasovih kamiona se povećao –  bilo ih i do desetak –  a jedno vrijeme su u organizaciji Caritasa išli i kamioni koji su vozili pomoć za Merhamet. Caritas je do konca 1995. godine, do Daytona, na ovaj način ostvario 127 konvoja, a bilo je i direktnih transporta iz zapadno-europskih zemalja. Na taj način dopremljeno je u Banja Luku više od 20 000 tona raznih vrsta pomoći, prvenstveno hrane, odjeće, obuće, lijekova i dr. Išli smo tjedno po pomoć, ali je prigodom vojnih akcija Hrvatske vojske, pogotovo Bljesak i Oluja dolazilo do uskraćivanja dozvola sa strane vojnih vlasti u Banja Luci i do dužih prekida transporta pomoći. Caritas se početkom rata u BiH tek počeo organizirati. Trebalo je zbog ratnih dešavanja sve više raditi na pomoći ljudima, ali i razvijati oganizaciju i personalno i infrastrukturno. Tada u prvim godinama nismo imali doslovno ništa. Biskup nam je u Biskupskom ordinarijatu dao prostorije za skladište, ured, kasnije prostor za ambulante. Moralo se improvizirati.

Teška, ali i vremena o kojima se može govoriti s ponosom…

Da, kad se danas svega toga sjetim, skoro da zažalim za starim vremenima. Iako su to bila katastrofalna vremena – iz dana u dan su stizale loše vijesti s terena – ali je bila ogromna i darežljivost naših dobročinitelja. Skoro tjedno smo išli za Zagreb uvjereni da ćemo imati što utovariti. I svaki put je bilo tako. Toliko je pomoći dolazilo iz zapadnoeuropskih zemalja cijelo vrijeme. Pa kad bi se vratili u Banja Luku, taj veliki broj volontera  – skupilo bi ih se u dvorištu biskupije i pedesetak. S kakvim elanom su ti ljudi radili. Koliko su ljudska pleća podnijela tereta pri istovaru, pa slijedećih dana opet utovar i transport pomoći u župe! I tako godinama. Nakon prvih par mjeseci par laika i svećenika se ponudilo da mi pomognu u organizaciji i vođenju konvoja, a s vremenom su me u tome potpuno zamijenili. I tu je bilo puno rada i upornosti, pa i izlaganja opasnostima. Ali sve je funkcioniralo vrlo dobro, s voljom i ljubavlju.

Banjolučka biskupija, nije samo statistički, nego i stvarno najviše stradala mjesna Crkva u Hrvata. Banjolučki biskup mons. Željko Majić pak ne da kazati kako na teritoriji te paćeničke biskupije žive „ostaci ostataka“ Hrvata katolika ovoga kraja, već ponajprije dobri vjernici koji imaju pravo na duhovnu skrb i sakramentalnu okrjepu. Kakav je danas položaj hrvatske i katoličke manjine u Republici Srpskoj? I, s kojim se izazovima sučeljava Caritas danas?

Broj katolika je već kod prvih znakova ratnih opasnosti počeo opadati. Taj pad je ubrzan pojedinačnim napadima na katolike ili katoličke obitelji, njihovim ubojstvima, prisilnim mobilizacijama, oštećenjem ili pljačkanjem imovine, hapšenjem ili ubojstvima svećenika, rušenjem crkava. Sve je kulminiralo u ljeto 1995. direktnim i organiziranim progonom. Kraj rata 1995. katolička zajednica u sjevernom dijelu biskupije ili banjalučkoj regiji, kojoj osim Hrvata pripadaju i još neke manjinske nacionalne zajednice, dočekala je s manje od 10%  predratnog broja vjernika. Taj broj se u poslijeratnom razdoblju dalje smanjivao što smrću, što odlascima pogotovo mlađih i radno sposobnih osoba u potrazi za poslom, budući da u banjalučkoj regiji nisu dobili nikakvu šansu za život i rad. To vrijedi i za malobrojne povratnike. Usprkos dobroj volji i ustrajnosti, opet ih je većina morala potražiti rješenje svoje egzistencije negdje drugdje.

Pa ipak, iako brojčano vrlo malena, zajednica katolika u Banjalučkoj biskupiji je Kristova zajednica. U Evanđelju se kaže: Gdje su dvojica ili trojica zajedno u Kristovo ime, tu je i Krist među njima. Možda maleni broj i nije najveći problem. Ni razorena materijalna struktura nije najveći problem. Puno toga se uspjelo ponovno obnoviti. Međutim, svi ti ljudi su pripadnici određenog naroda i kao takvi su i politička bića. Kao politička bića mi ne postojimo. Jedan predsjednik Republike Srpske je jednom rekao biskupu, a bio sam tome nazočan:  „Vaš je problem, što nemate svog predstavnika u Skupštini“. Zakonodavac nije predvidio, da jedan konstitutivni narod, iako brojčano malen, može imati svog izabranog predstavnika u Parlamentu, kao što je to riješeno u parlamentima nekih zemalja.

Inače, katolici dijele u određenom smislu sudbinu ostalih građana. Opća karakteristika je siromaštvo. Većinom su to starije osobe, s malim mirovinama, od kojih ponekad moraju živjeti i drugi članovi obitelji. Povrat zauzete imovine je dugo trajao i sigurno je to odugovlačenje neke ljude odvratilo od povratka.  Dugotrajna nezaposlenost je otjerala mlađe i radno sposobne da traže radno mjesto negdje drugdje na Zapadu. Ljudi su izgubili povjerenje, da će doći do nekih pozitivinih rješenja unutar zemlje, pa cijele obitelji napuštaju zemlju. To je veliki problem.

U karitativnom radu imate osjećaj, da se u ovoj zemlji godinama ništa ne mijenja. Sudeći prema svakodnevnim potrebama ljudi, dalo bi se zaključiti, kao da rat još uvijek traje. Osnovna politička pitanja nisu riješena. U zemlji vlada napetost. Za brojčano manjinske narode takva atmosfera stvara strah.

Caritas, dakako, nije samo dobivanje pomoći, nego i darivanje. Kakvi su naši ljudi kada je riječ o darivanju? Postoji li u mentalitetu našega naroda svijest i navika pomaganja onoga u potrebi.

Općenito gledano, ljudi imaju razumijevanja za čovjeka u potrebi. Caritas je do sada u puno navrata organizirao prikupljanje pomoći, kako za potrebite u našoj zemlji, tako i za žrtve raznih katastrofa u inozemstvu. Puno puta smo mi u Caritasu bili iznenađen darežljivošću ljudi. Razumije se, treba uvijek imati pred očima, da teritorijalno gledano, u biskupiji postoje velike razlike, kad je u pitanju financijska snaga vjernika. Imamo područja, gdje život prilično dobro pulsira, ali i područja, gdje je financijska moć ljudi vrlo slaba. Mnogi od tih ljudi sami trebaju pomoć. Međutim, i tu postoji interes sudjelovanja u pomaganju čovjeku u nevolji. I upravo zbog te želje i „udovičin novčić“ je dragocjen.

Može li se kazati kako ima i onih, koji, premda nisu dio Crkve, suradnjom s Caritasom pokazuju kako su spremni pomoći „bratu u potrebi“.

O takvima sam slušao i imao priliku s njima razgovarati u zemljama zapadne Europe. S Crkvom nemaju veze, ali su spremni sudjelovati u karitativnom djelovanju Crkve i imaju posebno povjerenje u Crkvu i njezin Caritas, da će pomoć stići potrebitima. Ima takvih i na našim prostorima. Bog zna. Možda je to za njih i put, da se približe Bogu i Crkvi. Mislim da ima i vjernika, kojima se njihova pripadnost Crkvi ne može osporiti, ali koji svoju vjeru posebno rado posvjedoče konkretnim djelima ljubavi. Možda ima nedosljednosti ili su škrti u izražavanju ili svjedočenju vjere riječima, molitvom ili kultom, ali kad treba učiniti nešto konkretno, e onda su oni na svom terenu; oni su ljudi od djela. Kao da žele na taj način nadoknaditi ono što im kao vjernicima nedostaje.

 Po čemu se Caritas izdvaja među brojnim humanitarnim organizacijama današnjice? A ima, doduše, i onih koje se povezuje i s (raznim) ideologijama. Kolika je prednost Caritasa što je oslobođen svih ideologija u ova teška vremena?

Osnovna razlika je u izvoru motivacije i u cilju. Izvor motivacije za kršćane, a onda i za Caritas je Božja ljubav – Božji caritas. Bog ljubi čovjeka, sve ljude, bez granica i bezuvjetno. Slijedeći Božji primjer kršćanska ljubav dobiva na intenzitetu –  ljubi bližnjega „kao sebe samoga“. Ona je univerzalna, ne poznaje nikakve nacionalne, vjerske, rasne ili druge granice. Bližnji je svaki čovjek, koji je pogođen nevoljom. Kršćanska ljubav, pa prema tome i Caritas ne ide samo za zemaljskom dobrobiti čovjeka, nego ima u vidu njegovu cjelokupnu dobrobit, a u to spada konačno i njegovo vječno spasenje. Dakle, zbog motivacije i cilja svog djelovanja Caritas se razlikuje od drugih organizacija, koje iz različitih motivacija žele pomoći potrebitima. Čuvajući svoju posebnost, Caritas cijeni sve pozitivno u tim humanitarnim organizacijama i njihovim humanim akcijama. U postizanju zajedničkog cilja moguća je i određena suradnja. Međutim, bilo kakva instrumentalizacija, kako unutar, tako i izvan Crkve, za neke državne, stranačke ili ideološke ciljeve za kršćansku ljubav je neprihvatljiva. Zato Caritas mora biti oprezan. U svim aktivnostima i u svakoj suradnji mora sačuvati svoju slobodu, osjetljivost i spremnost na nove izazove. Ne smije se dati upregnuti u „tuđa kola“. Svjedoci smo kako se s promjenom političke garniture na vlasti, kao što je najnoviji slučaj u Sjedinjenim Američkim državama, mijenja i odnos prema pomoći ljudima u potrebi.

Može li se konstatirati kako karitativni djelatnici (i suradnici) nisu tek uposlenici, nego se od njih očekuje nešto, zapravo, puno više?

Djelatnika Caritasa moramo gledati s jedne strane u profesionalnom smislu, posebno kad se radi o nekim specifičnim poslovima. Tu on mora usvajati znanja, koja se pretpostavljaju za određene profesije i kojima današnja znanost raspolaže. S druge strane, od njega se traži ona duhovna komponenta, na kojoj počiva kršćanski Caritas. Ako je vjernik – kršćanin, on svoju vjeru živi i svjedoči u nerazdvojnom jedinstvu ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Tu duhovnu komponentu on mora izgrađivati, kako novim znanjima, tako i življenom vjerom i iskustvom. Tu vjera, molitva, sakramentalni život vode praktičnom djelovanju ljubavi prema bližnjemu.

Kao što postoje ljudi koji su posebno nadareni za određena djelovanja, tako postoje ljudi, koji su posebno nadareni za pomoć drugima, imaju izoštrene antene za prepoznavanje i razumijevanje ljudske nevolje i lakoću djelovanja; biblijski rečeno imaju karizmu pomaganja. Pa i onaj Caritasov djelatnik, koji pripada drugoj vjeri ili uopće nema dara vjere, mora za rad u Caritasu doći bar do tog stupnja, da je pozitivno postavljen prema osnovnim kršćanskim vrijednostima i da ih je spreman zastupati. Ponavljam se kad kažem, da je to za neke  možda put do vjere. Jedno iskustvo s početka djelovanja Caritasa uvijek me iznova podsjeća na tu činjenicu. U organizaciji Caritasovih konvoja  javio mi se početkom ratnih događanja jedan čovjek, za kojega se znalo da je bio član komunističke partije. Zauzimao je u prijašnjem režimu neka važna mjesta. Želio je sudjelovati u dopremi pomoći. Prihvatio sam njegovu suradnju. Nije bilo bezopasno organizirati i voditi konvoje, ali taj čovjek je pokazao veliku upornost, bio je spreman – reklo bi se - ići glavom kroz zid. Umro je prije par godina kao vjernik. Ne znam, da li bi ponovno došao do vjere bez te suradnje u Caritasu ili ne. Znam da mi je bezbroj puta zahvalio da sam ga prihvatio i „dao mu šansu“.

Prije dvije godine, varaždinski biskup i predsjednik Hrvatskog Caritasa mons. Bože Radoš, pozivajući vjernike da molitvom i novčanim prilogom pomognu potrebite u susjednoj državi, naglasio je kako smo jedan narod. Mislite li, mons. Aničiću, da je ovaj biskupov apel uslišen? Pitam Vas to u kontekstu, pa gotovo, kroničnog animoziteta s regionalnim predznakom – slijedom čega su u dijelovima Hrvatske anatemirani Bosanci i(li) Hercegovci?

Žalosno je, kad se vidi takav animozitet. Mi smo mali narod i trebala bi nam ležati na srcu sudbina svakog Hrvata, bez obzira u kojem dijelu svijeta živio. Meni su u takvim situacijama uvijek pred očima ljudi u Austriji odnosno Tirolu i njihov odnos prema pripadnicima vlastitog naroda u Južnom Tirolu u Italiji. S kakvom upornošću i voljom su se oni na sjeveru u Austriji zauzimali za one na jugu u Italiji. I uspjeli su! Došlo se do političkih rješenja, koja omogućuju ravnopravan, siguran, miran život i napredak. Sjeverni Tirol i dan-danas pomaže pripadnike vlastitog naroda u Južnom Tirolu u obrazovanju, medicinskoj skrbi i dr. Pratio sam to izbliza, jer sam tada živio i studirao u Tirolu.

Uvjeren sam, ipak, da su takvi izrazi animoziteta prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini malobrojne iznimke i da velikoj većini hrvatskog naroda sudbina sunarodnjaka u drugim državama, pa i u Bosni i Hercegovini, leži na srcu. Pokazuju to i ove akcije pomoći, kao što je Tjedan solidarnosti, ali i mnogi drugi pothvati po župama, gradovima i županijama. Na nedavnu katastrofu poplava u srednjoj Bosni velikodušno je reagirala Hrvatska vlada, ali i Hrvatski Caritas, što će reći stotine tisuća ili milijuni ljudi u Hrvatskoj. Pokazuje to – posebno posljednjih godina - i zauzimanje hrvatskih političara za politička rješenja koja će garantirati ravnopravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U pomoći  sudjeluju i naši ljudi koji žive i rade u zemljama širom svijeta. Biskupi i Crkva općenito bude i jačaju svijest pripadnosti istom narodu i istoj Crkvi, ali i potrebe pomoći i drugim ljudima u nevolji u BiH. Sve to olakšava činjenica da veliki broj građana u Hrvatskoj vuče svoje korijenje iz Bosne i Hercegovine.

U kontekstu prethodnog pitanja, kakva je perspektiva Tjedan solidarnosti?

Vidim je, Bogu hvala, na uzlaznoj putanji. Tjedan solidarnosti sve više jača. Pokazuje se to kroz proteklo vrijeme, a posebno posljednjih godina. Nama u Caritasu kao i potrebitima u Bosni i Hercegovini ova pomoć je više nego dobrodošla. Pokriva više velikih projekata, kao što su kućna njega i pomoć u kući za stare i nemoćne osobe, pučka kuhinja za stare, bolesne i napuštene osobe, pomoć obiteljima, posebno siromašnim obiteljima s više djece,  djeca koja trebaju liječenje ili pomoć u školovanju, ekonomsko jačanje obitelji s ciljem osiguranja egzistencije, potpora institucionalnog rada Caritasa i dr. Za razliku od vremena prije početka Tjedna solidarnosti, kad nismo znali, da li ćemo neki projekt moći izdržati do konca mjeseca, a da ne spominjem cijelu godinu, da li ćemo morati prepustiti stare i bolesne, ljude u potrebi njihovoj sudbini, da li ćemo izgubiti dragocjeno osoblje koje pruža usluge, Tjedan solidarnosti osigurava kontinuitet planiranja i rada, održivost radnih mjesta zaposlenih, i što je najvažnije daje korisnicima toliku željenu sigurnost, da neće ostati sami.

Oslikava li se, po Vaše, sudu, duh korizme u ovim danima kad se očekuje iskazivanje solidarnosti s potrebitima i kakva su Vaša višedesetljetna iskustva u svezi s tim?

Započeli smo korizmu – vrijeme priprave za Uskrs. Među djelima pokore, koja nam trebaju pomoći u pripravi za Uskrs, su post i djela ljubavi. Moram priznati da ni sam dugo vremena nisam gledao post i djela ljubavi u njihovoj povezanosti. U stvari post, osim karaktera žrtve i tjelesne stege, treba voditi djelima ljubavi. Ne postimo zato da nešto uštedimo, što ćemo kasnije sami potrošiti. To treba biti usmjereno bližnjem u potrebi. I ne samo to, jer to bi najčešće bila simbolična pomoć. Treba također reći, da nije siromaštvo bližnjega jedini izazov pred kojim stojimo. Ljudska nevolja može imati mnoga lica i naličja. Ako nastojimo odgovoriti na te izazove, tad će naš post, naša žrtva biti Bogu dragi. Bog je na strani siromašnih, ali i obespravljenih, ucviljenih, pogaženih. Na njihovoj strani treba biti i vjernik-kršćanin i to ne samo određeno vrijeme u godini. Svakako, vrijeme korizme nudi mnoge i dodatne poticaje i mogućnosti za iskazivanje solidarnosti s potrebitima.

Vrijeme u kome živimo zrcali se – nažalost! – i u humanitarnoj katastrofi u Svetoj zemlji, koja, unatoč dogovorenom primirju, traje i dalje. Isto je ili još i gore u Ukrajini. Stigla nas je, kako je nedavno kazao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kineska kletva, pa evo živimo u zanimljiva vremena. Kako u takvom ozračju ostati (dobar) vjernik, dobar čovjek - humanitarac? Pitanje je to koje će – s obzirom na okolnosti u kojima živimo – nažalost još dugo biti aktualno.

To što se događa u Svetoj Zemlji i Ukrajini, ali i na drugim područjima u svijetu, o kojima se malo ili uopće ne govori, propast je civilizacije. Međunarodni pravni poredak, na koji su se, većinom kad im je odgovaralo, pozivali vođe naroda i neki još živući političari i koji je kako-tako funkcionirao, u kratkom vremenu doživio je svoj potpuni slom. Ono što je ostalo, je ogoljena sila i interes. Vođe velikih, vojno i ekonomski jakih naroda ne libe se iznositi svoje apetite, sulude planove ili prijetnje, koje bi mogle voditi poptunom uništenjem naroda i čovječanstva. Postaje normalno da jači ima pravo podčiniti slabijeg, ucjenjivati i iskorištavati ga, pa i potpuno uništiti. Prije trideset godina imali smo rat u našoj zemlji, pa smo doživjeli kako su se takozvani mirotvorci poigravali s nama i našim sudbinama. Nisu vrijedili principi, u koje smo mi u svojoj naivnosti vjerovali, nego isključivo interesi.

Kako u tome ostati čovjek i vjernik? Puno puta sam, naočigled tolikih ljudskih nevolja i stalne proizvodnje novih, sam sebe pitao, ima li smisla nastojanje da se nevolja umanji? Uvijek je tu pomoglo konkretno iskustvo, kad bih, s jedne strane, doživio da ima dobrih ljudi, koji vjeruju u dobro i koji su spremni za dobro se boriti, žrtvovati, darivati svoja dobra. S druge strane, tu su potrebiti. Kad medicinska sestra otvori vrata kuće u kojoj starica godinama sama boravi i kad vidi te suze radosnice, da je netko preko tjedna k njoj zavirio, kad osobi ili obitelji uspijeti s darovanim dobrima pomoći i kad vidite tu radost i optimizam, onda pitanje nije, ima li smisla pomagati, nego mogu li još nešto učiniti? Možda je to sve malo, evanđeoski govoreći „gorušičino zrno“, ali tu je i Bog, koji umnaža dobro i daje snagu za dobro.

I, na kraju, koju biste poruku, poštovani mons. Aničiću, poslali za Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini?

Želio bih da više vjerujemo u dobro i da se za njega više zalažemo. U tome nismo sami. Bog je s nama. I mnogi ljudi su s nama. Želio bih zahvaliti svima onima, koji čine dobro. U prvom redu to je Hrvatski Caritas, koji je prije puno godina startao s ovom divnom akcijom Tjedna solidarnosti i nastoji je što više ojačati. To su stotine tisuća naših sunarodnjaka i vjernika u Hrvatskoj i po svijetu, ali uvjeren sam i pripadnika drugih nacionalnosti i vjera, koji žrtvuju svoja dobra i pomažu čovjeku u nevolji. Tisuće i tisuće su osjetili tu pomoć.  To su i oni koji u svakidašnjici vide čovjeka u nevolji i pomažu. Nikakav Caritas, nikakva organizacija, nikakva država ne može sama odgovoriti na sve izazove i probleme ljudskog života. Svi smo pozvani da damo svoj doprinos. U tom smislu želim blagoslovljeno i plodno vrijeme korizme i sretan Uskrs – dan Kristove pobjede nad smrću, dan pobjede dobra nad zlom.