Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dr. Japundžić rođen je 1981. u Slavonskom Brodu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je 2000. u Zagrebu te upisao Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu gdje je diplomirao 2005. Sljedeće godine zaređen je za svećenika i upućen na poslijediplomski studij na Papinski Istočni institut u Rimu. Magistrirao je 2008. na temu Ekumenski dijalog između katolika i pravoslavaca u učenju Ivana Pavla II. tijekom njegova pontifikata. Godine 2015. na istom institutu postigao je stupanj doktora znanosti obranivši tezu Ekleziološka vizija srpsko-pravoslavnog teologa oca Justina Popovića (1894.-1979.).

Od 2009. zaposlen je kao asistent, a od 2015. kao viši asistent na katedri ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Osim znanstveno-nastavnih aktivnosti vrši i druge službe te je tako od 2013. nadbiskupijski voditelj Ureda za promicanje ekumenizma i predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije. Član je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog.

S njim smo razgovarali o ekumenizimu, stanju Crkve u svijetu i u Hrvata, Sinodi o sinodalnosti te uobičajenim pitanjima koja si čovjek postavlja kada se završava jedna a počinje sljedeća građanska godina.

Poštovani, recite nam što biste Vi kao svećenik i znanstvenik pri KBF-u u Đakovu istaknuli da je obilježilo proteklu 2023. u Katoličkoj Crkvi, ali i Hrvatskoj i svijetu?

Svima nam je poznato da postoji mnoštvo onoga što se događalo tijekom 2023. i što bi se moglo istaknuti kao važno u protekloj godini, bilo da se radi o događanjima u Katoličkoj Crkvi u svijetu, bilo da je riječ o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, ovdje bih posebno izdvojio održavanje Sinode u Rimu koja će zasigurno donijeti određene plodove i smjernice u daljnjem djelovanju Crkve i koja će dati smjernice za daljnje djelovanje Crkve.

S druge pak strane, kada je riječ o Crkvi u Hrvatskoj, onda bismo mogli reći da je protekla godina obilježena novoimenovanim biskupima. Ovo dakako možemo istaknuti, kako u Crkvi u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini te su time i same Biskupske konferencije dobile nove osobe i nove snage za daljnje djelovanje Crkve na našim područjima. Osim toga, naveo bih nešto s čime šira javnost možda i nije toliko upoznata, a čini mi se važno.

Naime, kako djelujem na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, istaknuo bih da smo na našem fakultetu u jesen 2023. krenuli s novim sveučilišnim specijalističkim studijem Propedeutika psihoterapije i teoterapije koji je jedini u Hrvatskoj na razini poslijediplomskoga specijalističkog studija. Na ovaj studij već sada su se upisali studenti iz raznih krajeva Hrvatske, a imamo također i studenata iz Bosne i Hercegovine. Upravo kroz ovaj specijalistički program sadašnji i budući studenti moći će stjecati nove vidike i nove spoznaje što će biti, vjerujem, na koristi, ne samo njima, nego čitavome društvu i Crkvi.

Možemo li u tom kontekstu naslutiti koji su prvotni izazovi za iduću 2024.? Kakva bi ona trebala biti?

Budući da mi kao ljudi ne možemo vidjeti u budućnost, uistinu je teško reći što nas čeka u 2024., ali je važno iskoristiti sadašnji trenutak na najbolji mogući način. Svaki novi dan, a onda i svaka nova godina jest novi početak koji je ujedno i novi izazov za svakoga od nas. U tom smislu, godina će biti onakva kakvom je mi učinimo i sebi i drugima u situaciji u kojoj se nađemo. Stoga bih rekao da je izazov za svakoga od nas da godinu učinimo što boljom jedni drugima, da jedni drugima budemo podrška i pomoć u poteškoćama s kojima se susrećemo u svome svakodnevnom životu. Što više budemo činili djela ljubavi i milosrđa, tim ćemo biti bliži i jedni drugima i Bogu. To je izazov za sve nas, u vremenu koje je pred nama, a na nama je da to nastojimo i realizirati što je moguće bolje.

Prvi dan u novoj godini u katoličkom kalendaru je blagdan Marije Bogorodice. Koja je zapravo kršćanska poruka i odgovor na dolazak Novog ljeta?

Početkom nove godine, ili još bolje i točnije rečeno 1. siječnja, svake godine slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice. Proslavivši nedavno prije toga svetkovinu Isusova rođenja, sada slavimo svetkovinu Marije, Isusove Majke. Time se zapravo na početku građanske godine stavljamo ujedno i pod zaštitu nebeske Majke Marije moleći njezin zagovor i njezinu zaštitu u godini koja je pred nama. Upravo nas i liturgija toga dana usmjerava prema Marijinu majčinstvu i prema Kristovu rođenju. Stavljajući se pod Marijin zagovor i u Božje ruke prvoga dana tek započete godine, molimo Božji blagoslov za godinu koju započinjemo i u kojoj si također posvješćujemo da trebamo i mi poput Marije biti suradnici Božji. Zahvaljujući Marijinoj suradnji s Bogom, nama je došao na zemlju Spasitelj svijeta u liku novorođenoga Isusa. On je onaj koji nas spašava od naših grijeha i koji nam daruje mir. Stoga bih ovdje nadodao da je prvi dan nove godine ujedno i Svjetski dan mira koga je uveo papa Pavao VI. Taj dan na poseban način molimo za mir koji je toliko potreban i u našim životima, i u našim obiteljima, i u domovini, i u cijelom svijetu. 

Što bi na tom polju prvenstveno bila zadaća svećenika, a tek onda političara, novinara te svih ostalih ljudi dobre volje?

Rekao bih da smo svi pozvani na autentičan način živjeti svoju vjeru i što bolje vršiti svoju službu bez obzira koji je naš poziv i naša služba. Naravno da bi svećenici trebali biti, da tako kažem, prvi u naviještanju i svjedočenju Božje riječi, ali svi vjernici su pozvani na to. Ne izdvajajući nikoga posebno, smatram da bismo svi mogli biti barem malo odgovorniji i savjesniji svatko u vršenju svoje službe. Bez obzira na posao koji radili i službu koju vršili, ako je radimo s ljubavlju i odgovornošću i na dobro drugih, onda zasigurno možemo očekivati napredak i boljitak čitavoga našeg društva. Vjerujem da svatko od nas, u godini koja je pred nama, može dati više na poslu i u službi u kojoj jest te može biti bolji u nečemu. Stoga započinjući novu godinu, imamo i novi izazov da u nečemu budemo bolji, za razliku od godine i godina koje su za nama. 

U protekloj godini bilo je puno „personalnih promjena“ na čelu pojedinih nad/biskupija u Hrvatskoj, a zasigurno to možemo očekivati i u sljedećoj godini. Možete li nam reći kako ocjenjujete, šahovskim žargonom govoreći, "rokade" i "promocije" koje čini papa Franjo?

A gledajte, papa Franjo, kao i njegovi prethodnici, ima svoju viziju Crkve i plan što i kako bi želio i trebao učiniti u Crkvi u sadašnjem trenutku. U tom smislu smatram da ide i njegov izbor najbližih suradnika, a onda tako i novoimenovanih biskupa u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. A što se tiče ocjene njegova izbora i imenovanja, to će najbolje pokazati vrijeme, ali svakako valja imati na umu da bez obzira na te, kako kažete, „personalne promjene“ u pojedinim nad/biskupijama, pastoralno djelovanje ne ovisi samo o nad/biskupu, nego o svima nama koji smo članovi Crkve. Zato je važno da u suradnji s nad/biskupom djeluju i svećenici i redovnici i redovnice i svi vjernici laici zajedno. Svatko ima svoj poziv, svoju zadaću, ulogu i mjesto u Crkvi te unutarnja promjena Crkve ne ovisi samo o nad/biskupu, nego o svima nama koji smo po sakramentu krštenja članovi Crkve. Onakvi kakvi smo mi vjernici, onako kako mi svi zajedno budemo djelovali, onakva će nam biti nad/biskupija i Crkva, a onda i društvo.

Prvi mjesec u novoj godini nekako se uvijek povezuje i s Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Ekumenizam je uvijek i aktualno pitanje, neovisno koji je mjesec u godini, ali čini se kako je u posljednje vrijeme, zbog političke situacije u svijetu najviše, zamro. Možete li dati svoju ocjenu ekumenskih gibanja?

Kao što ste i sami rekli, siječanj povezujemo s Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana koja se održava od 18. do 25. siječnja svake godine. Međutim, dobro je naglasiti da su na molitvu pozvani svi kršćani i u svako vrijeme tijekom godine, a posebno za vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kada svi kršćani zajedno mole jedni s drugima i mole jedni za druge. Takvo molitveno i duhovno ozračje trebalo bi stvoriti bolju klimu i u našim međuljudskim odnosima, a onda i u odnosima kršćana jednih prema dugima. Zato je važno da zaživi ponajprije „duhovni ekumenizam“, kako nas na to potiče i Drugi vatikanski koncil u dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio (Obnova jedinstva), koji treba prethoditi daljnjem dijalogu i suradnji među kršćanima.   

U tom smislu i ekumensko gibanje ovisi o svim kršćanima, ne samo o pojedincima. I to kakav će biti ekumenski dijalog i ekumensko gibanje ovisi o tome kako ćemo mi vjernici djelovati po tom pitanju. Ne bih baš rekao da je ekumenski pokret u svijetu zamro. Možda ga u nekim krajevima treba samo malo više intenzivirati. Doduše, postoje razni elementi koji to otežavaju, među kojima je i politička situacija, ali ne ovisi ekumenizam samo o političkoj situaciji. Čak štoviše, ekumenski dijalog je prvenstveno dijalog među kršćanima bez obzira kojoj političkoj opciji oni pripadali.

Iza nas je završetak prvog dijela sinode čiji nastavak očekujemo u listopadu 2024. Sinoda o sinodalnosti je izazvala, i prije nego je započela, mnoštvo reakcija, zdesna i slijeva, a mediji, pogotovo oni svjetovni, konstantno promašuju njezinu bit ističući nebitne stvari. Zašto je to tako i što suštinski možemo očekivati kad se ona završi?

Sinodalnu dimenziju Crkve potiče i hvali Drugi vatikanski koncil i sinodalnost zapravo ima za cilj jačati zajedništvo u Crkvi. Papa Franjo je pokrenuo Sinodu o sinodalnosti ne bi li još jasnije došla do izražaja sinodalna dimenzija Crkve. Taj sinodalni put kojim je Crkva našega vremena krenula je višegodišnji proces. Tako je u listopadu 2023. bilo prvo zasjedanje sinode koje je održano, a u listopadu 2024. očekuje nas drugo. Na tim zasjedanjima riječ je o nekim ključnim temama vezanim za sinodalnost Crkve i tek nakon toga možemo očekivati određene smjernice i poticaje za daljnje pastoralno djelovanje. Sinoda zapravo želi staviti naglasak na sinodalni element Crkve i još više ga osnažiti. Zasigurno da sinodalnost jest važan događaj za Crkvu našega vremena i nadamo se da će sinodalni put dati jedan novi dinamizam Crkvi te da će sinodalnost produbiti i ojačati zajedništvo u Crkvi. U kontekstu tog zajedništva možemo istaknuti suradnju i suodgovornost svih jer je naviještanje i svjedočenje zadaća svih članova Crkve. Tako već sada možemo vidjeti da sinoda ukazuje na otvorenost Crkve današnjega vremena, ali i pokazuje da je poslanje Crkve zapravo zajedničko poslanje svih vjernika.  

Različite ideologije danas pokušavaju ukloniti iz Europe njezine kršćanske vrijednosti koje su prisutne stoljećima te ne žele graditi budućnost na tradiciji, nego na sumnjivim teorijama novijeg nadnevka. S druge strane čujemo kako se križ vraća u javne prostorije, npr. u Italiji. Dozivaju li se polako pojedine zemlje Europe pameti?

Promatrajući današnju religioznu situaciju na europskom tlu, izgleda kao da kršćanska vjera i kultura na europskom tlu idu prema svome zalazu. Neki čak idu do toga da smatraju Europu postkršćanskim područjem. Bez obzira na različita stajališta, činjenica je da je kršćanstvo na europskom tlu u određenoj krizi i da je uočljiva kriza kršćanstva. Možemo reći da Europa na neki način sama poriče svoje kršćanske korijene, odnosno vjerske i duhovne temelje, ali je nepobitna činjenica da se danas uočava određena kriza europske kulture i kršćanstva na tlu Europe. Današnje društvo sve više ide u smjeru stvaranja nekakve civilizacije bez Boga i to je nešto što se proširilo na raznim sferama našega društva, ali nešto što nije došlo brzo i, da tako kažemo, preko noći. Dakle, čovjek u suvremenom svijetu sve više pokušava djelovati bez Boga i razni su čimbenici zbog kojih je suvremeno društvo takvo. Unatoč tehnici i određenom napretku, Europa kao da se iznutra ispraznila i duhovno oslabjela. S tim u svezi, činjenica je da je i Europa oslabjela svoje kršćanske korijene i postala mjesto gdje se kršćanski korijeni pomalo gube. Ali s druge strane ipak ti korijeni nisu u potpunosti izgubljeni niti uništeni. Uočavamo i nekakve pomake u povratku na kršćanske vrijednosti koji doduše idu sporo, ali ipak postoje. Puno brže u današnjem društvu kršćanske vrijednosti izgube svoju pravu vrijednost negoli što se suvremeni čovjek ponovno vrati kršćanskim vrijednostima, a na tom povratku neprestano treba raditi i izgrađivati te vrijednosti. Ovdje bih se prisjetio poticajnih misli svetoga pape Ivana Pavla II. koji u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Europa (Crkva u Europi) govoreći o Crkvi za novu Europu, ističe i naglašava da „Europa treba vjersku dimenziju“ i tu su zapravo kršćani pozvani dati svoj obol te biti na neki način, recimo to tako, duša Europe. Nadalje, koliko god djelovalo da je vjerska dimenzija uklonjena iz Europe, svjedoci smo kako ipak nije u potpunosti uništena te da ipak kršćanstvo ima svoga utjecaja i značaja za europsku kulturu i civilizaciju kao i za suvremenog čovjeka koji je dio toga europskog društva.

Veže nas duga i burna povijest, kako u nacionalnom, tako i u crkvenom smislu. Rodom ste iz Slavonskog Broda, a djelujete u Đakovu. Recite nam kakav je pogled na Bosnu i Hercegovinu iz Đakova? Kako Hrvati i katolici iz Slavonije gledaju na BiH?

Lijepo ste istaknuli da nas veže duga povijest i na nacionalnom i na crkvenom planu. Zadržao bih se, međutim, u ovom svom osvrtu na sadašnjem trenutku, ne ulazeći previše u povijesne odnose na koje bi se, dakako, vrijedilo posebno osvrnuti.

Gledajući iz današnje perspektive, treba najprije reći da brojni Hrvati katolici koji su za vrijeme Domovinskog rata izbjegli iz Bosne i Hercegovine, žive u Slavonskom Brodu i okolnim mjestima. U tom smislu već postoji određena poveznica s katolicima na jednom i na drugom području.

S druge strane, kako predajem na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, mogu reći da postoji jedna lijepa i prijateljska povezanost i podrška, ne samo Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, nego uopće od naše Đakovačko-osječke nadbiskupije postoji povezanost s Crkvom i vjernicima u Bosni i Hercegovini koja ima i svoju povijesno dugu tradiciju.

Koji su to najveći izazovi za Crkvu u budućnosti, ali i za hrvatski narod u cjelini?

Čini se da je važno da u Crkvi svi njezini članovi nastoje živjeti autentično svoju vjeru. Samo živeći autentično i dosljedno svoju vjeru, možemo očuvati i svoju tradiciju i kršćanske korijene i kršćanske vrijednosti. Kršćanstvo treba snažnije pokazati svoju specifičnost i vratiti se na izvore, pokazati vjernost onom izvornom. U protivnom, ako ne budemo vjerodostojno živjeli i svjedočili svoju vjeru, vrlo lako se možemo izgubiti i otići krivim putevima te posegnuti za brojnim suvremenim novim oblicima religioznosti koji nam daju nekakva prividna i površna rješenja. Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće, tražitelj Boga u svome životu. A čini se da mnogi danas žive kao da Boga nema, a bez Boga kao vjernici ne možemo ići naprijed. Uvijek je potrebno računati na Boga u svome svakodnevnom životu i radu, potrebno je pouzdati se u Boga, računati na Božju blizinu i Božju pomoć.

I zaključio bih ovdje, na tragu već spomenutog Ivana Pavla II. i složio se s njime, da je Krist čovjekova budućnost i upravo to je potrebno otkriti svojim načinom življenja i svjedočenja. I što se više budemo približili Kristu, što više budemo Kristovi, bit ćemo autentičniji Kristovi učenici koji rado naviještaju i svjedoče za Krista.