Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik, mons. Tomašević rođen je 12. siječnja 1960. u mjestu i župi Vidovice u Bosanskoj Posavini, kao četvrto od šestero djece. Osnovnu školu završio je u rodnim Vidovicama, srednju u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru, a filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1986. u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu.

Obavljao je službu župnog vikara u župama: Uzašašća Gospodinova – Novi Travnik, Sv. Ante Padovanskog – Boće kod Brčkog i Veliki Prnjavor - Mala Sočanica kod Dervente.

Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić imenovao ga je osobnim tajnikom u siječnju 1991. i tu je službu obavljao do 1998. kada je imenovan kancelarom Vrhbosanske nadbiskupije te je obavljao i jednogodišnju službu upravitelja župe u Goraždu. Ujedno je bio i v.d. rektora katedrale Srca Isusova u Sarajevu (1999. - 2002.) te dušobrižnik u Centralnom zatvoru u Sarajevu (2002. - 2004.).

Godine 2004. imenovan je generalnim tajnikom Biskupske konferencije BiH i glavnim urednikom Katoličke tiskovne agencije BK-a BiH – te je službe obnašao u četiri petogodišnja mandata do kolovoza 2024. kada je preuzeo službu župnika u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu.             

Poštovani mons. Tomaševiću, već 12. godinu zaredom slavimo Papin dan – koji se obilježava 13. ožujka, na nadnevak izbora 266. Petrova nasljednika – pape Franje. Što zapravo predstavlja ovaj dan katolicima?
Obljetnica izbora pape Franje prigoda je i poticaj svim članovima Crkve na molitvu za „Petra naših dana“ da ga Gospodin trajno nadahnjuje i snaži svojim Duhom kako bi u današnjem uzburkanom vremenu mogao voditi povjerenu mu Kristovu lađu putem spasenja. Moleći za njegovu pastirsku službu, molimo za cijelu Crkvu – mistično tijelo Kristovo – koju je Isus utemeljio na apostolskom prvaku, o čemu svjedoče njegove riječi: „Ti si Petar-stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). U isto vrijeme posvješćujemo sebi da smo članovi zajednice vjernika kojoj je Isus „Put, Istina i Život“, a rimski prvosvećenik Franjo njegov namjesnik na zemlji u našim danima. Poznato nam je iz Djela apostolskih da je prva Crkva „svesrdno molila“ dok je Petar bio u zatvoru. Upravo papa Franjo, vjerojatno više nego bilo koji njegov prethodnik, neumorno uvijek iznova poziva da molimo za njega jer je svjestan odgovornosti svoje službe, ali i moći molitve. Dok molimo, kucamo na Božja vrata, na Isusovo srce, a „Bogu je sve moguće“. Papino narušeno zdravlje u njegovoj staračkoj dobi dodatni je poziv na molitvu na koju su nas pozvali i naši biskupi. Osim toga, imamo milost živjeti Jubilej 2025. koga je otvorio upravo papa Franjo, pa je to prigoda da kao „hodočasnici nade“ pohodimo jednu od jubilejskih crkava i zadobijemo potpuni oprost. Jedan od uvjeta za dobivanje oprosta je upravo i molitva za Svetoga Oca.     

Vremena se mijenjaju i donose brojne izazove, no koliko možemo posvjedočiti kroz povijest, uloga pape ostaje uvijek jako važna. Tko je papa danas i što predstavlja, ne samo katolicima, nego i u svijetu?
Papa je danas ono što je i bio 2 000 godina počevši od apostolskog prvaka Petra i bit će sve do kraja vremena – Petrov nasljednik i Kristov namjesnik na zemlji jer, prema Kristovim riječima,  Crkvu utemeljenu na Petru stijeni ni „vrata paklena neće nadvladati“ (usp. Mt 16,19). Nama katolicima riječi Svetoga Oca putokaz su za svakodnevni život. Bogu smo zahvalni da smo imali prigodu čitati temeljne misli svakodnevnih homilija pape Franje u kojima je na jednostavan i jasan način uprisutnjivao misna čitanja u našu svakodnevicu. Vrlo obogaćujuće su njegove homilije na svetkovine i govori u raznim prigodama koje nama, članovima Crkve, pomažu u vremenu nagomilanih informacija i dezinformacija pronaći Kristov put, put Crkve, put spasenja. Posebnu važnost imaju njegova apostolska pisma, odnosno njegovi pisani dokumenti u obliku apostolske bule, enciklike, pobudnice, motuprorija. Sveti Otac ujedno ima moralni autoritet na svjetskoj razini pa njegovi stavovi i poruke imaju utjecaj i na mnoge koji nisu članovi Katoličke Crkve. U vremenu sve veće globalizacije to ima veliku važnost. U isto vrijeme potrebno je imati na umu da je riječ o utjecaju na duhovnom i moralnom planu što je, između ostalog, izraženo i prigodom njegovih posjeta raznim državama svijeta tijekom kojih ga redovito, osim katoličke zajednice u pojedinoj zemlji, otvorena srca primaju i predstavnici vlasti.       

Budući da ste dugi niz godina bili i generalni tajnik BK-a BiH te glavni urednik Katoličke tiskovne agencije, a i dandanas pripremate vijesti iz Crkve u BiH za Radio Vatikan, može se reći i da ste „vrhbosanski vatikanist“, odnosno vrsni poznavatelj prilika povezanih sa Svetom Stolicom i Papom. Kako biste opisali dosadašnje djelovanje pape Bergoglija?
Papu Franju doživljavam kao veliki blagoslov za Katoličku Crkvu u ovim vremenima, ponajprije po njegovoj jednostavnosti i ljubavi prema onima koje najčešće nazivamo malenima, ali i po otvorenosti i srdačnosti i prema onima koji, zbog raznih razloga, nisu odgojeni u vjeri, a takvih je, nažalost, sve više, te ljubavi prema svakom čovjeku. Svoju jednostavnost pokazao je na vidljiv način od trenutka izbora za papu što je nastavio tijekom svih godina svoga pontifikata. Na taj način je primjer i trajni poticaj ponajprije svim pastirima, ali i svim članovima Crkve da žive evanđeosku jednostavnost i poniznost i u trenutcima obnašanja najodgovornijih službi. Svoju ljubav prema bolesnicima, beskućnicima, zatvorenicima, marginaliziranima, izbjeglicama... papa Franjo pokazuje gotovo u svakoj prigodi i na tu ljubav trajno potiče svjetske moćnike i sve ljude otvorena srca. Veliko očinsko srce, po uzoru na Sv. Franju Asiškog, papa Franjo pokazao je u svojoj enciklici jednostavnog i ujedno vrlo jasnog naziva Fratelli tutti – Svi smo braća. Poziv je to na evanđeosku ljubav koju je, slijedeći Krista Gospodina, na osobit način u svome vremenu živio ponizni Franjo iz Asiza odričući se svega i dijeleći sve sa najsiromašnijima i posljednjima na društvenoj ljestvici. Ujedno po primjeru Sv. Franje Sveti Otac želi graditi mir uporno pozivajući na prestanak sukoba i ukazujući na uzaludnost ratnih stradanja.      

Koliko ste papa u životu upamtili te možete li usporediti njihove pontifikate?
U vrijeme moga dječaštva i odrastanja bio je papa Pavao VI. koji je poznat po pojedinim povijesnim susretima na ekumenskom planu, o čemu sam osobno u to vrijeme malo znao. Međutim, dobro se sjećam sjemenišnih dana u Zadru kada je, nakon uistinu kratkog pontifikata uvijek nasmijanog pape Ivana Pavla I., izabran papa Ivan Pavao II. koji je za naš hrvatski narod, ali i za cijelu Crkvu i svijet imao posebno značenje. Njegov pontifikat je svakako bio nešto posebno imajući u vidu pad komunizma u većini tadašnjih komunističkih zemalja, njegove brojne pastirske pohode itd. Po njegovim rukama posvećena su dvojica meni posebno dragih biskupa – Franjo Komarica i Vinko Puljić kojega će ovaj sveti Papa u teškom ratnom vremenu imenovati kardinalom Rimske Crkve. Iznimno sam zahvalan svome dugogodišnjem pastiru Crkve vrhbosanske nadbiskupu Vinku što sam, kao njegov osobni tajnik, imao više puta prigodu osobno susresti svetog i nama tako dragog papu Ivana Pavla II. Njegovo zauzimanje za napaćenu Crkvu i za tolike napaćene ljude tijekom rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj uistinu je čudesno i vrijedno divljenja i naše trajne zahvalnosti. Njegov neostvareni pohod ratne 1994. i ostvareni dolazak u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu 1997. te u Banju Luku 2003. kao i pohodi u Hrvatskoj ostaju u nezaboravnom sjećanju.

Papa Benedikt XVI. bio je pastir duboke umnosti, kristalne jasnoće u učenju i iznimne poniznosti koja je svoj vrhunac dosegla u njegovu odreknuću od papinske službe. Naslijedio ga je papa Franjo koji je želio da prigodom apostolskog pohoda Ad limina na susretu biskupa s njim sudjeluje i generalni tajnik pojedine biskupske konferencije i ako nije biskup. Tako mi je bila osobita radost dva puta biti dionik susreta biskupa naše BK-a BiH s papom Franjom. Prvi put je to bilo 16. ožujka 2015., neposredno prije njegova pastirskog pohoda Sarajevu, a drugi put 6. svibnja 2024. kada se Sveti Otac zadržao oko sat i pol u razgovoru s našim biskupima o raznim temama. Za nas u Bosni i Hercegovini posebnu važnost ima i činjenica da je papa Franjo među prvim zemljama pohodio Crkvu i ljude u našoj državi. Svi spomenuti pontifikati su različiti, ali istinski blagoslov za Crkvu i svijet. Često ponavljam da naraštaji prošlog i ovog stoljeća trebaju biti Bogu zahvalni što žive u vremenima svetih papa.        

Također, ove godine obilježavamo i prvo desetljeće od apostolskog pohoda pape Franje Sarajevu. Bili ste jedna od ključnih osoba u organizaciji. Kakva su Vam sjećanja na to razdoblje te koliko je uistinu zahtjevno pripremiti jedan takav događaj?
Zahvalan sam Bogu i svojim biskupima što sam imao blagoslovljenu prigodu sudjelovati kao član crkvenog odbora u pripremi neostvarenog dolaska pape Ivana Pavla II. u opsjednuto Sarajevo 8. rujna 1994., koji je morao biti otkazan tek dva ili tri dana prije toga nadnevka, zatim radosnog i prelijepog pohoda ovog pape slavenskih korijena 12. i 13. travnja 1997., te njegova pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. kada je proglasio blaženim Banjolučanina Ivana Merza, te apostolskog pohoda pape Franje u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu 6. lipnja 2015.

Sigurno je najzahtjevnije bilo pripremiti Papin pohod ratne 1994. u Sarajevu koga su pod opsadom držali srpski oružnici. U vremenu svakovrsne opasnosti i pogibije te nestašice svega i svačega organizacijski odbor susreo se problemima koji su čak i nama, koji smo u to vrijeme živjeli u glavnom gradu BiH, bili iznenađujući, od organiziranja dolaska u sarajevsku zračnu luku, koja je bila pod kontrolom Ujedinjenih naroda, do pripreme svega potrebnoga za misno slavlje na malom stadionu pod otvorenim nebom što je bilo sasvim vidljivo onima koji su svakoga dana s okolnih brda ubijali građane na ulicama grada na Miljacki. Svi koji su bili uključeni s crkvene strane u pripremu, ali i mnogi drugi, dali su sve od sebe da se taj pohod i ostvari, ali je na kraju morao biti otkazan. Nemoguće je opisati tugu u srcima napaćenih ljudi kada su saznali da je Papin pohod otkazan. I pohod pape Ivana Pavla II. u travnju 1997. bio je povezan s puno izazova jer je riječ o poratnim godinama u zemlji u kojoj je velikim dijelom ozakonjena ratom nanesena nepravda. Činjenica da se susret s najvišim predstavnicima vlasti u BiH dogodio u prostorijama Zemaljskog muzeja, a ne u zgradi Predsjedništva BiH, govori dovoljno sama za sebe. U crkvenom odboru strahovali smo od mogućeg malog odziva vjernika, ali su svećenici, redovnici, redovnice i mnogi drugi pokazali veliko srce i došli na koševski stadion te bili dionici prelijepog susreta kome se i nebo, svojim izmjenama godišnjih doba, istinski radovalo.

Na organizacijskom planu bio je izazovan i pastirski pohod Banjoj Luci u lipnju 2003. Rado sam se odazvao pozivu biskupa Franje da svojim iskustvom pomognem u pripremi toga pohoda koga je Bog blagoslovio lijepim sunčanim vremenom i velikim mnoštvom vjernika pokraj srušene župne i samostanske franjevačke crkve u banjolučkom predgrađu Petrićevac. U usporedbi s ovim pohodima, puno lakše bilo je pripraviti dolazak pape Franje 2015. koji je također odisao molitvom, ljepotom i razdraganošću po lijepom sunčanom vremenu prije i tijekom misnog slavlja na koševskom stadionu. Uslijedili su obogaćujući susreti te svjedočenja iz ratnog vremena i na kraju iznimno lijep susret s mladima u tek izgrađenom Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Zajedno s glavnim urednikom Katoličkog tjednika vlč. Josipom Vajdnerom bio sam zadužen na osobit način za suradnju s medijima. U pripremnom razdoblju pozvani smo u Rim na konzultacije što je također bilo jedno vrlo lijepo iskustvo. Tijekom priprema nastojali smo zajedno sa suradnicima, a prema brojnim reakcijama, najvećim dijelom i uspjeli, ostvariti vrlo dobru suradnju s predstavnicima medijskih kuća u BiH i iz inozemstva pri čemu je posebnu važnost imala državna televizija BHRT koja je izravno prenosila sva događanja tijekom Papina pohoda.

Prigodom pripreme svih pohoda uvijek iznova bio sam ugodno iznenađen otvorenošću i spremnošću velika broja ljudi, ne samo katolika, da daju svoj doprinos organizaciji spomenutih vrlo lijepih i uistinu blagoslovljenih pohoda Svetoga Oca.    

Što je, prema Vašem mišljenju, najvažnije što je Papa uradio za bh. narode?
Smatram da je neumorno zauzimanje pape Ivana Pavla II. za mir u Bosni i Hercegovini i njegova spremnost da dođe čak i u opkoljeno Sarajevo te podijeli patnje ljudi ovoga grada i cijele napaćene Bosne i Hercegovine, izraz njegove iznimno velike ljubavi. O toj ljubavi svjedoči i velika uljanica koju je ovaj Papa tijekom rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj upalio pred Gospinom slikom u bazilici Sv. Petra kako bi se svi koji tu dođu, pomolili i za mir u Bosni i Hercegovini. Naravno, i naš kardinal Vinko tu je na koljenima molio prigodom svakog svog pohoda Rimu. Tu svjetiljku papa Ivan Pavao II. donio je sa sobom 1997. i od tada svijetli u sarajevskoj katedrali Srca Isusova kao trajni izraz ljubavi ovog svetog pape. Njegovo imenovanje vrhbosanskog nadbiskupa Vinka u Kardinalski zbor u teškom ratnom vremenu ima iznimnu važnost jer je, u danima patnje i stradanja, njegov glas učinio snažnijim. Veliku važnost ima i pohod pape Franje jer je svaki posjet Svetoga Oca istinski blagoslov ponajprije za Crkvu, ali i za sve ljude dobre volje u ovoj zemlji. Svojim dolaskom Papa usmjeruje oči cijele Crkve, ali i svijeta prema pojedinoj zemlji i Crkvi u njoj te je snaži i hrabri svojim porukama, molitvom i zajedništvom. 

Vjernici Crkve u Hrvata željno iščekuju proglašenje Bl. Alojzija Stepinca svetim. No, to se još uvijek tijekom Franjina pontifikata nije dogodilo. Što mislite da je možebitni uzrok tomu?
Iznimno je važno za Crkvu u Hrvata da je kardinal Alojzije Stepinac proglašen blaženim pa ga možemo častiti kao blaženika Crkve i moliti njegov zagovor. Blaženi Alojzije je, između ostalog, poznat po svojoj sinovskoj odanosti i poslušnosti Svetom Ocu i u tome će ga sigurno i danas slijediti svi koji otvorena srca mole njegov zagovor.

U tom duhu potrebno je gledati i njegovo buduće proglašenje svetim, o čemu konačnu odluku donosi Sveti Otac. Najvažnije je da svatko od nas, po zagovoru i primjeru Blaženog Alojzija, slijedi Kristov put spasenja moleći za jedinstvo Crkve katoličke na čelu s Petrom naših dana. 

Nažalost, trenutno svjedočimo narušenom zdravstvenom stanju Svetog Oca te s obzirom da je smrt neizbježna stvarnost ljudskog života, uz sve molitve koje kao vjernici upućujemo za njegovo zdravlje, i ona je očekivana mogućnost (a tu su dakako i godine života). Što smrt Petrova nasljednika povlači sa sobom u Katoličkoj Crkvi?
Postoji vrlo jasna procedura nakon što premine Petrov nasljednik, od znaka zvonima preko odijevanja i izlaganja njegova mrtvoga tijela u bazilici Sv. Petra i dolaska vjernika da mu molitvom i pohodom iskažu počast do stavljanja mrtvog tijela u lijes te pogrebnih svečanosti i pontifikalnog misnog slavlja.

Upravu Crkve preuzima Kardinalski zbor te bira novog papu tijekom svoga vijećanja poznatog pod imenom konklave. U izboru pape sudjeluju svi kardinali koji nisu stariji od 80 godina.     

Koliko ste, s obzirom na Vaše iskustvo, upoznati s potencijalnim „papabilima“ i mislite li da bi tu moglo biti „iznenađenja“?
Svi članovi Crkve pozvani su na molitvu za Svetog Oca. Ta molitva treba biti posebno izražena u vremenu izbora novoga pape. Prigodom izbora sadašnjeg pape Franje pokazalo se koliko je nezahvalno, a osobno mislim i nepotrebno, nagađati tko će biti izabran. Cijela Crkva moli da Duh Sveti izabere nasljednika Sv. Petra koji će je voditi Kristovim putem. To su redovito dani molitve i radosna iščekivanja pojave bijelog dima i novog rimskog prvosvećenika i Kristova namjesnika na zemlji. Za sada ćemo se usredotočiti na molitvu za papu našega Franju koji proživljava bolesničke dane.