Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Fra Željko je rođen 1. siječnja 1975. u Kaknju, a kršten u župi Kraljeva Sutjeska. Franjevački novicijat pohađao je u Belmonteu kod Torina i u Monopoliju kod Barija u Italiji gdje je 1995. i položio prve zavjete. Svečane zavjete položio je 1999., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2001. u Sarajevu. Kao župni vikar bio je na službi u Livnu i Varešu, te kao župni i samostanski vikar i ekonom u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Službu župnika obnašao je u župi Vijaka te ponovno u Kraljevoj Sutjesci gdje je bio i gvardijan.

Od srpnja 2022. župnik je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi kod Žepča.

Franjevačka je prisutnost u Bosni, kao što ste rekli, duga i tijekom te višestoljetne povijesti franjevci su bili pritisnuti velikim nedaćama, osobito za vrijeme četiri stoljetne vladavine turskog imperija. Unatoč svim poteškoćama i slabostima, bosanski su franjevci odigrali veliku ulogu u povijesti Bosne i Hercegovine. Njihovom zaslugom u ovom dijelu Europe sačuvano je katoličanstvo, a u našem narodu sačuvani jezik, kultura i nacionalna svijest hrvatskoga naroda. Ono što povezuje franjevce i ovu zemlju jest njihov odnos prema ovoj zemlji i prema svim narodima koji u njoj žive, bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je uvijek bila na prvom mjestu. Tako je i danas. Fra Filip Lastrić u 18. st. pod vlašću Turaka piše u svojoj knjizi Pregled starina (Epitome vetustatum) o Bosni i njezinim ljepotama i naziva je kraljevstvom. Tako o Bosni govore i mnogi drugi franjevci pod četiri stoljetnom turskom vlašću (1463. – 1878.). I to samo oni – i nitko drugi! Ne govore o Bosanskom pašaluku ili slično! Oni su čuvali ideju Bosne – nazivajući je kraljevstvom, i nadali se slobodi! Rekao bih da je jedan od glavnih razloga zbog koga su franjevci tako dugo opstali, pa i u najtežim vremenima na ovim prostorima taj što su oni urasli u puk, a jednostavno – što puk prihvati, to traje vjekovima. Živjeli su s narodom, iz naroda i za taj narod.

Franjevci su gotovo dva stoljeća bili jedini dušobrižnici katoličkog pučanstva u tim turbulentnim vremenima. Nastojali su pružiti utjehu i pomoći katoličkom puku koji je ostao pod tuđinskom vlašću u položaju pokorene raje. Tako je nastala ona poznata izreka: „Kud god Turčin s ćordom, tud i fratar s torbom.“ Ostanak i opstanak franjevaca u Bosni nakon turskog osvajanja treba razumjeti iz činjenice da su franjevci Bosne Srebrene više puta kroz povijest znali pokazati mudrost i odvažnost priznajući tuđu političku vlast, te kroz dijalog izboriti za sebe i svoj vjerni puk pravo na život i prakticiranje svoje katoličke vjere. Taj stav o dijalogu s drugima i drugačijima posebno je došao do izražaja u posljednjem ratu, ali i hrabrost da ostanu sa svojim vjernicima i pruže im utjehu i pomoć kad je bilo najpotrebnije. Zbog čega su franjevci tijekom svoje višestoljetne povijesti usavršili umijeće življenja i preživljavanja, najbolje je to jednom zgodom opisao pokojni pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša sljedećim riječima:  „Bosanski je franjevac vjekovima oslonjen na sebe kao nitko drugi, u korijenu, u narodu kao malo tko, naviknut na krut postupak i teške udarce, spreman na svaku nametnutu borbu, voljan da prihvati svaku situaciju, da joj se prilagodi i da se njome okoristi te je tako nadživi.“ Treba nadživjeti sve nevolje, to je poruka naše duge povijesti.

Franjevačko poslanje u današnjem, našem vremenu pred nas stavlja izazov povratka „suživotu“ s onim najmanjima, marginalnima u društvu, i to na vrlo konkretan način. Da bismo dijelili život sa siromasima kojima smo poslani, i sami bismo trebali biti siromasi, u duhu i stvarno. Potom se posvetiti posjećivanju obitelji dijeleći s njima njihove različite, nerijetko teške životne situacije, i to bez probiranja – odlaziti jednako bogatima kao i siromašnima. Osobit izazov franjevaštvu nalazi se u traženju siromaha po ulicama i njihovim boravištima s ciljem da im se, koliko je moguće, ponajprije osigura „normalan“ život i integrira ih se u društvo te povrati izgubljeni smisao života. Cilj  bi trebao biti vratiti se pastoralu, kako kaže papa Franjo „oči u oči“ (usp. EG 127), ne samo čekajući dolazak tih očiju u naše samostane, nego ih ići tražiti na ulicama izvan samostana. To znači „nositi“ radosti i nade, žalosti i tuge naših suvremenika. Poslanje franjevca treba biti uvijek nova hrabrost za činjenje novih koraka, pomicanje ustaljenih granica u odnosu prema svijetu i bližnjemu.  Prihvaćanjem novih izazova našeg vremena i novih metoda djelovanja neće biti ništa izgubljeno od onoga tradicijskog, nego, naprotiv, pročišćeno da bi se moglo i danas drugima posredovati na jasan način. To će reći da je radije na nama da naučimo jezik svijeta kako bismo poruku učinili razumljivom, nego da očekujemo od svijeta da se prilagodi nama i našem govoru. U suprotnom i dalje ostajemo nerazumljivi pa i smiješni svojim suvremenicima.

Oni su brojni, ali rekao bih da to nisu izazovi s kojima se suočava samo naša Provincija, nego općenito Katolička Crkva na području cijele BiH. Na prvom mjestu to je sve veća demografska katastrofa koja nas je prvo zadesila u ovom posljednjem ratu, jer smo ostali bez velika dijela vjernika. To je izazvalo i poteškoće s kojima se članovi Provincije suočavaju u svome radu, prije svega po župama od kojih je znatan broj njih devastiran u vrijeme rata. Teška politička i gospodarska situacija proizvela je i poslijeratni odlazak mnoštva naših vjernika iz svojih zavičaja u zemlje gdje mogu dostojanstveno živjeti i prehranjivati svoje obitelji. Sve više mladih ljudi odlazi s čitavim obiteljima u zapadne zemlje, dok njihovi ostarjeli roditelji ostaju sami. To je jedna nova realnost koja će proizvesti nemale probleme u budućnosti na svim područjima života, pa tako i u djelovanju same naše Provincije. Brojne su župe koje imaju recimo manje od 100 vjernika, a i one koje po tom pitanju stoje puno bolje iz godine u godinu bilježe trend opadanja vjernika. Dobro bi bilo da dokle god se to bude moglo, u tim župama  s manjim brojem vjernika bude prisutan svećenik jer znamo koliko prisutnost samog svećenika znači tim ljudima, da se ne obeshrabre i izgube nadu.

^{Fra Željko: "Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je uvijek bila na prvom mjestu"}

Duhovnost rođena sa Sv. Franjom pripada čitavoj Crkvi i čitavom čovječanstvu, pa ako i franjevačka obitelj nema monopol nad njom, ipak je ona temeljni baštinik iste jer najizravnije potvrđuje njezin povije­sni kontinuitet. Ova raznovrsna franjevačka obitelj, sastavljena od triju Redova, zauzima u sveopćoj Crkvi danas nezanemarivo mjesto. Bez iznošenja ikakvih sudova, dovoljno je navesti samo neke statističke po­datke. Prema trenutnim dostupnim podatcima, franjevačka obitelj u sva tri svoja ogranka – manja bra­ća, kapucini, konventualci – broji oko 32 000 fratara koji predstavljaju 18% redovnika u Crkvi, što je i najviše od ukupna broja redovnika u Crkvi. Brojke su jednako tako važne i s obzirom na redovnice: njih je više od 100 000, u više od 350 različitih franjevač­kih kongregacija Trećega reda; kontemplativnih je redovnica – sestara klarisa i ostalih koje se nadahnjuju osobom i djelom Sv. Franje – oko 16 000 i sačinjavaju gotovo jednu trećinu sveukupna broja redovnica koje žive kontemplativni vid duhovnosti u Crkvi.

Franjevački svjetovni red, kako obično kažemo „Treći red“, broji negdje oko 400 000 vjernika laika muškaraca i žena. Sveukupno, to je vrlo impresivna brojka od gotovo 600 000 pripadnika, nazovimo tako, franjevačkog pokreta. Naglašavam ove podatke, ne zbog nekog likovanja, nego baš zbog konstatacije da i u ovim vremenima sumnje i obeshrabrenosti to ipak govori o određenoj vitalnosti franjevačke kariz­me u suvremenom svijetu. Osobno mislim da je, uz mnogo strpljivosti, moguće živjeti franjevačku karizmu. Svakom je čovjeku potrebno strpljenje, ponajprije sa samim sobom, naročito sa svojom ograničenošću koja opet upućuje na slabost iz koje dolaze mnoge pogreške. Naročito je važna ta strpljivost u našem redovničkom i franjevačkom životu. Potrebna nam je strpljivost da dođemo do spoznaje Boga, da nasljedujemo Isusa i živimo po evanđelju onako kako je to činio Sv. Franjo iz Asiza. Nećemo u svom franjevačkom životu uspijevati uvijek kako bismo htjeli. Međutim, to nas ne treba obeshrabriti da ustrajavamo iz dana u dan, u svakom dobrom djelu, u svakoj plemenitoj misli i želji.

Svjedoci smo da mnogi mladi ljudi danas ostaju bez životnog poziva i da su neodlučni pri izboru bilo kojeg zvanja, a pogotovo duhovnog. Razdoblje postmoderne sa svojim društvenim, gospodarskim i kulturološkim datostima negativno utječe na mlada čovjeka pri izboru duhovnog poziva. Mladi su prve žrtve postmodernog mentaliteta koji naglašava hedonizam, konzumizam, želju za posjedovanjem mnoštva informacija, pogrješno shvaćenom slobodom. Sve to utječe na to da mladi ljudi danas gube volju i motivaciju za životom, za vjerovanjem u nešto jer su one prave vrijednosti izgubile svoje mjesto u kome su ljubav, žrtva i odricanje izgubili smisao. Rat i poslijeratni odlasci prouzročili su veliku demografsku katastrofu našeg naroda, tako da se, ne samo Bosna Srebrena, nego sve naše provincije i biskupije susreću s istim problemom nedostatka duhovnih zvanja u odnosu na prijeratno vrijeme. No, to nije razlog za pesimizam jer se treba uzdati u Božju providnost te činiti sve na tom području kako bi se broj duhovnih zvanja povećao i kako bismo lakše prebrodili izazove pred kojima se nalazimo. Na našim župama se dosta radi s Framom pri čemu se i mlade ljude poziva da se oduševe za redovnički poziv, što smatram vrlo važnim dijelom našeg pastoralnog rada. Te aktivnosti daju neke određene rezultate, ali smatram da bismo svakako puno više vremena trebali posvetiti pastoralu duhovnih zvanja.

Brojni franjevci Bosne Srebrene imali su neprocjenjiv doprinos u kulturnom i znanstvenom životu BiH. Tu valja spomenuti fra Matiju Divkovića, začetnika pismenosti i književnosti na narodnome jeziku te začetnika bosanske franjevačke teološke škole, fra Filipa Lastrića, začetnika bosanske historiografije, fra Matu Nikolića, prvog diplomiranog liječnika u BiH, fra Ivana Franu Jukića, pokretača i urednika prvoga bosanskohercegovačkoga časopisa Bosanski prijatelj. Tu su i brojni drugi franjevci koji su pisali katekizme, gramatike, ljetopise, poeziju, likaruše-knjige o ljekovitom bilju, te su otvarali prve škole, što je razumljivo jer su bili dugo vremena gotovo jedini pismeni ljudi u Bosni.

Franjevački red u svom sastavu, znamo, ima nekoliko redova. Od institucionaliziranih redova, kongregacija i instituta franjevačkog usmjerenja najbrojniji je Franjevački svjetovni red (FSR). Njegovi članovi su laici ili klerici koji žive franjevačkim duhom u svijetu, u svojim kućama i obiteljima. Svojim životom po Pravilu koga je odobrio Papa, prilagođenom vremenu u kome žive očituju bogatstvo kršćanske ljubavi. Njihova glavna zadaća je moliti, pomagati siromahe, obilaziti, služiti i tješiti bolesne i nemoćne. Po uzoru na svoga utemeljitelja Sv. Franju, članovi FSR-a obvezuju se dublje ostvarivati svoja krsna obećanja, promicati mir, zalagati se za dostojanstvo svake ljudske osobe i humanije odnose u društvu. Nadahnuti evanđeoskim duhom, radosno susreću posebice one koji su siromašni i na rubu društva. Zauzimaju se i podupiru pokrete koji se bore protiv svih oblika izrabljivanja, diskriminacije i siromaštva. Svjetovni franjevci pozvani su na čuvanje i zaštitu svega stvorenoga pa time i na sudjelovanje u ekološkom pokretu. Franjevački svjetovni red u Provinciji Bosni Srebrenoj baštini višestoljetno življenje Franjine karizme na ovim prostorima. Nikada nije bilo lako, postojala su izrazito teška vremena, ali se Franjina obitelj na ovim prostorima održala i opstala. Prema posljednjim statistikama, ovo područno bratstvo čini 31 mjesno bratstvo od čega ih 18 ima vijeća i aktivna su. Prema istoj evidenciji, Bosansko bratstvo ima više od 800 zavjetovanih članova. Zaštitnica našeg područnog bratstva je blažena kraljica Katarina Kotromanić, pa se bratstvo službeno zove – Bosansko područno bratstvo kraljice Katarine. Ono što me posebno veseli jest da se u nekim našim župama radi na ponovnom osnivanju mjesnih bratstava koja su najviše zbog našeg nemara, ali i zbog novih okolnosti koje su se pojavile na ovim našim prostorima, osobito za vrijeme i nakon posljednjeg rata, imala za posljedicu da su brojna ta mjesna bratstva bila ugašena. Život u FSR-u uređen je Pravilom koje je potvrdio sam Papa i tu se posebno ističe da Pravilo i život svjetovnih franjevaca jest opsluživati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, slijedeći primjer Sv. Franje Asiškoga. Zato bi njihova temeljna zadaća i obveza trebala biti često čitati evanđelje i živjeti po evanđeoskim vrjednotama navješćujući Krista životom i riječima. Budući da članovi franjevačkog svjetovnog reda dolaze iz različitih staleža, smatram da se upravo tu u ispunjavanju njihovih dužnosti u raznolikim životnim okolnostima krije velika snaga, ali i uloga u širenju i življenju evanđelja.

Teško je predviđati što će nam se dogoditi u tako dalekom vremenskom razdoblju, no svakako smatram da trebamo ostati vjerni svojoj franjevačkoj karizmi koju smo naslijedili od našeg utemeljitelja Sv. Franje, svjesni da sa sobom nosimo dragocjeno blago koje je tijekom protekle 733 godine pustolovne povijesti nadahnjivalo i preobražavalo tolike ljude i žene prije nas, a taj dragocjeni dar jest dar franjevačkog evanđeoskog poziva. Na to trebamo biti ponosni, ali i svjesni da se od stare slave ne živi, nego prilagoditi se novim izazovima koji se pred nas stavljaju. Trebamo nastaviti biti bliski sa svojim vjernicima, imati vremena za njihove probleme jer mi od naših vjernika živimo i živjeli smo kroz tolika stoljeća i sudbinski smo upućeni jedni na druge. Stoga pred nama u budućnosti stoji, rekao bih, jedan veliki zadatak, a to je da sve naše suvremenike koji su spremni  prihvatiti evanđeosku poruku i koji su, štoviše, žedni upravo te duhovnosti, ne razočaramo u njihovim očekivanjima.