Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vlč. Anđelko, rođen u Zagrebu 1984., hrvatski je teolog, pisac, prevoditelj i radijski urednik... Nakon osnovne škole u Donjoj Zelini gimnaziju je završio u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati 2002. Kao bogoslov teološku naobrazbu započeo je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a završio kao pitomac zavoda Germanicum et Hungaricum na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 2009. Najprije je bio župnim vikarom u nekoliko župa na zapadu Zagreba, a od 2016. je povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije, u sklopu koga slavi mise na korejskom i engleskom jeziku. Suradnik je brojnih katoličkih medija, a s njim smo razgovarali na temu te daleke i Hrvatima relativno nepoznate Crkve, kršćanstvu u Koreji, miru i ratu te evangelizaciji u tehnološki naprednoj naciji...

Poštovani, budući da se bavite i pastoralom korejskih turista u Zagrebačkoj nadbiskupiji, učili ste korejski, bili u toj zemlji, susrećete se s Korejcima redovito…možete li nam predstaviti Crkvu u Koreji danas?

Bavim se općenito pastoralom turista i migranata na području naše nadbiskupije, ali točno je da imam osobno dublju povezanost s Korejom što je započelo i prije ove službe, za vrijeme studija teologije u Rimu. Tamo sam upoznao prve korejske prijatelje i ta se veza nastavila produbljivati do danas.

Kad pitate o Crkvi u Koreji, to pitanje može ići u dva smjera budući da je Koreja podijeljena na dvije države koje mi poznajemo kao Sjevernu i Južnu, no zapravo postoji Demokratska Narodna Republika Koreja i Republika Koreja. Na sjeveru nema religijske slobode. Službeno postoji Katolička Crkva u Pjongjangu čiju je stvarnost jako teško valorizirati zbog propagande s jedne i represije s druge strane. Kršćani u Sjevernoj Koreji su progonjeni.

U Južnoj Koreji situacija je potpuno drugačija. To je Crkva koja uživa slobodu i ugled u društvu. Dobro je organizirana kroz tri metropolije i jednu vojnu biskupiju. Seoulska metropolija ima nadležnost i nad teritorijem biskupija u Sjevernoj Koreji. Život župnih zajednica je pun elana kroz aktivni pastoral i brigu za sve dobne skupine, a naglašen je i osjećaj za evangelizaciju. Primijetio sam i veliko poštovanje prema tradiciji te mi se čini da su jako uspješno spojili katoličku tradiciju s običajima korejske kulture.

Možemo li usporediti Crkvu u Hrvata gdje je kršćanstvo došlo u 7. st. i Koreju gdje su prvi kontakti učinjeni tek 1603. kada je korejski diplomat donio Bibliju iz Pekinga, a formalni početak katoličanstva u Koreji često se datira 1784. kada je Yi Seung-hun postao prvi korejski katolik kršten u Pekingu? Je li Crkva u Koreji mlada duhom i institucijama i u čemu se razlikuje od Crkve u Hrvata?

Sve se može usporediti, no daleko je više razlika između nas u pogledu dolaska kršćanstva. Pokrštenje Hrvata je išlo glatko, gotovo prirodno jer su od početka stvoreni prijateljski i saveznički odnosi s papom. U Koreji je vjera u Krista naišla na višestruki otpor. Štoviše, način na koji je kršćanstvo ušlo u Koreju je jedinstven u svijetu. Ono nije došlo s misionarima izvana, nego se proširilo među ljudima iznutra. Sjeme evanđelja posijano je, kao što ste rekli, početkom 17. stoljeća kada je iz intelektualne radoznalosti diplomat Yi Su-gwan donio Bibliju i razne druge teološke knjige.

Korejsko društvo je u to vrijeme bilo uređeno prema načelima konfucijanizma. Na svim razinama odnosa postojala je hijerarhija, djeca su podložna roditeljima, žena je podložna mužu, ljudi su podložni kralju, i tako dalje. Kršćanstvo je unijelo ideju ravnopravnosti jer smo svi braća i sestre. K tome, kršćanski Bog je Otac i Kralj što se shvatilo kao suprotstavljanje uređenom sustavu. Svatko je dužan na odanost kralju i poslušnost ocu obitelji, a kršćani su Božju riječ stavili na prvo mjesto. Narušavanje autoriteta oca i kralja bilo je jednim od glavnih razloga zašto je katolicizam bio zabranjen.

Spomenuli ste i godinu 1784. Krštenje Yi Seung-huna smatra se službenim početkom Katoličke Crkve u Koreji nakon čega su ljudi sami među sobom, ali u tajnosti zbog kraljeve zabrane, proučavali Bibliju i Katekizam te krstili jedni druge. To je, dakle, vrijeme novije povijesti zbog čega Crkvu u Koreji možemo nazvati mladom Crkvom.

Naravno, Crkva je uvijek mlada i pomlađuje se sa svakim novim krštenikom. Katedrala Myeongdong u Seoulu jedna je od prvih crkvenih građevina u Koreji, a njezina je gradnja dovršena tek 1898. U odnosu na crkve u Hrvatskoj čije temelje nalazimo već u 4. stoljeću, to je zaista nova i mlada Crkva. Ipak, rekao bih da je Crkva u Koreji zrela institucija koja je i kroz svoju relativno kratku povijest proživjela mnoge izazove i razvila se na jedan kvalitetan način.

I još bih rekao o mladosti Crkve, u susretima s korejskim svećenicima i časnim sestrama, primijetio sam izraženi duh vedrine i opuštenosti. Vole pjesmu i igru. Vidio sam da čak i biskupi zaplešu s mladima. I to je jedno svjedočanstvo Radosne vijesti. Izbor da idući Svjetski dan mladih bude u Koreji također će doprinijeti širenju mladosti njihove mjesne Crkve.

U primanju katoličanstva postoji razlika u stoljećima, ali u mučeništvu postoji sličnost. Tako su u 20. st. na svijetu najviše stradale dvije katoličke biskupije - Banjolučka i Pjongjangska. Što se tiče odnosa sa Sjevernom Korejom, tu je 70 godina od primirja, ali ne i mira. Ima li nade za korake dijaloga i pomirenja? Pričate li o tome s turistima iz te zemlje?

Nisam bio svjestan ove činjenice, ali da, upravo je mučeništvo jedna poveznica s kojom možemo usporediti i približiti naše dvije nacije. Osim naših mučenika na glasu svetosti imamo nebrojeno mnoštvo mučenika, posebno iz vremena osmanskih osvajanja i u razdoblju komunističkih progona u poraću Drugog svjetskog rata.

Tako je i Korejska Crkva doživjela nekoliko razdoblja intenzivnih progona tijekom prve polovice 19. stoljeća, a nakon razdoblja slobode progoni su se nastavili uspostavom komunističke Sjeverne Koreje. Procjene su da je u Koreji u prvim velikim progonima ubijeno do 20 000 ljudi, s tim da ih je 2 000 identificirano. Trenutno su 103 mučenika proglašena svetima, 124 blaženima, a za još njih 138 nastavlja se kanonizacijski proces.

Banja Luka je i u posljednjem ratu postala poprište kampanje etničkog čišćenja, odnosno protjerivanja Hrvata i katolika. Dosta je slično bilo u Sjevernoj Koreji i njezinu glavnom gradu Pjongjangu gdje je Katolička Crkva gotovo u potpunosti uništena ili prisiljena djelovati u tajnosti. Svi su svećenici uhvaćeni i ubijeni ili nestali, a crkve do temelja srušene. Vjernici neprestano mole za mir. Nažalost, rat između dviju Koreja i dalje traje, premda je na snazi prekid paljbe. Jako je puno inicijativa za pomirenje. Upoznat sam s velikim brojem događanja koja nastoje pridonijeti tome cilju. I osobno sam imao priliku sudjelovati 2017. na međunarodnom hodočašću za mir u sklopu koga se prolazi duž granice i Demilitarizirane zone koja razdvaja jednu korejsku naciju na dvije države. Tada su tamo bila čak nas četiri Hrvata, od čega je jedan bio vlč. Boris Ljevak, svećenik Banjolučke biskupije.

Crkva u Koreji najviše je brzorastuća Crkva u Aziji. Možemo li dobiti racionalno objašnjenje ovoga fenomena?

U Aziji, posebno na krajnjem istoku, kršćanstvo je nailazilo na mnoge kulturološke i političke prepreke i svugdje se, uz iznimku Filipina, jako sporo širi. Zanimljivo, Koreja je etnički vrlo homogena država, ali religijski je pluralistička. Uz budizam i neke tradicionalne korejske religije, kršćanstvo je zapravo dominantna vjera. Trećina populacije su kršćani. Katolici čine malo više od 11% stanovništva što je 6 milijuna vjernika. Godine 1950. tu je živjelo samo 200 000 katolika. Broj se utrostručio u idućih deset godina budući da je Crkva mnogima pružala utjehu i humanitarnu pomoć u poslijeratnoj obnovi. Broj se još jednom utrostručio između 1970. i 1990. u jeku društvenih promjena. Razlog za to povećanje je angažman Crkve u zagovaranju ljudskih prava, društvene pravde i demokracije. Za razliku od nekih protestantskih zajednica koje su isključive, Katolička Crkva je u Koreji uvijek nastupala uključivo prema ljudima u potrebi bez obzira na vjeroispovijest i društveni status te je stekla visok moralni ugled koga i dalje čuva. Prvi demokratski izabrani predsjednik takozvane šeste republike bio je katolik. Od posljednjih osam predsjednika pet ih je katolika. Taj podatak isto nešto govori o prihvaćenosti kršćana u korejskom društvu za razliku od našeg društva gdje se doima da nema većeg grijeha nego u javnosti svjedočiti vjeru.

Treba međutim reći da aktualno stanje pokazuje stagnaciju u porastu broja katolika što je znatnim dijelom posljedica nedavne pandemije kao i loše demografske situacije. Npr. statistike kažu da je broj katolika u Koreji od 2022. do 2023. porastao za samo 0,3%.

Možete li nam, iz perspektive hrvatske metropole, objasniti kako funkcionira evangelizacija u megalopolisima poput Seoula i ostalih velikih korejskih gradova?

Čini mi se da su svi korejski gradovi veliki jer su jako napučeni. Ta je zemlja površinom dvostruko veća od Bosne i Hercegovine, ali ima 16 puta više stanovnika. Zamislite da u Bosni i Hercegovini živi 26 milijuna ljudi.

Iz osobnog iskustva vidio sam da se puno ulaže u župne zajednice kao privlačna mjesta okupljanja za sve generacije te da se često organiziraju događanja poput festivala na koje su svi dobro došli. Katolička Crkva u Koreji vodi brojne obrazovne institucije. Dok sam preko interneta samostalno učio korejski jezik, izvor su mi bile lekcije poznatog Sogang sveučilišta koga vode isusovci. Članovi Crkve uključuju se kao volonteri u humanitarnim projektima. Crkva se dobro koristi i medijima i trudi evangelizirati kroz kulturu i umjetnost. Mislim da u Koreji nema puno ljudi koji nisu upoznati s Crkvom barem u osnovnim stvarima.

Povijest korejskih mučenika je, nažalost, iznimno bogata u obje Koreje? Kakav je utjecaj korejskih mučenika na vjernički život korejskih katolika danas? Čini se da je u Koreji opet došla do izražaja ona Tertulijanova misao: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana."

Ta se misao uvijek iznova potvrđuje. Krv mučenika dala je hrabrost prvim kršćanima u Koreji da ustraju u svim životnim protivštinama, no i dalje nadahnjuje i daje potporu katolicima u toj zemlji. Sjećam se s kakvim su žarom i trudom prije četiri godine proslavili 200. obljetnicu rođenja prvoga korejskoga svećenika i mučenika Andrije Kim Tae-gona. U Seoulu sam prošao trodnevnu hodočasničku stazu tragovima mučenika i bio sam iznenađen što su sva ta mjesta uređena kao živi spomenici njihovoj žrtvi. Nikad neću zaboraviti kako me je tada u svetištu Danggogae jedna žena provela kroz galeriju s portretima svetih mučenika koji su tu ubijeni i kroz suze pripovijedala njihove priče. Vlasti su nastojale groznim mučenjem natjerati katolike da se odreknu vjere. I na drugim svetim mjestima čuva se uspomena na mučenike kao neprocjenjiva duhovna baština, a i dalje se puno radi na istraživanju okolnosti njihove mučeničke smrti. Vidi se da su u Koreji kršćani ponosni na svoje mučenike i ne žele ih zaboraviti. Naprotiv, njihova žrtva nastavlja svjedočiti o snazi vjere.

Koji su najveći doprinosi Katoličke Crkve korejskom društvu?

Neke stvari sam već spomenuo jer se Katolička Crkva trudi u svakom pogledu biti jedna blagotvorna prisutnost koja će svjedočiti vjeru kroz ljubav i brigu za konkretne ljude i situacije. Čini to kroz važne obrazovne ustanove, bolnice i socijalne centre. Povijesno gledajući, ona je unijela revoluciju u sustav podjele na kaste temeljen na konfucijanističkim načelima i pomogla da se Koreja otvori svijetu.

Početkom 20. stoljeća vodila je kampanju za otplatu nacionalnog duga prema Japanu, koja je propala kada je Japan preuzeo vlast nad zemljom. Na mudar je način zastupala antikomunističke ideje koje su se širile iz Kine. Jedan od ključnih doprinosa je sudjelovanje u pokretu za demokratizaciju 1980-ih godina tijekom vladavine vojne diktature.

Također Crkva neumorno promiče poruku pomirenja i bratskog zajedništva između odvojenog sjevera i juga. Dakle, u Koreji Crkva nije nikad izbjegavala društvena i politička pitanja, nego je u svakoj prilici nastojala ponuditi evanđeoski odgovor.

Znate li za primjere ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Koreji?

Takvih primjera bi se sigurno moglo naći puno. Godine 2009., kada sam zaređen za svećenika, tekstove za svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana pripravile su Crkve u Koreji. Ekumenizam i međureligijski dijalog su ključni za skladan suživot ljudi u toj državi i Katolička Crkva tu prednjači svojim primjerom preko svojih odbora i instituta. Organizira međureligijske konferencije, forume, susrete, festivale, a i javnim nastupima često izlazi zajednički s predstavnicima drugih religija, posebno na području promocije mira i zajedništva. To je vidljivo i u modernim medijima. Jedan od posljednjih korejskih filmova koje sam gledao zove se Mok-seu-bak. Slogovi u nazivu označuju predstavnike triju religija: kršćanstva, budizma i šamanizma, i u filmu vidimo na komičan način kako vjere mogu surađivati. To je jedan mali primjer koji pokazuje da se na religije međusobno gleda kao na saveznike, a ne suparnike.

Koje su središnje razlike u pastoralnom radu s korejskim vjernicima u usporedbi s katolicima Hrvatima? Imaju li Korejci određene specifičnosti?

U Koreji su laici uključeniji u pastoral. U liturgiji je uvijek prisutan voditelj ceremonije koji ljude upućuje u tijek slavlja, najavljuje pjesme, predvodi molitvu. Sviđa mi se što kod njih gotovo svaka župa ima redovnice za suradnike, te brojne animatore. Budući da nemaju vjeronauk u školi, sve kateheze i poduke su u nadležnosti župa.

Župni uredi su pravi pastoralni centri s kafićem, suvenirnicom, učionicama, prostorom za druženje. Od svećenika se očekuje da se nakon svake svete mise sretne s ljudima ispred crkve ili u drugom zajedničkom prostoru. Za razliku od nas, u organizaciji ceremonija žele organizirati svaki detalj. Uvijek se zna gdje je kome mjesto. Na misi odgovaraju aktivno, glasno i složno, u jednom ritmu kao izvježbani vojnici. U liturgiji za prikupljanje milodara idu osobno do oltara sa svojim darom, za obred pružanja mira ne rukuju se, nego razmjenjuju mir naklonom, i tako dalje. Ipak, to su sve sporedne razlike, a u bitnome smo isti. Župe su i ovdje i tamo središte pastoralnog djelovanja i pružaju vjernicima podršku i zajedništvo na putu vjere.

Kakav je odaziv korejskih turista na mise, blagdane, svetkovine u glavnom gradu Hrvatske? Kako korejski katolici doživljavaju i prakticiraju svoju vjeru kada su daleko od svoje domovine pa makar i na 15 dana?

Korejci vole putovati i hodočastiti. Oni koje susrećem u Zagrebu najčešće su tu samo na kratkoj postaji u sklopu puno većeg itinerara koji uključuje više država. Često im je odredište Međugorje. Putuju u skupini sa svojim svećenikom te žele uvijek imati privatnu misu u crkvi koja je slobodna.

Postoji nekoliko korejskih obitelji koje žive i rade u Hrvatskoj, ali zbog jezične barijere nisu redovito na hrvatskim misama. Poneki dolaze na svetu misu na engleskom jeziku, a nastojimo povremeno za njih organizirati i misu na njihovom jeziku. Tako blagdan Sv. Andrije Kima i korejskih mučenika 20. rujna u Zagrebu slavimo svetom misom na korejskom jeziku. Na toj misi okupi se 20-ak vjernika kao i poneki zainteresirani učenik korejskog jezika.

Koje su glavne odlike korejskog katoličkog vjerničkog života?

Glavno središte korejskog katoličkog vjerničkog života je svakako sveta misa. Korejski katolici vole tradicionalne pobožnosti. Sveta krunica se uvijek moli prije mise, a u nekim sam župama vidio i da mole časoslov. Uvijek nakon svete mise još kratko ostanu da izmole jednu ili dvije molitve s nekom posebnom nakanom. Gdje god sam bio u svetištu s korejskim hodočasnicima, obvezno bi molili križni put. U mnogim župama je aktivna organizacija Marijina legija. Čak sam nasumično u dva navrata u Koreji stigao na susret molitvene zajednice gdje sam čuo međugorske molitve i pjesme. Nisam dakle primijetio ništa što bi odudaralo od onoga što je i nama Hrvatima poznato.

Kako korejski turisti doživljavaju hrvatsku katoličku kulturu i običaje?

Budući da je Katolička Crkva prepoznatljiva institucija u Koreji, onda i korejski turisti koji posjećuju naša mjesta već imaju neku predodžbu o tom aspektu naše kulture To im nije nešto strano, čak i ako sami nisu kršćani. Premda, dogodilo mi se nekoliko puta da sam u razgovoru s korejskim turistima na njihovom jeziku koristio riječi povezane s crkvom kao što su oltar, ministrant, svetac zaštitnik, a njima su to bile nepoznate riječi.

Korejci sami jako drže do svoje kulture i običaja i stoga ih jako zanimaju običaji zemalja koje posjećuju. Naše crkve i svetišta imaju jedinstveni izgled i potiču ih na istraživanje. Tu imamo puno prostora za predstavljanje naše bogate katoličke tradicije, ne samo u promicanju sakralne baštine i predavanjima o našoj povijesti, nego i u osobnom svjedočenju i življenju naših običaja.

Dolazak turista poput onih iz Koreje treba nam biti poticaj da i mi bolje vrjednujemo i prezentiramo naše običaje. Trebali bismo se više potruditi prenijeti iskustvo vjere, bilo da s njima zapalimo svijeću kod kipa nekog svetca, ili obiđemo oko oltara, ili ih uputimo kako se pokloniti pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Mogli bismo kao katolici organizirati više duhovnih programa koji bi privlačili turiste i one koji su izvan Crkve, ali o tome možemo nastaviti u nekoj drugoj prilici.

Zaključno bih rekao da se Koreja geografski nalazi na drugom kraju svijeta, no imamo puno prilika za susret i razmjenu iskustava kao braća i sestre u vjeri. Oni u velikom broju dolaze k nama sa zanimanjem i divljenjem prema našoj kulturi. To nas poziva da i mi bolje upoznamo njih jer svi smo mi jedno u Kristu Isusu.