Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Ruiz rođen je 1965. u Argentini, a za svećenika zaređen 1990. Postigao je magisterij iz dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu na temu Teologije komunikacije, zatim magisterij iz poslovne administracije (MBA) i doktorat na Sveučilištu u Madridu, na Visokoj tehničkoj školi telekomunikacijskog inženjerstva, u programu biomedicinskog inženjerstva. Obavljao je različite službe uglavnom vezane za komunikaciju u Argentinskoj biskupskoj konferenciji, pri CELAM-u (BK Latinske Amerike). Predavao je digitalne tehnologije na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu i metajezike komunikacije na Teološkom pastoralnom institutu ITEPAL u Kolumbiji. Bio je glavni urednik vatikanske internetske službe Direkcije za telekomunikacije do lipnja 2015. kada je imenovan tajnikom novog Dikasterija za komunikacije.
S njim smo razgovarali o naglascima iz ovogodišnje Papine poruke za Svjetski dan društvenih komunikacija, digitalnim misijama, „katoličkim influencerima“…

Poštovani mons. Ruiz, već 58 godina Crkva obilježava Svjetski dan društvenih komunikacija. Koja je važnost jednog takvog dana u poslanju i životu Crkve?
Komunikacija nije „opcija“ Crkve, nego njezino poslanje: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje.“ Stoga je bitno da Crkva može prenijeti ono što smo primili. Zato sve što ima veze s komunikacijom mora biti predmet osobite pozornosti cijele Crkve. Nažalost, ono što komunikacija znači i podrazumijeva često se svodi na promišljanje medija, a to ne bi smjelo biti tako jer komunikacija uključuje cjelokupno propovjedničko djelovanje kerigme, od homilije i kateheze do prisutnosti na društvenim mrežama. Zbog toga Svjetski dan komunikacija ima za cilj ovu temeljnu stvarnost svačijeg života i poslanja staviti pred oči cijele Crkve. Želio bih istaknuti dva važna aspekta obilježavanja ovih dana. Prvi, jer omogućuje Crkvi, od Svetog Oca nadalje, nastaviti promišljanje komunikacije, svake godine zahvaćajući važan vidik koji odražava situaciju u svakom trenutku. To promišljanje, budući da je kontinuirano, omogućuje nam napredak zajedno s kulturom, što nam omogućuje razumijevanje znakova vremena i proučavanje promjena koje se događaju u različitim tehnološkim i kulturološkim procesima. Drugi, ponuditi cijeloj Crkvi mogućnost da zajedno, kao zajednica, ide u procesu rasta vođena ovim razmišljanjem. To osigurava da komunikacija nije rubni aspekt ili podložna slobodnom tumačenju različitih crkvenih stvarnosti, nego proces koji raste na usklađen način i u zajedništvu. Danas je obogaćen iskustvom sinode, koje nas također stavlja u dijalog jednih s drugima.

U središtu ovogodišnje poruke pape Franje za spomenuti Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija je umjetna inteligencija. Koji su pozitivni učinci, a koje opasnosti od umjetne inteligencije?
Kroz povijest ljudska bića su uvijek morala preispitivati ​​svoje mjesto u stvarnosti pred velikim promjenama, od paleolitika s kamenom preko industrijske revolucije, pa sve do danas. Pojava umjetne inteligencije postavlja pitanja: Što je čovjek? Koja je njegova specifičnost? Kakva će biti budućnost ove naše vrste zvane homo sapiens u eri umjetne inteligencije? Papa kaže: „Iako strojevi zasigurno posjeduju nesrazmjerno veću sposobnost od čovjeka da pamte podatke i povezuju ih, na čovjeku je, i samo čovjeku da dešifrira njihovo značenje.“ Tema je jako duga i složena, ali da bih ovdje odgovorio, navest ću nekoliko pozitivnih primjera i dva opasnija. S jedne strane, UI nudi mogućnost rasta u istraživanju koje nam, povezivanjem znanja i pristupom praktički neograničenim podatcima, omogućuje dosezanje dosad nedostižnih granica znanja, primjerice u otkrivanju i borbi protiv određenih bolesti ili u stvaranju novih lijekova ili materijala. Drugi element je pomoć koju umjetna inteligencija i robotika mogu pružiti u dosadnom i dugotrajnom poslu ili u radu koji je štetan za zdravlje, što može humanizirati teške ljudske situacije i smanjiti mnoge rizike.

S druge strane, opasnosti od umjetne inteligencije uključuju gubitak ljudske uloge u mnogim okruženjima i sam gubitak radnih mjesta. Nadalje, prekomjerna uporaba UI-a u svim područjima života. Njegova zloporaba, ne samo da negativno utječe na ljudske odnose, nego može potkopati ljudsku intelektualnu aktivnost u učenju, istraživanju, kreativnosti i mašti.

Koji bi etički modeli regulacije umjetne inteligencije bili potrebni kako bi se zaustavile štetne, diskriminatorne i društveno nepravedne implikacije toga sustavâ?
Potreban je etički model koji drži ljudsku osobu u središtu, odnosno da se tehnologija stavlja u službu ljudske osobe i društva. Ako tehnologija drži čovjeka u središtu, čuvajući dostojanstvo cijele osobe i svih ljudi, nema opasnosti da će alati izgubiti svoj horizont služenja, čime će se izbjeći i višak samoreferentnog tehnološkog napretka motiviran bilo ekonomskim bilo interesima moći. Postoji interes mnogih međunarodnih subjekata, kako vladinih, tako i nevladinih da mogu razviti pravila koja mogu promicati odgovoran i plodonosan razvoj za osobu i ljudsko društvo. Crkva se u tome pokazala kao pionir, kako s učiteljstvom pape Franje u tom smislu, tako i s modelom koga je predložio Rimski poziv za etiku umjetne inteligencije, koga je osmislila Papinska akademija za život, a promovirala Zaklada RenAIssance s ciljem promicanja algoretike, odnosno etičnog i odgovornog razvoja UI-a, polazeći od njezinih algoritama.

Koliko umjetna inteligencija olakšava život općenito, pa onda i novinarski posao, a koliko može biti sredstvo prijevare, lažnih informacija i umanjenja kognitivnih sposobnosti kod ljudi, osobito mlađih generacija?
Nema sumnje da UI predstavlja vrlo obećavajući i fascinantan horizont, i zato je prodrla tako duboko i u tako kratkom vremenu posvuda. Ali njezina velika računalna i relacijska moć ne čini ju nepogrješivom, niti, samu po sebi, izvorom istine. To je uvijek stroj koga su ljudi programirali, koji u sebi ima veličinu, ali i slabosti onih koji su ga stvorili. Stoga, suprotno onomu što se vjeruje, oni nisu jamstvo istine i objektivnosti budući da se mora uzeti u obzir kako je rezultat koji daje stroj rezultat onoga što je dobio kao obuku i obradio svojim algoritmima koji bi mogli biti u suprotnosti sa stvarnošću i istinom. To je temelj lažnih vijesti i dubokih krivotvorenja koji obmanjuju korisnika predstavljajući kao istinito ono što je kreacija temeljena na tehnološkom kapacitetu, temeljena na informacijama odvojenim od stvarnosti. Papa u svojoj poruci upozorava na „rizik da sve postane apstraktna kalkulacija koja ljude svodi na podatke, misao na shemu, iskustvo na slučaj, dobro na profit, te da završimo tako da negiramo jedinstvenost svake osobe i njihovu povijest, rastvarajući stvarnost u niz statistika“.

Koje bi onda osobine novinar, osobito katolički, trebao imati u aktualnom svijetu? Kako bi, prema Vama, trebao izgledati idealan novinar?
Tema je zanimljiva i kompleksna jer moramo imati na umu da kada govorimo o „novinarima katolicima“, govorimo o svima, pa i o onima koji ne rade u katoličkim medijima, a kojima posao često zna biti težak jer se vizija vjere može suprotstaviti misli o stvarnosti u kojoj djeluju... Stoga, nastojeći ne pojednostaviti složenost teme, uzimajući u obzir raspoloživo vrijeme/prostor, želio bih istaknuti dvije točke koje proizlaze iz najnovijih poruka pape Franje za Svjetski dan komunikacija.

Prvi je ići i susresti se sa stvarnošću ljudi tamo gdje jesu, da informacije ne dolaze od novinara (subjektivne informacije), nego iz stvarnosti kakva jest (objektivne informacije). Ovo zahtijeva „izlazni“ stav da bi se suočio sa stvarnošću. Ne treba ostati obični vanjski promatrač ispred računala, nego otići tamo gdje nitko ne ide, dodirnuti stvarnost iz prve ruke i izvještavati na temelju onoga što se nalazi u stvarnosti, a ne na temelju vlastite misli i vizije.

Drugo, da novinar ostane vjeran Istini, sa sposobnošću da stvarnost iznese na vidjelo, makar to za mnoge bilo i nezgodno, istina se ne može prešutjeti. Novinar koji ne govori o istini do koje je došao iznevjerio bi svoju misiju. Svakako to mora učiniti s milosrđem. Milosrđe i istina nisu suprotstavljeni i u vremenu obilježenom polarizacijom, komuniciranje iz srca i s poštovanjem omogućuje nam promicanje kulture mira, dijaloga i pomirenja.

S obzirom na Vašu službu u Dikasteriju za komunikacije, možete li nam reći koji su najveći izazovi Crkve glede interne i eksterne komunikacije s njezinim vjernicima, a onda i sa svim ljudima?
Prije svega rekao bih da je, općenito, izazov po pitanju komunikacije u tome što se komunikacija ne smije promatrati kao jednostavno sredstvo, nego kao bit poslanja Crkve. Često se pitanje komunikacije svodi na poznavanje načina korištenja komunikacijskih sredstava, bez razumijevanja dubine komunikacijskog izazova koji je u središtu svakoga propovijedanja. Ako komunikaciju svedemo na „sredstvo komunikacije“, ostaje nam samo problem naučiti bolje koristiti sredstva komunikacije i ekonomično ih rješavati, gubeći temeljni aspekt komunikacijskog pitanja, a to je prenijeti ono što imamo primljeno, Poruku života. Sjetimo se kako nam izvještaj o Pedesetnici govori, ne samo da su apostoli propovijedali, nego su ih i razumjeli, i to na svojim jezicima! To je vrlo važna stvar koju ne uzimamo uvijek u obzir. To podrazumijeva, s jedne strane, nadilaženje tehnološkog i praktičnog aspekta, čak i ako se to pretpostavlja, a s druge strane formiranje s misionarskim duhom, nastojanje doći do ljudi, upoznati ih, pomoći im.

Kako ocjenjujete situaciju unutar Crkve s obzirom na korištenje vlastitih sredstava komunikacije? Što je dobro, a što se može popraviti?
Crkva je uvijek znala ići ruku pod ruku s kulturom. Dokaz za to je i sam Vatikan gdje je tipografija rođena u Gutenbergovo vrijeme, Radio Vatikan je stvorio Marconi, a internet je ugrađen kada je web rođen. To pokazuje želju i sposobnost Crkve da čita znakove vremena i ide naprijed s kulturom. To se tiče cijele Crkve kroz povijest. To ne znači da se sve radilo svugdje i u svakom trenutku, a još manje da se radilo dobro. Ima se puno toga za naučiti, puno toga za promijeniti. Iz tog razloga inkulturacija uvijek podrazumijeva potrebu osposobljavanja ljudi, ažuriranja tehnoloških sredstava i, iznad svega, obnovu jezika. Ali postoje druge stvari koje moramo poboljšati kao što je zajedništvo u dijeljenju informacija i pomaganju, posebno najsiromašnijima i najpotrebitijima. Pred nama je dug put u tome jer ne možemo zatvarati oči pred Crkvama koje nemaju niti osnove za komunikaciju u svojim zajednicama... I to je dio rada  naših kršćanskih komunikatora.

Vi ste i profesor digitalne komunikacije na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, ali i pratite proces Digitalne misije. Koja je digitalna misija Crkve, osobito katoličkih novinara, s obzirom na nove načine evangelizacije?
Sinoda je otvorila vrata digitalnom poslanju pozivajući nas da naviještamo evanđelje u novim digitalnim okruženjima. Ovo otvara novi horizont razumijevanja jezika gdje digitalno više nije samo alat, nego prostor za sastanke. Doprinos 17. poglavlja Sinteze izvješća Sinodske skupštine pod naslovom Misionari u digitalnom okruženju nastao je kao odgovor na osluškivanje misionarske stvarnosti koja se odvijala u digitalnim okruženjima od rođenja interneta. To stavlja cijelu Crkvu na put promišljanja kako bi svi kršćani koji žive u digitalnoj kulturi, a posebno oni koji osjećaju poseban poziv za evangeliziranje na mrežama, mogli vidjeti kako nastaviti to poslanje šireći misionarski horizont Crkve. Naravno, to je veliki izazov jer stavlja cijelu Crkvu pred novu misiju, odlazak u digitalna okruženja koja su novi prostor u kome se mogu susresti današnji muškarci i žene, osobito mladi. To zahtijeva promjenu jezika, ne poruke, nego jezika, vremena, dinamike, narativa... Volim reći da ispisujemo novu misijsku stranicu Crkve.

Pojavljuje se sve više „katoličkih influencera“, uglavnom svećenika i redovnika, koji koristeći društvene mreže, imaju tisuće pratitelja. Kakav je Vaš stav o tome? Je li riječ o načinu evangelizacije ili o samopromociji pojedinaca? Gdje je granica između toga?
Gdje je čovjek, mora biti i Crkva i stoga Crkva, kao majka, ne može zanemariti stvarnost. Ovo je stvarnost u kojoj danas živimo, stvarnost koja obuhvaća digitalni život i život licem u lice, koji su međusobno povezani i tvore jedno ljudsko iskustvo. Zato Crkva mora biti prisutna u oba prostora, pogotovo zato što mnogi ljudi ne sudjeluju u strukturama licem u lice ili ne poznaju evanđeosku poruku. Kako kaže papa Franjo, moramo biti „Crkva u izlasku“, odnosno moramo susresti ljude tamo gdje jesu i gdje traže nadu, razgovarati s njima njihovim jezikom i njihovim znakovima kako bi nas razumjeli... Tu počinje put susreta.

Zatim, autentični „influencer“ ili digitalni misionar je onaj koji nakon susreta s Isusom osjeti potrebu podijeliti svoje iskustvo, poput prvih učenika koji su rekli: „Ne možemo šutjeti o onomu što smo vidjeli i čuli.“ Kod ove vrste evangelizacije nije riječ o samopromociji, iako se to može dogoditi digitalno kao i u bilo kojem drugom području poslanja licem u lice, nego o svjedočenju ljubavi i punine koju netko nosi u srcu koristeći medije i jezik digitalne kulture.

Ali da bismo izbjegli rizike ili krive putove, važna je pratnja i obuka kao što je Crkva činila sa svim misionarima u povijesti. Ne možemo izbjegavati svoju misionarsku dužnost iz straha. Papa Franjo uvijek ponavlja: „Više volim Crkvu koja je ranjena jer ide u misije, nego Crkvu koja je bolesna zbog svoje zatvorenosti.“

S obzirom na Vaše bogato iskustvo, kako vidite razvoj digitalnog svijeta u idućih 10 godina? Što novo možemo očekivati i koja bi trebala biti uloga Crkve u svemu tome?
Razvoj u ovom sektoru je golem i uključuje aspekte koje još ne možemo zamisliti jer ih ne poznajemo. Iako znamo da će rast biti značajan, ne možemo točno predvidjeti kako će se UI razvijati, jer svaka godina sa sobom donosi duboke promjene. Teško je predvidjeti njezin razvoj i što će donijeti, ali Crkva je oduvijek imala sposobnost čitanja kultura i prilagođavanja evangelizaciji i rasvjetljavanju stvarnosti. Ako je povijesni proces koji proživljavamo velik i lijep, velik i lijep mora biti i naš odgovor i naša odgovornost u upravljanju njime, polazeći od naše konkretne stvarnosti. „Mudrošću srca“ moći ćemo istinski protumačiti novost svakog vremena i otkriti put istinske ljudske komunikacije.