Razgovarao: Roberto Cetera, L’Osservatore Romano; prijevod: KT

Ehud Olmert (1945.) bio je premijer Izraela od 2006. do 2009. Vrlo vjerojatno je izraelski lider koji je bio najbliži postizanju konačnog i trajnog mira s Palestincima.

Podnio je ostavku na dužnost nakon umiješanosti u financijski skandal, ali je i dalje jedan od najslušanijih političara u zemlji zbog svoje jasnoće i vizije okrenute budućnosti.

U razgovoru za L’Osservatore Romano, koji je vođen u njegovu uredu u Tel Avivu, a objavljen 1. prosinca, Olmert je ponudio svoje viđenje rata Izraela i Hamasa i budućnosti Gaze.

Što se uistinu dogodilo 7. listopada? Je li bjesomučni napad Hamasa bio moguć samo zbog izraelskog vojnog propusta ili je to bio rezultat općenitijeg nedostatka političke strategije?

S moje trenutne pozicije ne mogu znati svaki detalj, ali uvjeren sam da je Izrael već posjedovao dovoljno informacija u tjednima koji su prethodili napadu da ga predvidi. Naša obavještajna služba znala je detalje i obuku militanata posljednjih tjedana. Zašto onda ti podaci nisu uzeti u obzir?

Odgovor leži u mentalnoj aroganciji koja odlikuje izraelsku politiku, i to ne samo u posljednje vrijeme. Ne tiče se vojske ili obavještajnih službi nego politike. To je ista arogancija koja se očitovala 6. listopada, prije 50 godina na izbijanju Jomkipurskog rata. Već sama ova vremenska podudarnost trebala je pobuditi neke strahove i sumnje. Tada smo imali dovoljno informacija o skorom napadu i iz Egipta i iz Sirije. Ali, kao i 1973., prevladala je ista arogancija, proizašla iz nedosljednog osjećaja nadmoći nad Arapima: „Tko su Arapi, uostalom? Zašto bismo se brinuli zbog njih? Već smo ih porazili, '48., a zatim i '67.“ To je bila prevladavajuća misao uoči Jomkipurskog rata, koji je doveo do početnog poraza, a mogao se preokrenuti tek nakon tjedana gorkih gubitaka, koji su koštali života više od 3 000 izraelskih vojnika.

Isti scenarij ponovio se 7. listopada: „Arapi? Ti Palestinci nemaju sofisticirano oružje, nemaju tehnologiju, nemaju avione, nemaju projektile dugog dometa, nemaju tenkove, nemaju pješačke divizije, ništa; pa zašto bismo se brinuli?“ Ovo je pravi razlog zašto Hamas nije naišao na stvarni otpor i mogao je provesti svoj teror nad izraelskim naseljima blizu granice. Ništa više nego rezultat stava arogantne nadmoći, samodostatnosti. Ali odakle takav stav? Uglavnom od vlade, od ove vlade.

Kakav je trebao biti izraelski stav u suočavanju s takvim napadom?

Gledajte, znate moju povijest. Znate o mojim prošlim poslovima s Abu Mazenom [Mahmoud Abbas; praksa upućivanja na roditelje po imenima njihove djece, poznata na arapskom kao kunya; doslovce: „Mazenov otac“; a koristi se kao znak poštovanja, op.prev.] i koliko smo bili blizu konačnog rješenja „dvije države za dva naroda“. Baš prije neko jutro kontaktirali su me ljudi bliski palestinskom predsjedniku i pitali me bih li se bio voljan ponovno sastati s njim kako bismo dali zajedničku izjavu o tome kako izaći iz ove krize. Mahmoud Abbas i ja se poznajemo dugi niz godina i uvijek smo imali intenzivne dijaloge, čak i ako naši oni nisu doveli do ničega konkretnog i na kraju me ostavili nezadovoljnim.

Postigli smo dogovor koji je bio najbolji koji je on mogao postići u tom trenutku, a kojega nitko nikada poslije njega nije mogao dosegnuti. Ali dopustio je da mu izmakne. Predložio sam ideju palestinske države s granicama iz 1967. i, na temelju prijedloga predsjednika Busha za konačno rješenje, integrirano identificiranjem tri demografska područja okupirana 1967. koja će biti pripojena Izraelu: područja Gush Etzion (već naseljena Židovima koja je zatim okupirao Jordan 1948.), Maale Ha Adumim (u predgrađu Jeruzalema) i Ariel. Sva tri ova područja predstavljaju 4,4 % teritorija Zapadne obale koju je Izrael okupirao '67. Zauzvrat bismo se odrekli teritorija koji su već bili dio Izraela prije '67.

Na moj prijedlog Abu Mazen je rekao ne: „Želimo točno i u cijelosti teritorije koje su bile okupirane u Šestodnevnom ratu.“ Na što sam odgovorio: „U redu, ako je to ono što želiš, trebao bi znati da će Gaza ostati odvojena od Zapadne obale jer '67. nije bilo veze između ta dva područja. S druge strane, mi smo spremni izgraditi autocesta koja povezuje Gazu s ostatkom palestinske države ako prihvatite razmjenu.“ Također sam dodao da će Istočni Jeruzalem biti priznat kao glavni grad nove palestinske države, odvajajući ga od židovskog Jeruzalema, ali da će se Izrael odreći suvereniteta nad Starim gradom i Brdom hrama, ako Palestinci učine isto.

Predložili smo osnivanje povjerenstva od pet nacija: Saudijske Arabije, Jordana, Palestine, Izraela i SAD-a za upravljanje Starim gradom i Brdom hrama, pod pokroviteljstvom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koji bi jamčio religijske prakse triju religija prema statusu quo. Konačno, što se tiče pitanja izbjeglica, predložio sam da se ono rješava u okviru rezolucija koje je Arapska liga usvojila 2002. i potvrdila na summitu u Rijadu 2007. Također sam predložio plan za uzajamnu suradnju na području vode, energetike, okoliš, itd.

Zašto je to onda Abu Mazen odbio?

Abu Mazen to nije baš odbio. Jednostavno nije rekao „da“. Sreli smo se mnogo puta, a on to nikada nije izravno odbacio. Tražio je da vidi mape situacije koju sam predlagao. Odgovorio sam: „Abu Mazen, dat ću ti karte samo ako ih potpišeš. Zato što te poznajem, ako ti ih samo dam, ponovno ćeš se pojaviti za pet godina govoreći: 'Već si pristao na ovo, sad želim nešto drugo!'“ Naravno, bile su to šale smišljene da olakšaju duge i iscrpljujuće pregovore.

I kako je to završilo?

Završilo je dogovorom da naši stručnjaci prouče mape, uz obvezu ponovnog susreta za nekoliko dana. Ali nakon nekoliko dana, primio sam poziv od jednog od njegovih pomoćnika koji mi je rekao da Abu Mazen mora otići u Jordan. „U redu“, kazao sam, „pričekat ću da me nazoveš.“ Ali nikad me više nisu pozvali. Vjerojatno su njegove dobre namjere omeli drugi.

A niste nailazili na prepreke sa svoje strane?

Naravno da jesam. Ali bio sam uvjeren da ih mogu svladati. No, sigurno sam stekao nekoliko neprijatelja u to vrijeme. U suprotnom..., inače ne bih završio upleten u navodni skandal zbog kojeg sam dao ostavku. Oni koji traže mir ponekad više riskiraju od onih koji žele rat. Ali na kraju sam prošao bolje od Rabina [izraelski premijer Yizzhak Rabin koji je, zbog dogovora s Yasserom Arafatom, ubijen 1995., op. prev.]…

No, osim ovog osobnog aspekta, bitno je da je dolaskom Netanyahua na vlast prestala svaka mogućnost dijaloga. Počeo je nazivati Abu Mazena neprijateljem, nacistom, pristašom terorizma, kojeg pokreću mesijanske židovske skupine. Dakle, on je izjavio da neće ništa pregovarati s Abu Mazenom, i umjesto toga je radio na promoviranju, zapravo, uloge Hamasa protiv Fataha i PA [Palestinske vlasti, ur.]. U svojim predizbornim kampanjama Netanyahu je obećavao uništenje Hamasa, ali kada je došao na vlast, počeo je koketirati s njim. I to jednostavno zato što ako ne želite pregovarati o miru s Palestincima, Hamas je idealan sugovornik. Tko bi ikada sjeo s Hamasom?

A kako je mislio da još može riješiti palestinski problem?

Jednostavno nije razmišljao o tome. Rješenje palestinskog problema nikada nije bilo na Netanyahuovu dnevnom redu. Mislio je, kao što se zapravo i dogodilo, o periodičnoj recipročnoj razmjeni topništva koja bi mu omogućila reći: „Ja se borim protiv Hamasa.“ Istina je da je Bibi Netanyahu udaljio palestinski problem. No krivo je procijenio zbog svoje drskosti te 7. listopada dobio neočekivani aperkat. Ali koji je pogodio 1 200 nevinih i miroljubivih Izraelaca.

I sada je situacija mnogo kompliciranija.

Zasigurno. Sada se palestinski problem nasilno vratio na dnevni red. Sada je vrijeme da se vratite u stvarnost i shvatite da problem zahtijeva rješenje. Svakako, nemam što prigovoriti činjenici da se Hamas mora odmah spriječiti da naudi bilo kojem izraelskom građaninu. Hamas je teroristička organizacija, baš kao i IDIL, kao i Al Qaeda, i mora biti uništen.

Ali ne možemo zanemariti da u Gazi ima više od dva milijuna Palestinaca, i još više na Zapadnoj obali. U ovoj zemlji ukupan broj Palestinaca jednak je broju Židova. Nerealno je misliti – kako neki zamišljaju – da oni mogu biti protjerani ili čak diskriminirani u osnovnim građanskim, političkim i društvenim pravima.

Je li nerealna mogućnost integracije pod zajedničku državnu instituciju? Uostalom, neki oblik integracije dogodio se u Galileji, u sjevernom Izraelu.

Sigurno. Problemi između Židova i Arapa na sjeveru zemlje mnogo su manji, poput onih s kojima se suočavaju mnoge druge zemlje. I ne mislim da bi mnogi izraelski Arapi bili voljni preseliti se negdje drugdje u budućnosti.

Međutim, mora se priznati da je situacija Arapa koji žive na okupiranim područjima drugačija i da zaslužuju drugačije životne uvjete i prava. Na sjeveru imamo drugačiju vrstu problema od integracije; imamo problem stalne prijetnje koja dolazi iz Irana. Hezbollah je oružana ruka Irana, kao što su šijitske milicije u Iraku, Hutiji u Jemenu, te i sam Hamas koji se hrani vojnom potporom Irana.

Iran širi svoje područje utjecaja na cijeli Bliski istok i to ne treba brinuti samo nas. Nagomilavanje raketa koje je Hezbollah usmjerio prema našoj sjevernoj granici prilično je veliko, a riječ je o puno opasnijem oružju od onoga koje koristi Hamas, što se tiče snage i dometa.

Da ste još uvijek bili premijer, kako biste reagirali na napad 7. listopada? Biste li ipak pokrenuli rat?

Pa, dopustite mi da kažem kako ne bismo došli do '7. listopada' da sam ja ostao premijer. Postojala bi sasvim drugačija rasprava o odnosima s Palestincima.

Gledajte, ne sumnjam da Hamasova vojna organizacija mora biti uništena. Ali Hamas nije samo teroristička skupina. To je također ideologija. A ideologije se ne ruše oružjem. No, uništavanje Hamasove vojne snage sada je imperativ.

Čak i po cijenu 15 000 ubijenih civila?

Ne znam je li doista 15 000 jer, kao što znate, i ratovi se vode propagandom. A onda ne volim govoriti o brojkama jer me odgovornim ne drži 15 000, ni 10 000 ili 5 000, nego jedna nevina civilna žrtva. S koje god strane bila žrtva.

Naravno, nije greška roditi se ili živjeti u Gazi. Ali mogu vas uvjeriti da sam, kao premijer, upoznao IDF [Izraelske obrambene snage, ur.], naše vojnike, naše časnike; nikada nisu išli za ubijanjem nevinih civila. I jedno palestinsko dijete ubijeno kao rezultat akcija naših vojnika za mene ostaje tragedija.

Nažalost, to su stvari koje se događaju u ratovima. Ne samo u Izraelu. Razmislite o tisućama nevinih žrtava koje su prouzročili saveznici u Drugom svjetskom ratu kako bi oslobodili Europu od nacifašizma. To se dogodilo s bombardiranjem u Njemačkoj; to se dogodilo u Rimu, papinu gradu 1943.

Ali hodajući ovdje u Tel Avivu, kao i u Jeruzalemu, stalno čujem riječ „osveta“ kako se govori na ulici. David Grossman kaže da će Izrael iz ove krize izaći s još raširenijim ekstremističkim, nacionalističko-vjerskim, netolerantnim raspoloženjem prema Arapima.

Nadam se da Grossman [izraelski književnik i ljevičarski mirovni aktivist, op. prev.] nije u pravu. Mislim, umjesto toga, da će visoka cijena koju smo platili učiniti izraelski narod svjesnijim kako je potrebno jamčiti miran život i trajni mir, da ne možemo stalno živjeti u ratu. Svjestan da se palestinski problem ne može dalje uklanjati.

Zaista ne vjerujem da će izraelsko javno mnijenje iz ovog vremena izaći još više polarizirano na nacionalističko-vjerskim pozicijama. Umjesto toga vidim veliki umor, silnu želju da se stane na kraj ovoj tragičnoj priči koja traje već 75 godina. Vojno ćemo poraziti Hamas, nastojeći ograničiti stradanje civila što je više moguće. Ali ova vojna obveza ne iscrpljuje našu strategiju, koja se više odnosi na postavljanje temelja za konačno rješenje sukoba.

Koliko će još rat trajati?

To je još uvijek teško reći. Vjerujem da što više civilnih žrtava bude, to će biti veći pritisak međunarodne zajednice za brzi završetak vojnih operacija. Do sada smo dobili podršku od mnogih zapadnih zemalja, od Bidena, Sunaka, čak i od Scholza, od Meloni. Moramo sada ovim našim podupirateljima pokazati kako smo sposobni ne samo obraniti se nego i umiriti.

Sjećam se da se nakon rata u Libanonu postavilo pitanje formiranja multinacionalnih snaga razdvajanja. Vjerujem da današnje rješenje može biti slično: moramo uvjeriti Bidena, NATO, Europu da pošalju međunarodne mirovne snage u Gazu. Na ograničeno razdoblje, rekao bih godinu dana. A u međuvremenu uspostaviti novu civilnu upravu u Gazi. I kad se to učini, ozbiljno nastaviti s pregovorima o rješenju s dvije države.

Moramo izgraditi strategiju, koje trenutno nema, i imati politički horizont. Ako izgradimo ovaj politički horizont i objavimo našu predanost nastavku pregovora za dvije države, naši zapadni partneri će biti zadovoljni i dopustit će nam da završimo vojnu operaciju eliminacije Hamasa iz Gaze. U suprotnom, suočit ćemo se sa snažnim pritiskom da se povučemo, a da nismo dovršili operaciju i čak da nismo vratili sve taoce kući.

Čini se, međutim, da to nije orijentacija Netanyahuove vlade.

Htio bih znati što je onda. Jer, vidite, ponavljam, problem Izraela danas je definirati strategiju, horizont. Ne ratuje se bez strateških ciljeva. Dužni smo razmišljati ne o malim potezima sutrašnjice, nego o budućnosti naše djece, naših unuka. Imamo dužnost pripraviti im budućnost mira.

Gledajte, čak ni među onima koji se danas protive Netanyahuu, ne čujem da itko govori o „dvije države“. Vidim da nitko ne predviđa strateški obzor za zemlju. Kad sam dvije uzastopne godine pregovarao s Abu Mazenom, sjećam se da sam mu jednog dana rekao: „Gospodine predsjedniče, ne raspravljamo o nekoliko četvornih kilometara zemlje koju bismo ovdje podijelili; mi stvaramo povijest jer će ono što vi i ja definiramo odrediti živote milijuna ljudi. I još više, jer znate da su interesi velikih svjetskih sila u pitanju na ovoj maloj i osporavanoj zemlji.“

I ostalo bi pitanje doseljenika i naselja.

Vidite, s planom o kojem smo razgovarali s Abu Mazenom, i prepoznavanjem ta tri područja za pripajanje u zamjenu za druge teritorije koje sam ranije spomenuo, pitanje doseljenika bi se svelo na nešto više od 100 000 jedinica koje ne bi bilo komplicirano preseliti.

Ali opet ponavljam: problem nije tehnički; nije stvar u geografskim kartama nego u političkim horizontima, u viziji. A ova vizija može biti samo vizija mira.