Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Profesor Raguž rođen je u Osijeku 1973. Studij filozofije i teologije pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu; Weston Jesuit School of Theology, Cambridge; Gregoriani u Rimu gdje je 2002. obranio doktorat iz fundamentalne teologije. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 1998. Od 2008. do 2016. bio je glavni i odgovorni urednik teološkoga časopisa Diacovensia, a od 2009. do danas glavni je i odgovorni urednik Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio (hrvatska redakcija). Dekan KBF-a u Đakovu bio je od 2014. do 2018., gdje predaje na Katedri dogmatske teologije. Autor je brojnih knjiga i znanstvenih članaka.

Poštovani prof. Raguž, sakrament euharistije Isus je ustanovio na Posljednjoj večeri – „one noći kad bijaše predan“ (1 Kor 11,23). No, što je njegova bit i kako taj sakrament približiti prosječnom vjerniku?
Današnji je čovjek tabletoman. Svakoga jutra uzima tabletu protiv glavobolje i kostobolje, tabletu protiv visokoga tlaka i šećera, tabletu za jačanje imuniteta, za dobru probavu. Ta tabletomanija pokazuje koliko je čovjeku važno tjelesno zdravlje. Ta mi je tabletomanija teološki zanimljiva jer ona pokazuje kako je čovjekovo zdravlje u ovom smrtnom životu zapravo bolest! Mi se ne rađamo zdravima, nego bolesnima pa su nam potrebne tablete, medicina, da ipak donekle održimo to bolesno tijelo da se ne razboli na smrt. Isto vrijedi i za život duha. I duh se rađa bolesnim, grješnim u ovom svijetu, i duhu je potrebna svakodnevna tableta da se ne razboli na duhovnu smrt. Euharistiju zato shvaćam kao tabletu koju svakodnevno uzimam za svoj duhovni život, da ne izgubim dušu. Jer što će mi cijeli svijet ako mi se duša razboli na smrt?!

U čemu je tajna te euharistijske tablete?
Ona je tableta poniznosti. Naime, oholost je tumor mentis, tumor čovjekova duha. Zbog oholosti naš duh postaje bolestan i ako ga ne liječimo euharistijskom tabletom, odvest će i nas i naše bližnje u propast. Metastaze toga tumora duha proširit će se po našem osobnom i društvenom tijelu. Iz toga slijedi da je euharistija ljekovita tableta, najbolja duhovna kemoterapija protiv oholosti, protiv toga tumora duha jer je ona sakrament poniznosti. Bog je toliko poludio u svojoj ljubavi prema nama da je postao čovjekom, štoviše uzeo je obličje običnoga sluge koji je došao služiti, a ne biti služen. I kao da mu to nije bilo dovoljno, odlučio se još jednom učiniti malenim, skrivenim, neznatnim u prilikama kruha i vina do kraja ovoga svijeta. Dopustio nam je da smijemo – zamislite! – njime „manipulirati“, raspolagati, da ga smijemo blagovati i piti. Zaista, pamet staje od Kristove poniznosti.

Ne mogu ovdje s Vašim čitateljima ne podijeliti iskustvo koje može dodatno osvijetliti čudo Kristove poniznosti u euharistiji. Moram priznati da još nisam naišao ni na jedan tabernakul u našim crkvama koji se može lako otključati. Često mi se dogodi, osobito kada u nekoj crkvi prvi put slavim euharistiju, da se moram dobro namučiti da otključam tabernakul ili pak ne znam gdje je ključanica pa zbunjeno tragam za njom. I svaki se put u sebi slatko nasmiješim, ali i zadrhtim pred činjenicom kako je Isus Krist ponizan: ah, dao se zaključati u maleni tabernakul, čeka da ga otključamo, da stavimo ključ ljubavi u ključanicu tabernakula svoje duše kako bi se on mogao nastaniti u njoj. Valjalo bi zato razmišljati o tabernakulima u našim crkvama, o zaključanom Bogu, uh, tako često i o osamljenom, zaključanom Bogu tabernakula u ovom svijetu.

Možemo li euharistijsku tabletu shvatiti kao žrtvu? Kako razumjeti Kristovu žrtvu?
Da, euharistija je Kristova žrtva. Zaboravljamo da je u središtu našega kršćanskog života žrtva, a to znači znoj, krv, rane, muka, uzdisanje, vapaj, ukratko Kristova smrt na križu. Dakle, kao kršćani zahvaljujemo za svoj život, za svoju radost, opuštenost, ushićenje i sreću Kristovoj žrtvi. Kristova žrtva ima dva vida. Ona je ponajprije žrtva duha, tj. volje: on nije došao vršiti svoju, nego Očevu volju. A to znači da Krist ne živi od sebe i za sebe, nego od Oca. Žrtva pak volje nije ništa drugo nego ljubav: tko ljubi, ne živi od sebe i za sebe, nego živi od drugoga, ima takoreći zajedničku volju. Kristova je žrtva također i žrtva tijela, tj. života. Svoje tijelo, svoj život žrtvuje se samo za onoga koga se ljubi, tko nam je prijatelj. Tako je Krist žrtvovao svoj život, kao naš prijatelj, da nas oslobodi od tumor mentisa, da nas oslobodi od duhovnih i tjelesnih bolesti te da nam podari prijateljstvo s Bogom: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Euharistija je zato događaj prijateljstva Boga i čovjeka. Svaki put kada slavimo euharistiju, sprijateljujemo se s Bogom, postajemo bogovi, dionici Božanske naravi, kako nam veli Sv. Petar. I, vratit ću se opet euharistiji kao svakodnevnoj tableti. Prijatelji žele što više biti jedan s drugim, žele što više uživati u uzajamnoj prisutnosti. Tako treba shvatiti i euharistiju. Kršćani bi trebali hlepiti za euharistijom, trebali bi s velikom čežnjom i radošću hititi na euharistiju, da u euharistiji smiju biti sa svojim prijateljem, Isusom Kristom, uživati njegovu prisutnost, a u njemu uživati samoga Boga.

Prema Vašem mišljenju i iskustvu, koliko vjernici Crkve u Hrvata imaju pravilno izgrađen odnos prema sakramentu euharistije? Koliko je važna euharistija danas, u vremenu interneta, virtualnoga svijeta?
Kao vjernici nemamo zapravo nikada pravilno izgrađen odnos prema euharistiji. Htio bih pak prvo progovoriti o jednoj važnoj dimenziji euharistije, a to je tijelo. Mnogi vjernici misle biti vjernici, ali tako što uopće ne idu na misu ili im je euharistija sporedna. Time samo pokazuju da ispravno ne vjeruju u Isusa Krista! Naime, Božji Sin postao je tijelom kako bismo i mi tijelom vjerovali u njega, kako bismo se pritjelovili njegovu tijelu, odnosno Tijelu, Crkvi. A čovjek ima tijelo kako bi drugoga doživio kao drugoga. Tijelo drugoga čovjeka naznačuje razliku između mene i drugoga, mojega „ja“ i njegova „ja“. Tijelo je također dano čovjeku da u toj razlici stupi u odnos s drugim. Dakle, lišimo li drugoga čovjeka njegova tijela, on uopće ne postoji za nas. Ne stupimo li u odnos tijela s drugim čovjekom, uopće nismo ni u kakvom „realnom“odnosu s njim. To vrijedi i za odnos s Bogom. Ne slaviš li euharistiju, ne mariš li za sv. misu, samo pokazuješ da još boluješ od tumora duha, od svoje oholosti: ne doživljavaš Boga kao drugoga, vrtiš se oko svojega „ja“ i ne želiš stupiti u odnos s njim.

K tomu, važno je još nešto istaknuti. Živimo u vremenu bez tijela, u tzv. virtualnom svijetu, u kojem čak više i ne postoje objekti i stvari! Prije smo se morali bojati tijela i objekata, a sada smo u strahu što više objekti uopće ne postoje. Cijele dane provodimo za računalom, s pametnim telefonima, naslikavamo se, igramo igrice, ne čitamo više knjige, ne molimo, ne slavimo misu, pa čak i kad smo u prirodi, opet ne možemo bez virtualnosti, bez pametnih mobitela. Dakle, svijet u kojem živimo jest svijet ne-objekata, ne-stvari, a to znači svijet u kojem više nikoga i ništa ne doživljavamo! Ne primjećujmo više ni stol na kojem pišemo, sobu, lampu, dvorište, travu, apsolutno ništa ne vidimo jer smo sve pretvorili u ne-objekte, ne-stvari, sve nam je postalo virtualno. A to znači da smo zatvoreni u virtualnost, u svoju „subjektivnost“, u svoje osamljeno ja. Zato je euharistija možda danas jedini način spasiti tijelo, objekte, stvari, „objektivnost“, slaveći Kristovo tijelo i krv, spasiti zapravo doživljaj drugoga. Da se ponovno vratimo u svijet objekata i stvari, konačno počinjemo doživljavati, kušati stvari, objekte, prirodu, a nadasve svoje bližnje. Euharistiju možemo shvatiti na taj način kao tabletu za oživljavanje našega mrtvog tijela, tabletu koja daruje tijelo nama, drugima i cijelom svijetu. Euharistija je u tom smislu lijek tjelesnosti i svakoga bismo dana trebali uzimati tu spasonosnu tableticu kako bismo dobili tijelo, izliječili se od virtualne sebičnosti. Da, euharistija je ljekovita tableta za tjelesnost jer nam – tako što smo tijelom uz Tijelo, jedno tijelo s Kristom – otvara oči za bližnjega, za stvari, za objekte, za samoga Boga. Slaveći euharistiju, tijelo nam postaje gostoljubivo, otvoreno, propusno, tijelo postaje ljubeće tijelo, tijelo se daje i prima Boga i bližnjega u svoj život.

Na ovom tragu, kako komentirate „praksu“ da, recimo, u Njemačkoj „svi idu na pričest“ i to smatraju vidom zajedništva, u čemu se zapravo ne zrcali stanje duha i razumijevanje vjere? Mislite li da preuzetno poimanje Boga kao Milosrdnoga Oca vjernicima „priječi“ stvarno shvaćanje posljedica grijeha?
Crkva u Njemačkoj, tj. na njemačkom govornom području, simptom je cjelokupne Crkve u Europi, a to je njezino galopirajuće propadanje. Nalazimo se u sumraku Crkve, a time i kršćanstva u Europi, što je već davno najavio ruski filozof Vladimir Solovjev, o čemu sam pisao prije nekoliko godina. Simptom toga propadanja Crkve u Europi jest nestanak sakramenta sv. ispovijedi. A sakrament sv. ispovijedi sakrament je priznanja vlastitih grijeha. I taj je sakrament ne-virtualan, dakle sakrament tijela, a to znači poniznosti. Potrebno je izići iz sebe, doći tijelom u ispovjedaonicu, poniziti se pred svećenikom koji predstavlja Krista i Crkvu, zacrveniti se i primiti Drugoga, Kristovu milost koja oslobađa od grijeha. Dakle, kršćani koji se ne ispovijedaju ostaju u „virtualnosti“, u svojem samodostatnom egu, „sebi praštaju grijehe“ – ah, kojega li apsurda – za njih ne postoji ni grijeh, a zato ni milost. Ako, dakle, ostaje samo taj virtualni, sebični ego, „ego igrica“ – nemojmo zaboraviti da je danas virtualna gaming industrija najisplativija! – tada takav ego europskoga čovjeka, ako ga još iole zanima kršćanstvo ili euharistija, tada ga zanima samo takva euharistija koja će biti gaming euharistija, neka vrsta zabave kao potvrde njegova ega. Mnogi teolozi, nažalost, podržavaju takvo shvaćanje euharistije i drugih sakramenata kao gaming sakramenata: svi se mogu pričešćivati, vjerska pripadnost više ništa ne znači, euharistija kao zabava itd. No, da to ironično kažem, Europljani su shvatili da im je bolja gaming zabava izvan euharistije, izvan Crkve pa i samoga kršćanstva, te su zato crkve u Europi potpuno prazne. I da sada ne širim dalje temu, vidljivo je kako je krah sakramenta sv. ispovijedi uzrokovao krah sv. euharistije. Bogu hvala, Crkva u Hrvata, zahvaljujući mnogim svetim vjernicima, uspjela se dosad oduprijeti tom gaming kršćanstvu. Crkva u hrvatskom narodu neka je vrsta religijskoga rezervata u Europi. Ali, kako smo svi jedno Tijelo, Crkva, pitanje je kada će metastaze zahvatiti i naše tkivo. No, to nije razlog za nekakav ponos – to bi samo bila oholost, tumor mentis – nego za oprez i poticaj da još više živimo euharistijski: patiti zajedno sa svim Crkvama u Europi i u svijetu, ali sljubljivati se euharistijski još više s Glavom Crkve, a to je Isus Krist.

Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima upozorava na nedostojno primanje sv. pričesti (11,27-30). Možete li nešto reći o tome?
To je jako važno pitanje. Od nas se očekuje da slavimo euharistiju na način da „dobro pijemo i dobro jedemo“, kako veli Sv. Augustin. A vidjeli smo da je euharistija sakrament poniznosti. Dakle, tko slavi euharistiju, tko želi pod misom „dobro piti i jesti“, od njega se zahtijeva da s Kristom postane ponizan, da se oslobodi od svojega tumora, od oholosti. To konkretno znači, budući da je euharistija žrtva, kako kršćanin treba žrtvovati svoju volju: ne vršiti više svoju volju, nego Očevu, ne vrtjeti se više oko svoje volje, nego na pameti imati zajedničku volju, volju Krista i Crkve, redovničke, župne i druge crkvene zajednice. Isto tako, kršćanin postaje u euharistiji Kristovo Tijelo, a Tijelo je Crkva, dakle bližnji. Bližnji u euharistiji postaje moje „ja“! Još više: bližnji je Krist. Što god, dakle, činim nešto bližnjemu, činim sebi ili protiv sebe, činim Kristu ili protiv Krista. Stoga euharistija zahtijeva i potiče kršćanina na najveću moguću ljubav prema bližnjem: „On je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću“ (1Iv 3,16). Da, dužni smo ljubiti bližnjega, praštati, davati milostinju, činiti dobro, ali sve to „radi Boga“. Da, radi Boga! Ako ne činimo dobro na euharistijski način, a to znači radi Boga, to nije Bogu ugodna žrtva. Tada dobro ne činimo ponizno, gratis, nego oholo, zbog vlastite pohvale, interesa – kao što to čine ljudi ovoga svijeta. Zato „dobro jede i pije“ euharistijski samo onaj koji čini dobro bližnjemu, a opet istinski čini dobro bližnjemu samo onaj koji to čini euharistijski, gratis: radi Boga. U suprotnom, kao kršćani možemo slaviti euharistiju sebi na propast, možemo postati Jude. Zapravo, u svakom kršćaninu koji slavi euharistiju čuči Juda. Zato se od nas očekuje da „dobro pijemo i jedemo“, da nam se ne dogodi ono na što je upozoravao Sv. Ambrozije: da poput farizeja ulazimo u crkvu, a iz crkve izlazimo možda još i gori i oholiji, tako što ne ljubimo svoje bližnje: „Farizej je zaista govorio istinu. Ali tko se uzdiže i kad govori istinu, nije ništa postigao. I tako je farizej ušavši u Hram, bio bolji od carinika, a izišao je iz Hrama gori. Kako li je samo veliko zlodjelo oholost kad je Bogu čak i preljub podnošljiviji!“ U tom je smislu euharistija „opasan sakrament“ i zato mu se treba pristupati u strahu i drhtanju.

Otkako je zavladala pandemija koronavirusa, Crkva preporučuje podjeljivanje pričesti na ruke, prema čemu su neki vjernici pokazali negodovanje. Što Vi kažete?
Negodovati mogu samo oni koji ne poznaju tradiciju Crkve. Naime, u Crkvi se oduvijek primala pričest i na ruke, tako da negodovanju nema mjesta. K tomu, rekli smo da je euharistija sakrament poniznosti, događaj zajedničke volje. Tu zajedničku volju Crkve izriču biskupi, tako da se od vjernika očekuje poniznost, poslušnost prihvaćanja zajedničke volje Crkve, a to je pričešćivanje na ruke. I tu za mene prestaje rasprava.

Što je to duhovna pričest i koliko je ona važna za one koji ne mogu pristupiti svetoj pričesti, bilo da su spriječeni fizički (tijekom lockdowna, bolesti) ili primjerice razvedeni i ponovno civilno vjenčani?
Sv. Augustin veli da je uvjet istinskoga slavljenja euharistije duhovno klanjanje, adoracija. Tko se duhovno ne klanja euharistiji, taj euharistiju ne slavi istinski, euharistija mu ne znači ništa. Klanjanje je priznanje vlastite ništice, zahvalnost, pohvala velikoj Kristovoj ljubavi prema nama. U tom smislu duhovno pričešćivanje, kao klanjanje Gospodinu i primanje Gospodina, već je događaj zajedništva s Gospodinom. Dakako, za one koji žive u grijehu – a to su razvedeni i civilno vjenčani – duhovno pričešćivanje može se shvatiti kao vapaj za Gospodinom. A taj vapaj čuva čovjeka da ne propadne u svoju sebičnost, u relativiziranje vlastitih grijeha, u samodostatnost. Vapaj drži grješnika na putu prema Gospodinu. A bitno je ostati na tom putu, na tom euharistijskom putu, pa makar možda i šepajući.