Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

 Sugovornik Tjednika povodom obilježavanja Dana molitve za mir u Bosni i Hercegovini župnik je župe Bl. Alojzija Stepinca Orašje fra Bono Kovačević. Rođen je 1976. u Gradačcu, kao deveto od jedanaestero djece u obitelji. Osnovnu je školu završio u Donjoj i Gornjoj Tramošnici, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Teologiju i filozofiju diplomirao je na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima (Sarajevo).

Kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za đakona je zaređen u Sarajevu 2003., a za svećenika 29. lipnja 2004. Odmah potom obavljao je službu župnog vikara i duhovnog asistenta Frame u: Sutješkom, Livanjskom, Žepačkom, Doborskom i Šamačkom dekanatu – sve do 2019.

Od 2019. obnaša službu župnika u župi Bl. Alojzija Stepinca u Orašju. Također, od 2012. do 2022. bio je promotor duhovnih zvanja u toliškom samostanskom području. Kao župni vikar bio je, a i sada je dopisnik različitih katoličkih medija, uključujući i Katoličkog tjednika te je urednik monografije Frame Domaljevac, povodom 20. obljetnice (1997. – 2017.).

  U svim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u nedjelju, 28. siječnja molit će se za mir u Bosni i Hercegovini, što je sukladno s odlukom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije donesenom 2003. i odredbom tadašnjega nadbiskupa Vinka kard. Puljića da posljednja nedjelja u siječnju bude Nadbiskupijski molitveni dan za mir u BiH. Čini se kako nam je u aktualnim okolnostima ta molitva potrebnija nego ikad.

  U ove dane nemira, prijetnje i nasilja molitva nam je potrebnija nego ikad. Molitveni dan za mir u BiH jest poziv na molitvu da svi ljudi, bez obzira na nacionalno, vjersko i političko uvjerenje, žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti. Ovim danom šalje se poruka opraštanja, pomirenja i ljubavi. Molimo milosrđe Božje da se više ne događa ono što se događalo u prošlosti, posebno da se više ne događa nasilje nad najnedužnijim i najnemoćnijim ljudskim bićima, jer svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast.

  Potrebno je danas naglasiti potrebu zajedničke molitve za obraćenje i mir u Domovini svih ljudi i svih naroda. Sv. Augustin napisa: „Molitva je čovjekova snaga, a slabost Božja.“ Iskoristimo tu snagu i slabost.

  Uvriježeno je kazati kako mira nema bez pomirenja, a pomirenja bez praštanja. Vi ste, poštovani fra Bono, župnik na, tako da velimo, graničnoj župi. Mnoge su se obitelji svojedobno u Orašje doselile iz drugih župa u ovu mladu zajednicu utemeljenu 2006. A neki su se domicilni župljani – trbuhom za kruhom – odselili. Kako je danas, nakon gotovo dva desetljeća?

  Da, nema mira bez pomirenja, a pomirenja bez praštanja, odnosno da bismo donijeli mir, pomirenje i praštanje, moramo se osloboditi grijeha, a vjerovati u slobodu dobra, u pobjedu mira, slobode i ljubavi.

  Da, dobro ste primijetili da su se mnoge obitelji svojedobno u Orašje doselile iz drugih župa u ovu mladu orašku župu, a što se tiče onih koji su se odselili, neću reći za njih da su se odselili, nego da su otišli na privremeni rad – trbuhom za kruhom. Danas, nakon gotovo dva desetljeća, kao osobitost ove mlade župne zajednice ističem kako svaki pojedinac daje doprinos životu, duhovnom i materijalnom rastu župne zajednice, kroz neku od službi i poslanja. Nastojim da se u župi uvijek nešto događa na duhovnom i kulturnom polju, uključujući djecu i mlade, ali i njihove roditelje te pri tome isto tako ne zaboravljati stare i nemoćne, te siromašne. Svi oni nastoje osvježiti bogatstvo naše oraške zajednice koja na odan i dostojanstven način služi Bogu i čovjeku.

  Osobito u duhovnom životu želimo zadržati plodove Duha, te ih i dalje obogaćivati i graditi vlastiti put spasenja, a posebno ukazati na potrebu jačanja osjećaja vjernika da su ljubljeni od Boga i Crkve, te čuvanja obiteljskog zajedništva kroz molitvu i sakramentalni život.

Kako iz perspektive župe Bl. Alojzija Stepinca danas izgledaju praštanje i pomirenje?

  Osobito mi je važno mojim župljanima govoriti o praštanju i pomirenju, da možemo biti mirni i blagoslovljeni. Trudim se uvijek pozivati župljane na zajedništvo, na međusobno pomaganje, da u našim obiteljima vlada sloga i mir, da supružnici, roditelji i djeca, rođena braća i sestre međusobno razgovaraju. Ako molimo svaki dan osobno, u obitelji, župskoj zajednici, za obraćenje i mir Domovine, onda jedinstvo i zajedništvo oko bitnog možemo graditi svakoga dana ostavljajući po strani vlastite ciljeve, ambicije, ego, stavljajući u središte drugoga. Molitvom i ljubavlju obuhvatit ćemo sve ljude da milosrdni Bog u svom smilovanju podari mir i sigurnost našim srcima, našim prostorima, hrvatskom narodu i svim narodima koji nas okružuju.

  Molimo za dar slobode u kojoj su svi sigurni, svi poštovani, svi prijateljstvom povezani da svi živimo život dostojan čovjeka. Ljubav prema Bogu, prema čovjeku mora biti naše uvjerenje i naš život. Mir i sloboda koju smo ostvarili prije 30-ak godina svakog su dana na ispitu i pozvani smo nastaviti graditi mir i slobodu u sadašnjem trenutku.

Što bi, prema Vašem sudu, u ovakvoj našoj stvarnosti: političkoj, društvenoj i svakoj drugoj, bio mir – a onda i život! – po mjeri čovjeka?

 Kineska poslovica kaže: „Ako u srcu ima pravednosti, bit će ljepote u karakteru. Ako je u karakteru ljepota, bit će sklad u domu. Ako je sloga u domu, bit će i reda u narodu. Ako bude reda u naciji, bit će i mira u svijetu.“

  Mi, kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakog dostojanstva pozvani od samog Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti. Zato se ne smije dogoditi da učinimo nasilje protiv bilo čijeg života, prava, imetka i dostojanstva. To je temeljni zakon života. Zato, ugušimo svaki osjećaj osvete i mržnje. Mržnja i osveta posao je đavla, ljubav i praštanje je Božje djelo.

  Papa Franjo je u Sarajevu u lipnju 2015. kazao kako je mir Božji san, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. Zašto čovjek (onda) to često zaboravlja i započinje ratove?

  Da, mir je Božji san, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. Svijet je Božja njiva, ali obrađuju je naše molitve i naše ruke. Naš Gospodin svoje djelo stvaranja, objave, spasenja povjerava čovjeku: njegovoj ograničenoj pameti i nejakim često zlim rukama. Riječi Božje milosti, istine, ljubavi, izabranja moraju se čuti u svako vrijeme. Ako se ove riječi ne budu čule, a koje daju i svjetlo i toplinu ovom čovječanstvu, naš svijet polako maršira u strahovitu smrt, maršira u zarobljeništvo. Zato su nam potrebni svjetlo, život i ljubav. Ovom čovječanstvu nedostaje sve što mir čini mirom, a to su što je bit mira: praštanje i pomirenje.

 Nije li, zapravo, izvorište toga u nijekanju Boga, koje onda stvara prostor za laž i mržnju u ljudskim dušama?

  Priznajmo i recimo sami sebi kao što je rekao filozof Pascal: „Šuti, glupi i ograničeni razume! Čovječe, budi skroman i ponizan – slušaj Boga! To ti je najpametnije što možeš učiniti u svome životu.“ Ideologije, mržnja, pretenzije moćnih da tlače slabe sijale su smrt i zavile u crninu nebrojene obitelji. Sve to dokazuje kako duboko može pasti čovjek kad umre Bog u njegovoj savjesti, kako strašno može biti čovječanstvo kad mu srce ispuni mržnja, kako teške nepravde može počiniti čovjek protiv čovjeka kad mu cilj postane slijepa osveta.

   Isus iz Nazareta objašnjava da su stvari koje uništavaju savršenstvo i unutarnju ljepotu ogorčenost, ljutnja, mržnja, neprijateljstvo i nasilje pa stoga upućuje svoje učenike da ljube neprijatelje. Čovjek po svojoj umišljenosti može odbiti i odbaciti Boga i sve što je Božje. Čovjek sebe stavlja na prvo mjesto, a Boga na drugo. Znači – nije teška vjera, teška je poniznost. Teško se poniziti pa Boga staviti na prvo mjesto, a sebe na drugo. Teško je priznati da mi ne znamo sve i ne možemo sve bez Boga.

  Ako želimo imati trajni mir, upozoravao je nadbiskup zagrebački Stepinac u svojoj propovijedi iz ožujka 1945. koju je u Zagrebu održao studentima, „mora vladati trostruki red, ponajprije prema Bogu, red nadalje prema samom sebi, red konačno prema bližnjemu, bilo kao pojedincu, bilo kao organiziranoj skupini, kakve se očituju u narodima i državama. Apsurdno je govoriti o nekom miru u svijetu“, ustvrdio je Stepinac, „dok se bude uskraćivala Bogu dužna čast“.

   Ljubav, milosrđe, opraštanje to je Bog naš. Moramo mu biti slični. Zato je obveza ljubavi, milosrđa i opraštanja najveći zakon kršćanstva.

  Bosna i Hercegovina okarakterizirana je kao zemlja „zamrznuta konflikta“. Dakle, ni rata ni mira. Koliko su u ova gotovo tri desetljeća od kraja rata vjerske zajednice učinile, po Vašem sudu, kako bismo izišli iz ove pat-pozicije?

 Zapravo ne biste trebali ni pitati. Svi smo mi u Bosni i Hercegovini pripadnici jednog Oca, i ako slijedimo Oca, da bismo izišli iz ove pat-pozicije, jer nas naša uvjerenja uče da smo svoju Domovinu i svoj narod dužni ljubiti i za njih se žrtvovati, ne smijemo prezirati i mrziti druge narode, niti im željeti zlo.

  U sažetku, Knjiga Levitskog zakonika objašnjava pravo značenje svetosti: „Nemoj nositi mržnju prema svome bratu ili sestri u svom srcu… Ne osvećuj se i ne gaji ljutnju prema bilo kome od svojih ljudi. Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Lev 19,17). Vjera nas treba pokretati, iz nje trebamo snagu za život i rad. Zauzimati se za jedinstvo među ljudima, pozivati na praštanje i pomirenje, na ljubav i molitvu za neprijatelje, jer Isus upućuje svoje učenike da ljube svoje neprijatelje.

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegove! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je evanđelje zalog pobjede” – poručio je u Petrinji 10. kolovoza 1991., o blagdanu petrinjskog zaštitnika Sv. Lovre, blagopokojni kardinal i zagrebački nadbiskup Franjo kard. Kuharić (1919. - 2002.).

 Možda je, zapravo, pravo pitanje: koliko su vjerske zajednice, slijedom aktualne politizacije svega i svačega u našemu društvu, uopće u prigodi nešto mijenjati?

  Danas se moramo zapitati kakvi smo i jesmo li propovjednici, širitelji Božje riječi, nositelji mira, pomirenja i praštanja. Poznaje li se po našem govoru i razgovoru da smo studirali o Bogu, da smo u Božjoj školi?

  Budimo ovoga potpuno svjesni: bez međusobne ljubavi i zajedničke molitve, društvo više nije ili brzo neće biti društvo, zajednica sreće, ljubavi i života. Moramo se zapitati veoma ozbiljno: svjedočimo li i kako za mir ili protiv mira? Ako mnogi ne vjeruju u mir, to je sigurno i zato što smo mi, predstavnici vjerskih zajednica, premalo ili nimalo svjedočili. Zato vjerske zajednice ne smiju biti pomračeno sunce, ugašena svjetiljka, bljutava sol.

  Nije dovoljno biti dobar čovjek. Treba biti mnogo više od tog, svet čovjek. Što vrijedi za malu, vrijedi i za veliku obitelj: Crkvu, državu, čovječanstvo. Kralj Fridrich često je govorio: „Vladar mora biti prvi sluga.“ Da, u državi, u društvu, u obitelji oni prvi morali bi biti sluge, a ne gospodari. To ne znači ne tražiti svoja prava, svoje mjesto u društvu, u Crkvi, u obitelji, nego ne gaziti tuđa prava, ne otimati tuđe mjesto. Zato, oni prvi morali bi ostavljati po strani vlastite ciljeve, ambicije, ego, stavljajući u središte drugoga.

  Koliko svećenici mogu učiniti na vraćanju povjerenja ljudima i u ovu državu i u ovu zemlju? Crkva (i vjera) nerijetko je, naime, jedino utočište Hrvatima u BiH…

  Svi se mi ponekad nalazimo u sličnim situacijama u kojima bi svatko u svojem staležu trebao progovoriti o svojim stavovima. Svi želimo mir. Trudimo se, kako u hrvatskom narodu, tako i kad se obraćamo pripadnicima drugih naroda, postati ljudi koji su odagnali nasilje i mržnju iz vlastitog srca, iz svojih riječi i djela, i ništa nije nemoguće ako se obratimo Bogu u molitvi, jer svi možemo biti nositelji mira. Pripadam Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Volim svoju Crkvu, ljubim svoj hrvatski narod i želim mu svako dobro, jer je to zapovijed Božja. A, također, molim i da se nikome u ime mog naroda, bio on koje druge vjere, rase, naroda ili staleža, u Bosni i Hercegovini ne učini ništa krivo.

  Dopustite mi da se ovdje obratim riječima iz jednog razgovora gospođe dr. Esther Gitman koja citira Stepinca i iznosi njegovo poimanje domoljublja. Ono i za nas danas može biti poučno. Naime, na jednom susretu sa studentima 1938. nadbiskup Stepinac je istaknuo: „Ljubav čovjeka prema svome narodu ne smije ga učiniti divljom životinjom koja sve ruši i izaziva osvete, nego ga oplemenjivati tako da svomu narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda.“

  Ljubav prema svom narodu, dakle i poštovanje prema drugima, treba biti naše životno načelo. Zato, umjesto mržnje i osvete, ljubav i praštanje. To znači biti kršćanin.

  Vi ste, fra Bono, prošle godine na Dan molitve za mir u našoj domovini, na kraju euharistije na molitvu pozvali riječima: „… Iskorijeni nasilje, osvetu i mržnju iz naše Domovine Bosne i Hercegovine, pa neka ljudi žive kao braća i djeca istoga Oca.“ Bojite li se, zapravo trebamo li se svi bojati, kako je, a svjedočimo tomu, nažalost, i ovih dana, mržnja u nas „normalna stvar“?!

  Da, prošle godine na Dan molitve za mir u našoj domovini, na kraju euharistije u molitvi koju sam osobno napisao (2017.) prigodom Dana za mir u svojoj domovini, osjetio sam potrebu izreći svoju osobnu nakanu i obratiti se Bogu riječima da iskorijeni nasilje, osvetu i mržnju iz naše domovine Bosne i Hercegovine, jer najgori neprijatelji čovječanstva su osveta i mržnja: oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne opraštaju.

  Svi mi u ovoj našoj lijepoj zemlji Bosni i Hercegovini možemo živjeti kao braća i sestre istoga Oca i svi mi želimo mir. I mnogi ga izgrađuju svakodnevno malim gestama i strpljivo nastoje biti mirotvorci. Zato inzistiram na tome da moramo biti dovoljno mudri da se ne odupremo zlim ljudima njihovim vlastitim stilom. Ben Carson nas upozorava: „Zapamtite, nemojte se nikad hvatati sa svinjom. Oboje ćete se zaprljati, ali svinja će uživati.“

  Nažalost, svjedočimo prošlih dana da je mržnja u nas „normalna stvar“. Umjesto ljubavi mržnja putuje našim selima i gradovima ostavljajući iza sebe čitavu vojsku mržnje i one koji siju laž, ubojstvo, strah i nesigurnost. Kad govorimo o miru, praštanju i pomirenju, naš najveći izazov je izbjeći mržnju, nasilje i komunikaciju sa zlim ljudima i onima koji ne žele primiti ruku koja mu oprašta, jer zlo je jače od njega.

   I zato se potrudimo ovu našu divnu domovinu Bosnu i Hercegovinu, ne samo domovinu, nego i cijelo čovječanstvo, učiniti sigurnim mjestom za život, da se svaki čovjek pripadao on bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, u njoj osjeća sretnim, jer zlo može biti pobijeđeno ako počnemo praštati jedni drugima, jer samo se opraštanjem prima mir i pomirenje.

   Zato, mir i pomirenje, i samo mir i pomirenje. Mir i pomirenje moraju zavladati između čovjeka i Boga! Mir i pomirenje između ljudi!