Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Chullikatt rođen je 20. ožujka 1953. u Bolgattyju u Indiji. Za svećenika je zaređen 3. lipnja 1978. Inkardiniran je u Biskupiju Verapoly. Diplomirao je kanonsko pravo. U diplomatsku službu Svete Stolice stupio je 15. srpnja 1988., a obavljao ju je u papinskim predstavništvima u Hondurasu, Južnoj Africi, na Filipinima, pri Organizaciji Ujedinjenih naroda u New Yorku, te u Odjelu za odnose s državama Državnog tajništva Svete Stolice. Apostolskim nuncijem za Irak i Jordan imenovan je 29. travnja 2006.; stalnim promatračem Svete Stolice pri Organizaciji Ujedinjenih naroda u New Yorku 17. srpnja 2010.; stalnim promatračem Svete Stolice pri Organizaciji Američkih država (OAS) 11. svibnja 2021.; apostolskim nuncijem u Kazahstanu i Tadžikistanu 30. travnja 2016., a 24. lipnja 2016. apostolskim nuncijem u Kirgistanu. Trenutno je na službi apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori.

S njim smo razgovarali o prvim utiscima na izbor novog Pape, najvećim izazovima za njegov pontifikat, mogućnosti posjeta Bosni i Hercegovini…

Preuzvišeni nadbiskupe, kardinali na konklavama za 267. biskupa Rima izglasovali su kardinala Roberta Francisa Prevosta koji je izabrao ime Leon XIV. Kako ste doživjeli njegov izbor?

Izbor pape Leon XIV., prvog augustinskog i prvog američkog Pape u povijesti Crkve, za mene je bio izvor goleme radosti. U svijetu obilježenom sukobima, globalnim krizama i sve većom duhovnom izgubljenošću, njegov izbor predstavlja svijetli znak za Crkvu i čitavo čovječanstvo. Uvjeren sam da je papa Leon XIV. istinski pastir, pozvan voditi Crkvu u istini, ljubavi i odvažnosti, donoseći našem vremenu poruku spasenja, suosjećanja i obnove.

Što nam izbor njegova imena poručuje i koliko će njegovo osobno iskustvo djelovanja u SAD-u, Latinskoj Americi i Rimu utjecati na misionarsko poslanje Crkve i borbu za društvenu pravednost?

Izbor njegova imena podsjeća na dvije iznimno značajne osobe – Leona I. Velikog i Leona XIII. – simbole duhovne snage, mudrosti i evanđeoske hrabrosti. Taj izbor pape Leona XIV., zajedno s njegovim bogatim osobnim putem, također priziva lik svjesnog i vizionarskog pastira, osjetljivog na složene izazove koji prožimaju Crkvu i suvremeni svijet. Njegov pontifikat započinje u znaku obnovljene predanosti socijalnoj pravdi, kulturnom i vjerskom dijalogu te pastoralu duboko ukorijenjenom u evanđelju, proživljenom s misionarskim žarom i duhom služenja.

Oblikovan kroz značajna iskustva u Sjedinjenim Američkim Državama, Latinskoj Americi i Rimu, on sa sobom donosi široku i konkretnu perspektivu, sposobnu čuti vapaj naroda i povezati ljudsku osjetljivost s duhovnom vizijom. Slijedeći Kristove stope – „uzor svete čovječnosti koji svi možemo nasljedovati“ (papa Leon XIV., homilija, 9. svibnja 2025.; usp. Gaudium et Spes, 22) – on želi vršiti Petrovu službu kao pastir koji hodi s narodom, u vjernosti evanđelju i živućoj tradiciji Crkve.

Njegov glas uzdiže se u obranu siromašnih, migranata, stvorenoga svijeta i ljudskog dostojanstva, s pastoralnom jasnoćom i evanđeoskom dubinom. Istodobno, on se pokazuje kao osoba dijaloga i slušanja, sposobna graditi odnose među kulturama i kontinentima, nudeći Crkvi sigurno usmjerenje na sinodalnom putu i ljudskoj obitelji riječi nade, pomirenja i mira.

Prve riječi koje je uputio Urbi et Orbi neposredno nakon izbora bile su: „Mir vama!“ Što novi Papa može učiniti na smirivanju trenutne situacije u svijetu gdje se vode brojni ratovi, a brojna neriješena pitanja prijete sukobu širokih razmjera?

„Mir s vama svima!“ – ovaj pozdrav pape Leona XIV., koji podsjeća i na riječi pape Franje u njegovom posljednjem Urbi et Orbi, nije bio tek obična želja, nego prava izjava namjere. To je program pontifikata, snažan apel za mir, pravdu i ljudsko bratstvo. U vremenu obilježenom zaboravljenim ratovima, novim prijetnjama i diplomacijom koja je često nemoćna, Papin glas može ponovno otvoriti prostore dijaloga, pregovora i pomirenja. Njegov ostvariv poziv na izgradnju mostova, a ne zidova, jasno pokazuje smjer: put mira. Crkva, kroz svoj učiteljski autoritet, ponovno postaje proročki, razborit i umirujući glas ondje gdje govore oružja, a politička šutnja postaje teret. Snagom blagog evanđelja svjedoči ljubav koja pobjeđuje svaku mržnju.

Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi koji očekuju papu Leona XIV.?

Pontifikat pape Leona XIV. započinje u vremenu dubokih napetosti i brzih promjena. Izazovi su brojni: od slabljenja javnog morala do podjela unutar i izvan Crkve, od relativizma do drame siromaštva, ratova i migracija. U takvom kontekstu, Papa će biti pozvan čuvati istinu i ljepotu vjere, nudeći je kao svjetlo koje može usmjeriti izgubljena srca. On će, stoga, znati biti graditelj mostova, dalekovidni tkalac odnosa s drugim religijama i hrabar glas u obrani posljednjih, okoliša, pravednosti, dostojanstva i vrijednosti svakog ljudskog bića. Ne samo diplomacijom, nego snagom razoružane i razoružavajuće Radosne vijesti.

Možemo li ga očekivati ugostiti u Bosni i Hercegovini? 

Posjet Svetog Oca Bosni i Hercegovini bio bi iznimno poželjan. Bio bi to čin snažne duhovne i pastoralne vrijednosti. U zemlji obilježenoj bolnom poviješću i osjetljivim etničko-religijskim pluralizmom, Papina prisutnost predstavljala bi snažnu poruku mira, dijaloga i pomirenja. Susret s civilnim vlastima i mjesnim vjerskim zajednicama dodatno bi potaknuo međusobno razumijevanje i pomogao u liječenju još uvijek otvorenih rana. Čak i kratak posjet, ali pun značenja, potvrdio bi da Bosna i Hercegovina nije zaboravljena periferija, nego živo srce sveopće Crkve.

Koliko osobno poznajete papu Leona XIV.?

Imao sam čast susresti tadašnjeg kardinala Prevosta u nekoliko službenih prigoda, iako kratko i formalno. Još nismo imali priliku uspostaviti dublji osobni kontakt, ali uvjeren sam da će u budućnosti biti prilika za razmjenu mišljenja o važnim temama. Sada kada je postao Papa, nadam se izravnijem i plodonosnijem odnosu.

Kakav je dojam na Vas ostavilo njegovo pojavljivanje i govor na balkonu bazilike Sv. Petra gdje je u njegovoj blizini bio i vrhbosanski nadbiskup u miru kardinal Vinko Puljić?

Prva javna pojava Svetog Oca Leona XIV., kada se pojavio na središnjoj loži vatikanske bazilike, obilježila je trenutak iznimne važnosti u crkvenom životu, utisnuvši u pamćenje Božjeg naroda događaj ispunjen dubokim duhovnim i teološkim značenjem. U tom času, ispunjenom milošću i prožetom svečanom emocijom, novi nasljednik apostolskog prvaka odlučio se predstaviti svijetu u pratnji prvih predstavnika triju kardinalskih redova pastirskog zbora: njegove uzoritosti kardinala Pietra Parolina za biskupski red, njegove uzoritosti kardinala Vinka Puljića za prezbiterski red, te njegove uzoritosti kardinala Dominiquea Mambertija u njegovoj službi protođakona.

Taj čin, jednostavan u obliku, ali bogat značenjem, poprimio je vrijednost snažnog i rječitog znaka biskupske kolegijalnosti i crkvenog zajedništva: vidljiv znak jedinstva zbora pastira okupljenih oko Rimskog biskupa koji je trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i ljubavi u Crkvi (usp. Lumen Gentium, 23).

Posebno duboko simboličko i pastoralno značenje imala je prisutnost njegove uzoritosti kardinala Vinka Puljića, sjajne ličnosti dokazane duhovne veličine i neumorna navjestitelja evanđelja u ovoj časnoj i kušanoj zemlji Bosni i Hercegovini. Njegova osoba, oblikovana postojanom vjerom kovanom u talionici patnje, nametnula se kao živi znak kršćanske postojanosti i crkvenog zajedništva u mračnim trenutcima povijesti. Kao neumorni pastir i svjedok nade, prošao je desetljeća s evanđeoskom vjernošću, sudjelujući na čak tri konklave te stekavši ugledan glas unutar zbora pastira. Njegova prisutnost uz novog Papu dobila je snagu izvanrednog znaka brižnosti sveopće Crkve prema najviše trpećim udovima Kristova Tijela, te odraz želje pape Leona XIV. da se, u duhu pastoralne ljubavi, postavi kao promicatelj jedinstva, graditelj mira i službenik pomirenja među narodima i među Crkvama.

Taj prvi nastup tako je nadišao čisto protokolarnu dimenziju, postavši epifanija Crkve: događaj u kome je postala vidljiva simfonija jednoga Kristova Tijela, oživljenog i vođenog Duhom Svetim. U tom susretu između srca katoličanstva i njegovih najviše ranjenih udova, otkrila se ljepota crkvenog poslanja: biti u svijetu djelotvoran znak milosti, sveopći sakrament spasenja i kvasac pomirenja za cijelu ljudsku obitelj.