Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Marković rođen je 1987. u Otoku. Filozofsko-teološki studij završio je na KBF-u u Đakovu 2011., a godinu kasnije zaređen je za prezbitera Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Poslijediplomski studij i magisterij iz fundamentalne teologije postigao je 2017. na Papinskom Sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Službu župnog vikara vršio je u Osijeku i Slavonskom Brodu, a obnašao je i službu kancelara Nadbiskupske kurije te je 2013. imenovan članom Nadbiskupijskog katehetskog vijeća, 2018. Prezbiterskog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije, 2019. tajnikom Komisije Đakovačko-osječke nadbiskupije za gradnje i obnove crkvenih objekata čiji je i danas član, 2020. članom Uredničkog vijeća Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije te 2023. članom Zbora savjetnika Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nadbiskupijski povjerenik za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba bio je do 2023.

Trenutačno je župnik u župi Sv. Nikole biskupa u Sikirevcima.

Na samome kraju crkvene godine kao svojevrsna rekapitulacija sveg duhovnog rasta vjerničkog života slavi se upravo spomenuta svetkovina Krista Kralja. Crkva zaista ovom svetkovinom Gospodina Isusa Krista svečano časti nazivajući ga i kraljem vasione! U tome smislu jasno nam je i polazište za govor o Kristovu vrhovnom suverenitetu nad cijelim svemirom. Priznajemo, možda čovjeku današnjice ovakav govor zvuči veličanstveno, no on svakako nije lišen sadržaja i bogata značenja. Da je zaista opravdano i hvalevrijedno završiti tijek jedne liturgijske godine ovakvom vrstom svetkovine, svjedoči i sama činjenica njezina nastanka. Potrebno je dobro sagledati i povijesno-vremenski kontekst. Za razliku od tolikih Gospodnjih blagdana, crkvenih svetkovina koje se u krilu Crkve slave više od tisuću ili stotinama godina, svetkovina Krista Kralja će tek u slijedećoj jubilarnoj i svetoj godini 2025. doživjeti svoju stotu obljetnicu. Enciklikom Quas Primas ustanovio ju je papa Pio XI. Čitajući sadržaj te enciklike, razvidno je da je Papina intencija bila nasuprot sve prisutnijoj ateizaciji i sekularizaciji društva koja je uzela maha u društvu i kod vjernika, iznovice potvrditi Kristov suverenitet. U enciklici Papa konkretno detektira problem liberalizma. Drugim riječima, vjera i Crkva se potiskuju. Na Crkvu se ne gleda više kao na Otajstvo spasenja, nego tek kao puku ovozemaljsku tvorevinu. Kratko rečeno, kreira se društvo bez Boga. Stari prosvjetiteljski aksiom „etsi Deus non daretur“ („kao da Bog ne postoji“) sve je više zastupljeniji. S druge strane, ovo je vrijeme uvelike obilježeno i posljedicama završenoga Prvog svjetskog rata, ali i tolikim društveno-političkim ideološkim previranjima koja će dovesti do nastanka i izmjenjivanja totalitarnih režima tijekom 20. stoljeća. Ne treba posebno spominjati da je ovo vrijeme karakteristično i činjenicom da nestaju zadnji monarhijski poredci, odnosno gase se nekoć velike i moćne stoljetne dinastije. Uslijed svega toga prolaznoga i nestalnoga, u takvom jednom okruženju možemo reći Papina je želja cijelu Crkvu podsjetiti na polog vjere star 1 600 godina, kojim se definiralo da je Isus Krist istobitan Ocu te da je Otac nebeski svome ljubljenom Sinu dao svu vlast na nebu i na zemlji te ga postavio glavarom cijelom svijetu. U tom smislu mogli bismo ustvrditi da je želja Crkve bila izmijenjenim aksiomom „veluti si Deus daretur“(„kao da se Bog nadaje/postoji“)vjernicima dati novo jamstvo, sigurnost i slobodu u Kristu. Sva povijest čovječanstva svoje ispunjenje pronalazi upravo u Isusu Kristu.

Pojam kraljevati zasigurno da generira asocijacije o moći, bogatstvu, luksuzu i tome slično. I Isusovi suvremenici su uz pojam kralja i kraljevanja redovito vezivali moć i vlast upravljanja. Da nisu razumjeli narav njegova kraljevanja, kazuje nam činjenica da su mu se podrugivali. Za sve njih je bilo nepojmljivo da kralj bude bespomoćno razapet na križ. Ne trebamo ovdje posebno ni spominjati da i sami učenici u početku nisu ispravno razumjeli narav Božjega Kraljevstva i Isusova mesijanizma. Kristovo kraljevanje ruši naše mnoge predodžbe o kraljevstvu i kraljevanju te nam donosi jedno sasvim novo razumijevanje kraljevanja. Njegovo kraljevstvo nadilazi sva dotadašnja svjetska i politička kraljevstva i ukazuje na nadnaravnu i božansku stvarnost. Isus navješćuje kraljevstvo Božje, kraljevstvo mira, ljubavi, pravednosti i praštanja. Možda ćemo čuti među sobom ili u intelektualnim krugovima, u našem sekularnom društvu, kako je Crkva u raskoraku s demokracijom, kako je zapravo ova svetkovina prikrivena želja Crkve i vjernika i za hegemonijom i apsolutističkom vlašću, sve bi to možda i moglo biti istina da Krist nije na Pilatovo pitanje jasno odgovorio: „Ja jesam kralj, ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Ponavljamo njegovo kraljevstvo nije neka u nizu svjetska, povijesna, politička tvorevina, već nadnaravna, metahistorijska i božanska stvarnost spasonosna za čovjeka i čovječanstvo. Zato nam pojam kraljevati u toj perspektivi nije i ne treba biti mrzak, odiozan, jer nas zapravo odgaja i uči da to zapravo znači u optici Kristova kraljevanja služiti i ljubiti do kraja. Sam Gospodin svoju Crkvu uči da i njezino poslanje bude kraljevanje, ali protkano poniznošću, služenjem i ljubavlju. Njegovo kraljevstvo kao nadnaravno kraljevstvo istine i ljubavi, ne nameće se silom, nego svoju apsolutnu nadmoć očituje služenjem. Njegovo se kraljevanje temelji na pobjedi njegove ljubavi nad mržnjom, zlom i grijehom. Tako zapravo sve ono što se obistinjuje u Zaručniku, treba se zrcaliti do kraja vremena po Njegovoj volji i u poslanju Crkve, zaručnice. U tome smislu poslanje cijele Crkve je poslanje za život cijeloga svijeta. Svi oni koji su kršteni u Krista trebaju učiniti Kristovo spasenje, ne samo vidljivim, nego i djelotvornim cijelom svijetu. Zadaća i poslanje svakoga od nas u Crkvi je riječju i djelom biti suradnicima Kristova spasenjskog poslanja.

Utemeljujući svetkovinu Krista Kralja, papa Pio XI. je zapravo najprije odredio da Crkva svetkovinu Krista Kralja slavi posljednje nedjelje u listopadu. Time je svetkovina na neki način trebala biti u neposrednom odnosu sa svetkovinom Svih svetih, kao posebnim svjedočanstvom da se po životu proslavljene Crkve potvrđuje i samo Kristovo kraljevanje. Ipak s reformom kalendara 1969. slavlje svetkovine Krista Kralja premješteno je na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini, a time je i barem djelomično izmijenjeno i njezino značenje. Tako, danas više nije toliko naglasak na svojevrsnoj borbi protiv ateizacije i sekularizacije, protiv svih društvenih i političkih nepravdi koje su rodile gorkim plodovima, a od kojih nas može spasiti jedini istinski Vladar, nego je više naglasak na posvećivanju osobnog života vjernika i života cijele Crkve, sa željom da Krist dođe na prvo mjesto u osobnom i zajedničarskom životu. S druge pak strane svetkovina Krista Kralja je i eshatološki intonirana. Ona nas uvelike potiče u razmišljanju o posljednjim stvarima, o posljednjem sudu. Same riječi Gospodnje molitve „dođi, Kraljevstvo tvoje“ nas podsjećaju na želju učenika da i oni poput svoga Božanskog učitelja imaju udjela u intimnom molitvenom zajedništvu s Ocem Nebeskim te da i njihovi životi odražavaju stvarnost toga kraljevstva koje se već ostvaruje, ali još nije došlo do svoje punine. Vjernik izražava želju da se požuri dolazak njegova Kraljevstva. Ta želja potječe od samoga Krista koji je počeo svoje propovijedanje u Galileji riječima: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Te riječi nisu nipošto prijetnja, naprotiv, one su radostan navještaj i poruka radosti. Iako je Bog u Isusu na djelu, svijet je još uvijek obilježen grijehom, patnjom, ratovima… Sve ove činjenice su dokaz da Kristova pobjeda još nije u potpunosti kulminirala. Možda se i možemo zapitati kako to da se ovo Kraljevstvo ostvaruje tako sporo. Isus nas jezikom prispodoba uči i ohrabruje da je Božje kraljevstvo poput polja na kome zajedno rastu dobra pšenica i korov. Najgora bi pogreška bila da se želi intervenirati odmah iskorjenjujući iz svijeta one koji nam se čine štetnim korovom. No, na svu sreću, Bog nije kao mi, Bog ima strpljenja. Kraljevstvo se ne uspostavlja nasiljem u svijetu; njegov način širenja je krotkost. Kraljevstvo Božje je zasigurno velika sila, najveća koja postoji, ali ne prema kriterijima svijeta; zato na oko i izgleda da nikada nema apsolutnu većinu. Svakodnevnom predanom molitvom „dođi, Kraljevstvo tvoje“ mi zapravo sijemo ovu riječ usred naših krivica i naših neuspjeha, moleći da Bog intervenira. Mi zapravo vapimo riječima „dođi, Gospodine Isuse“ te osluškujemo njegov odgovor: „Da, dolazim ubrzo!“ Riječima molitve „dođi Kraljevstvo tvoje“ Crkva ne moli samo za budući svijet u vječnosti, nego moli da Duh Sveti i u ovom svijetu rasvijetli ljudska srca i pameti kako bi prihvatili Istinu i Ljubav Božjega kraljevstva već ovdje i sada, jer kraljevstvo Božje je pravednost, mir i radost u Duhu Svetom. Te riječi prošnje: „dođi, Kraljevstvo tvoje“ već su se ispunile u Isusovu životu, no one se ispunjavaju i u slavlju sakramentalnih radnji Crkve, a konačno ispunjenje će se obistiniti i dogoditi kada Krist Gospodin ponovno u slavi dođe na svijet i preda svojemu Ocu vječno kraljevstvo. Prema toj budućnosti idemo s ustrajnom molitvom da se Božje kraljevstvo sve više otkriva i sve više zahvaća ljude, kako bi već sada na zemlji živjeli u milosti i svetosti toga kraljevstva.

^{Mr. sc. Marković: "Budući da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ta činjenica i pred nas stavlja svojevrsni zadatak da i mi ne budemo od ovoga svijetau svemu onome što nas udaljuje od Boga"}

Crkva je u svojoj dvijetisućljetnoj tradiciji prolazila kroz mnoge scile i haribde. Zato skromno mislim da današnji antiklerikalni i anticrkveni pokreti i kretanja nisu za Crkvu neko veliko iznenađenje. Svetkovina Krista Kralja nas uči da u dijalogu s drugima i drugačijima budemo nadasve raskajani i ponizni i trudimo se biti autentični. Da u drugima i drugačijima ne gledamo možda toliko suparnika, koliko mogućnost za dijalog koji će nam omogućiti u stanovitom smislu sudjelovati u iskustvu drugih. Mislim da nije potrebno voditi „kulturne ratove“ sa svijetom i neistomišljenicima. Uputnije će možda biti da u našem poslanju nastojimo razumjeti kulturu našega vremena i pitanja koja drugi postavljaju. Polog naše vjere koji nam je svet i jedinstven ipak nas ne uči da kršćanstvo predstavljamo i drugima nudimo kao ideologiju, nego kao način traženja i put sazrijevanja. I sama svetkovina Krista Kralja kao bilo koji drugi misterij naše vjere koliko god da nam daje jamstvo, sigurnost, utjehu i melem, istovremeno je za nas uvijek oblak misterija, otajstva i uči nas živjeti s otvorenim pitanjima i paradoksima života. Stoga mislim da je ponešto pogrješno za sve probleme u kojima živimo, mičemo se i jesmo tražiti vanjskoga neprijatelja. Možda sve te „anti“ struje ne predstavljaju toliko opasnost i krizu, koliko mogućnost za katarzu. Na kraju svaka kriza je prilika koja nam može ponuditi pročišćenje i produbljivanja vlastite vjere u Isusa Krista koji nas oslobađa iz ropstva zla te nam želi dati dobra jedinstva i mira. Ako se vratimo srži evanđelja, onda ćemo bolje detektirati farizejski kvasac gdje god da se nalazio i kako god da se u svojim pojavnim oblicima zvao. Mišljenja sam da nas Gospodin Isus po Crkvi ne potiče na neke nove „križarske ratove“ protiv liberalizma, nego da čitamo znakove vremena te da odvažni krenemo u egzodus iz zatvorenog i možda patvorenog oblika „katolicizma“ prema stvarnom katolicitetu kršćanstva. Potrebno je ozbiljno shvatiti pashalni karakter kršćanske vjere. Bitni dio povijesti Isusa Krista i povijesti njegove Crkve jest smrt i uskrsnuće. U tom smislu i smrt je važna i neizbježna. Slijedom toga uskrsnuće nije jednostavni povratak u prošlost, u prethodno stanje. Evanđelja nam govore da je Isusa promijenilo iskustvo smrti. Ne mogu ga prepoznati ni njegovi najbliži ni najmiliji. U povijesti Crkve uvijek se isprepliću smrt i uskrsnuće, kriza i obnova; tako je i danas. I zaključno rečeno primjerice na farizejevo pitanje: „Tko je moj bližnji?“, zajedno s Božanskim Učiteljem mogli bismo inverzno odgovoriti: „Ne pitaj tko ti je bližnji, nego učini sebe bližnjim svakomu tko te treba. Ne pitaj što je istina, nego vrši istinu u ljubavi! Ne gledaj s nostalgijom u prošlost poput Lotove žene koja je pretvorena u stup soli, nego budi sol zemlje! Ne gledaj u nebo kao učenici nakon Kristova uzašašća, nego gledaj oko sebe i traži Krista u onima koji su ranjeni.“ On je s nama uvijek do svršetka svijeta. No, on je ovdje često „inkognito“, a vjerovati mu i imati u njega povjerenje znači stalno ga iznova tražiti.

Kristovo kraljevstvo nije kao što su ovozemna kraljevstva koja nam daju predodžbu moći i autoriteta. Od toga se Krist odlučno ogradio kada je pred Pilatom izjavio: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Dakle, Kristovo kraljevanje ne određuje moć kao što to vrijedi za kraljevstva ovoga svijeta, već ga definira Božja ljubav, ljubav sposobna susresti i iscijeliti sve stvari. Očito da je riječ o Kralju koji svoju vlast ne ostvaruje porobljavanjem, snagom moći ili brojem raspoloživih i oboružanih podložnika. Njegovo se kraljevanje ostvaruje u vjernosti Ocu i služenju čovjeku. Prema tome Kristovo je kraljevstvo duhovne naravi, a Krist je Kralj ljubavi, pravde i mira. Zapovijed ljubavi postavio je na vrh svim svojim zapovijedima, koju je On prvi proveo u djelo žrtvujući svoj život, ne samo za one koji su ga ljubili, nego i za one koji su ga mrzili. Sjetimo se Kristovih riječi: „Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici.“ Budući da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ta činjenica i pred nas stavlja svojevrsni zadatak da i mi ne budemo od ovoga svijetau svemu onome što nas udaljuje od Boga. Drugim riječima pozvani smo slijediti put poniznosti i prihvaćanja Božje volje i u svim nedaćama kojima nas Bog pripušta, jer je smisao istinskog vladanja u poniznu služenju i vršenju Božje volje, baš kako nam je to Krist Kralj pokazao svojim primjerom.

Može i rekao bih mora! Stari su duhovnici često u slici križa gledali tron Krista Kralja. Križ možda na prvu ukazuje na paradoks, nekome tko sa strane gleda križ biva skandalom jer Isus na svome tronu izgleda bez moći, slave. Ne izgleda kao da vlada, nego da je nadvladan. Isus na križu, vidimo, pokazuje drugu logiku – moć Božje nemoći, odnosno Božju ljubav. Ta ljubav nikoga ne satire, nego prihvaća ljudsko odbacivanje i nasilje. Iz patnje Isus ne proklinje, nego oprašta. Tek s uskrsnim jutrom postaje jasno da je na križu umro kralj čije kraljevstvo prepoznaju samo oni koji se odluče i daju osvojiti njegovom ljubavlju koja ne porobljuje. Mjera kojom ćemo mi vjernici razumjeti da smo doista razumjeli što Bog želi u našim životima, mjera je Isusova ostajanja na križu. Sići s križa bilo bi ljudski razumljivo, ali toj napasti Isus nije podlegao. Stoga se može reći da su svi ljudski projekti, ma koliko se trsili oko boljitka, pozvani učiti u školi Raspetoga koji svjedoči u čemu je mjera boljitka i ljubavi prema čovjeku. Pitamo se zašto. Pa zato jer se mjera Božjega kraljevanja vidi u riječima i djelima Isusa Krista. Pogled prema Kalvariji svjedoči kakvo je kraljevstvo Isus došao graditi u suradničkom odnosu s ljudima i na što nas Bog po svome Sinu poziva. Krist Kralj nije došao silom mijenjati zle i bešćutne strukture, nego iznutra zahvatiti do dna ranjene ljudske nutrine gdje je čovjek upućen na Boga kao jedini temelj svoga života. Odatle počinju promjene s kojima se može očekivati istinski boljitak. Možda nas iznenađuje, ali Božja ljubav ima svoj način i logiku pobjeđivanja: ona pobjeđuje tako da se daje pobijediti. Njezina pobjeda je prividno poraz. Zato je Kristovo kraljevanje ljudski teško shvatiti i prihvatiti. Radi se o poniznom kralju u čiju se slavu i kraljevstvo beskrajne svjetlosti, života i radosti ulazi kroz smrt, umiranjem u sebi i predanjem sebe za druge.

Sa sigurnošću se može reći da i danas trebamo ovu svetkovinu i da ju možda trebamo više no ikad. Danas je ponešto izmijenjen kontekst u kome Crkva živi, ali njezino poslanje ne jenjava. U tome smislu rekao bih tek jedno: malo će nam značiti ako mi u Crkvi vjerujemo da je Krist Kralj svemira ako ne postane Gospodar naših života. Mi zaista možemo svečano iz godine u godinu slaviti spomenutu svetkovinu, a da ne prihvatimo u potpunosti skandal te ponizne ljubavi. Kako bismo primili Isusovo kraljevstvo, pozvani smo svoj pogled svesrdno ne odvraćati od Raspetoga. Dapače u svima nama nužno se treba poroditi onaj presudni krik raskajanog razbojnika: „Sjeti me se, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo.“ Tad ćemo zasigurno ubrati sve plodove ove svetkovine i okusiti u punini snagu Božjega milosrđa te biti sigurni da smo ispravno razumjeli i sve do sada dostojno svetkovali ovu lijepu i uzvišenu svetkovinu Krista Kralja. Neka nas sljedeće riječi pape Pija XI. ohrabre u toj našoj zajedničkoj želji: „On mora vladati našim mislima… on mora vladati našom voljom… on mora vladati našim srcima… on mora vladati našim tijelima… da bismo, živeći u skladu sa zakonom Božjega kraljevstva, mogli primiti puninu mjere dobrih plodova, i kao dobre i vjerne sluge na koje Krist računa, uzmognemo sudjelovati u vječnom sjaju i slavi s njim u njegovu kraljevstvu“(Quas primas, 33).