Vlč. Marko Hrskanović, duhovnik bogoslova VBS-a u Sarajevu

Muka Isusova je najveće čudo ljubavi Božje prema grješnu čovjeku


Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje prigoda je posvijestiti značenje patnje i promotriti ju iz osobne perspektive. O tomu smo razgovarali s duhovnikom bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu - vlč. Markom Hrskanovićem.

Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik

Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik, vlč. Marko rođen je 8. svibnja 1951. u Domaljevcu gdje je pohađao osnovnu školu; gimnaziju je završio u Zagrebu, a studij teologije u Sarajevu.
Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1977. u Sarajevu. U svom svećeničkom životu obavljao je brojne službe, a danas je duhovnik bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Poštovani vlč. Hrskanoviću, na Nedjelju Muke Gospodnje prisjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem te njegove muke koja je uslijedila. Budući da se često u svojim propovijedima i govorima služite slikama, kako biste na taj način približili pojam mučeništva vjernicima danas?
O mučeništvu može govoriti istinski samo bol, tuga, suze, krv, i nadasve ljubav. Najznamenitija „slika“ mučeništva je križ na koji je raspet Bog Isus – neizostavni dio svake kršćanske kuće, i slika identiteta svakog kršćanskog srca, a euharistija je najsvetije mistično uprisutnjenje stvarne i spasonosne Kristove žrtve na križu. Iskustvo neke muke ima valjda svaki čovjek, počevši od najblažeg oblika poput mučnine ili glavobolje. Ipak, pitanje smisla mučeništva kao i smrti obavijeno je velikom tajnom. Tajna muke! Zašto postoji patnja? Otkad patnja? Zašto je Bog dao da čovjek osjeća bol? Zašto nije dao i neku „anesteziju“ protiv boli u patnji? Zašto je Bog sam prihvatio patnju? Kakva korist od muke? Ima li mučeništvo uopće smisla? Na tu tajnu može odgovoriti samo Bog. Odgovorio je mukom svoga Sina! I mučenici su shvatili Božji odgovor pa i sami odlučno odgovorili na ova pitanja! Stoga, za ovu temu nisam ja prava osoba koja može dati odgovor, nego Raspeti Gospodin i njegovi mučenici. Bez Isusove muke i smrti najmudrije ljudsko tumačenje bilo bi samo puko naglabanje. Mučeništvo i savršena ljubav je u nepodjeljivu jedinstvu. Tako Isus reče: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,12-13).

Možemo li u našem vremenu govoriti o nekim novim oblicima mučeništva i patnje za vjernike, s obzirom na to kako se svijet razvija i u kojem smjeru ide?
Suvremene muke. Već kao dijete čuo sam više puta od svojih roditelja i drugih da je Isus podnio sve muke ovoga svijeta. Ne znam koji bi to mogli biti novi oblici koje čovječanstvo i Crkva nisu do sada iskusili. Ne bih htio „filozofirati“, a čini mi se da u sveukupnu procesu ljudske civilizacije nastaju i „nove“ muke. Mislim da je jedna od najbolnijih muka obezvrjeđivanje čovjeka, kao neka promjena njegova originalnog identiteta, kao da se njegova autentična svrha koju mu je Stvoritelj namijenio mijenja. Izgleda mi tužno gledati svaki dan čovjeka kao sredstvo za proizvodnju svega i svačega, puno toga štetnog i opasnog za čovječanstvo i za cijelu prirodu. Čini mi se da čovjek uz one klasične definicije razumnog, religioznog, socijalnog… bića, sve više poprima nove atribute koji bi se mogli smisliti iz njegove prekomjerne uloge ratnika i robota. Pa kao da toj svrsi služi i neka „nova“ duhovnost koja treba „rasteretiti“ čovjekovu savjest opterećenu nekim novim pravilima i zakonima izglasovanim na „referendumima“ i proglašenim u „zakonodavnim tijelima“, zakonima koji obezvrjeđuju sve „zastarjele“ zakone koji su donedavno smatrani prirodnim i vječnim. Čini mi se kao da je „nadčovjek“ zasjeo u krošnju onog „stabla spoznaje dobra i zla“, namjesto one „zmije“, i neprestano smišlja nove laži o „novom“ dostojanstvu čovjeka dok istodobno milijuni umiru bespomoćni kao u logorima smrti. Što je, dakle, s besmrtnom dušom, u onom našem uobičajenom poimanju? Pa i ona pati skupa s čovjekovim tijelom, pati čitav čovjek – duh, duša i tijelo. Ima li izlaza? Ja se uzdam samo u Boga! A on je Stvoritelj i Gospodar neba i zemlje, svega, svih prostora, civilizacija, režima, srdaca. I može sve što hoće. I vjerujem da mu nitko i ništa ne može „pobjeći“. Vjernici mogu biti uvijek sigurni kao i veliko mnoštvo vjernika prije nas. Kršćani nemaju prava uzmicati bez obzira što se u svijetu zbiva. Svijet je Božji, a kršćani su njegov narod u njegovu svijetu. Zajedno sa Sv. Pavlom hoću reći: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile ni dubina ni visina, ni bilo koji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,38-39).

Cvjetnica na neki način predstavlja „vrata“ za ulazak u Veliki tjedan. Silna „radost“ koju je Isus doživio po svom ulasku u Jeruzalem za samo nekoliko dana se pretvara u osudu i mržnju. Isus tada podnosi mučeničku smrt za nas i naše grijehe. Jesmo li kao vjernici dovoljno svjesni toga?
Cvjetnica – uvertira muke Isusove. Naime, Isus je već postao poznat kao neobuzdani, opasni „disident“, a bez ikakve krivnje. Poganin Pilat posvjedoči da „na njemu ne nalazi nikakve krivice“. Naime, „disidentom“ ga smatraju oni najutjecajniji u onom društvu, osobito u vjerskim krugovima njegova naroda. Ne podnose ga uglavnom oni koji imaju vlast, bogatstvo i časti. Na putu je prema Jeruzalemu. Vezano uz taj polazak Isusa s učenicima kroz samarijska sela u Jeruzalem, Sv. Luka evanđelist zabilježio je jedno osobito važno zapažanje: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (Lk 9,51). Kako je Sv. Luka prepoznao tu Isusovu odlučnost? Možda se poslije sjetio. Što ona znači? Na što se odnosi? Ma ni on, ni drugi učenici nisu znali što će se uskoro zbiti u Jeruzalemu. Isus je znao! I učenicima je govorio što ga čeka u Jeruzalemu. Ali, pomisao na kraljevski „tron“, njihove „ambicije“, „snovi“ o slobodi i „slavi“, navukli su mrak na njihove oči, a buka zemaljskih želja i nadanja začepila je uši i učenicima i narodu. Euforija radosti i bučno klicanje izgleda kao dovoljan razlog za opravdano očekivanje ostvarenja spomenutih ciljeva. Nisu li u velikoj zabludi svi?! Isus sluša njihovu „pjesmu“ i do dna proniče njihove nakane, i na šutljivoj životinjici, simbolu skromnosti i poniznosti, ulazi tiho u bučno mjesto svoga žrtvovanja za ljudsko spasenje. Sjetih se onog događaja na putu iz egipatskog ropstva, i naroda Božjeg okupljena u velikoj radosti oko zlatnog teleta, i one velike buke, i Mojsijeve svete srdžbe, i onih Mojsijevih riječi: „Niti viču pobjednici, niti tuže pobijeđeni: tu ja samo pjesmu čujem“ (Izl 32,17-18). Za samo koji dan „slavlje“ u Jeruzalemu će biti sasvim drugačije, premda je narod isti, sada u euforiji mržnje, i isti učenici, ali razočarani i uplašeni, bez kraljevske krune i ministarskih fotelja, narodni i vjerski poglavari prkosno ponosni, krvnici pijani, a Isus na križu! Isus će svojom mukom „spaliti zlatno tele“ u glavama ljudi, i u prah ga satrti, a svojom mukom i smrću na križu objavit će jedinog pravog Spasitelja za „narod na zlo sklon“.

Mislim da se i suvremeno čovječanstvo može prepoznati kao „narod na zlo sklon“ u Mojsijevo vrijeme, premda to ne želi nipošto priznati te isto tako kao mnoštvo koje je onaj dan u Jeruzalemu klicalo Isusu „hosana sinu Davidovu“, a nedugo iza toga „raspni ga, raspni!“. Mislim da se tako „cvjetnica“ neprestano ponavlja, a „mučna“ povijest svijeta je potvrđuje.

Na koji način čovjek sebi svakodnevno može posvješćivati silinu ljubavi kojom je otkupljen kada se zapetlja u „brige svoje svagdanje“, prečesto materijalne i konformističke vrste s (velikom) dozom beznađa?
Božanska razmjena. Isus Krist je onaj isti Božji glas, vječna Riječ koja poziva, ne samo onoga uplašenog i skrivenog Adama, nego svakog čovjeka. On konačno objavljuje Boga kao zabrinuta dobrog oca. Sjetimo se samo njegovih poruka u prispodobi o izgubljenoj ovci, a napose o razuzdanom sinu… On je ona Božja riječ obećanja spasenja i ostvarenje otkupljenja. On – Isus – je onaj isti Bog koji reče da na sebe preuzima čovjekovu smrtnu kaznu zbog grijeha. On je prihvatio smrt da spasi čovjeka i cijelo čovječanstvo. On je ostvarenje svega što je Bog pisao kroz povijest od postanka svijeta i ostvarenje svih onih slika po prorocima. On je savršeno ispunjenje Božjeg obećanja i čovjekova nadanja. Krist je došao u devastirani raj na zemlji potražiti izgubljene, ohrabriti uplašene, ozdraviti bolesne, uskrisiti mrtve… Sve je to ostvario zasadivši novo drvo, drvo spasenja, Križ – na kome je sebe prinio kao žrtvu u najvećoj i najspasonosnijoj „razmjeni“ za izbavljenje grješnog čovjeka. Tko god pogleda s vjerom u njega raspetog na križu, već je upisan u knjigu života vječnoga. Zato Sv. Pavao ništa drugo nije htio znati osim Krista raspetoga. Sve znanje i sve vrijednosti ovoga svijeta izgledale su mu kao smeće naspram Križa Kristova, i sve muke ovoga života nisu ništa naspram slave koju je Krist svojom mukom i smrću na križu osigurao svima koji u njega povjeruju.

Nerijetko smo u napasti vidjeti samo kalvarije vlastitih života zaboravljajući kako nakon Velikog petka dolazi Nedjelja. Koliko je tomu „kumovao“ rat i sve ono što je narod Crkve u Hrvata poslije snašlo i dandanas snalazi?

Uskrsna vjera u korizmi života. Da, često se može čuti mrmljanje i kukanje. Poput Hebreja koji su na putu iz Egipta u domovinu često mrmljali protiv Mojsija i Boga. I mi se nekad tako ponašamo na našem zemaljskom putovanju prema pravoj nebeskoj Domovini, kao da u Nebo ne vjerujemo. Nedostojno je sjediti u krilu maminu, a neprestano cviliti, zanovijetati, nezadovoljan biti. Tako se ponašaju razmažena mala djeca, ali vrlo često i odrasla. U krilu smo Majke nebeske, najmoćnije zagovornice. Nekada nas „dječje“ muke razmaze, kao djecu bezopasna bolest. Vjernici su u Božjim rukama sigurniji nego u bilo kojem skloništu. Zna On kako nam je, i što nam treba, osobito u muci. Zna puno bolje nego mi! Mi se često hvalimo vjerom, a istodobno naša vjera ne seže ni do naših drhtavih koljena. No svojom vjerom u raspetog i uskrsnulog Isusa trebamo prodirati kroz sve oblake koji se nadviju nad naše živote. Ako doista vjerujemo, onda u nadi već vidimo slavu u kojoj ćemo vječno uživati. U nezadovoljstvu vjernika, polazim od sebe, vidim ponajprije nedostatak vjere, poštenja u vjeri, i dakako nedostatak iskrene ljubavi prema Bogu. Budimo dostojanstveni vjernici, ponosni i radosni što nas Bog neizmjerno voli. Što nam još treba? Sve nam je darovao u Sinu svome. Isusovo uskrsnuće je objava opravdanosti naše nade, istinit događaj naše vjere, događaj koji daje smisao svim istinama i svim našim nastojanjima i žrtvama. Svako naše djelo i svaki neuspjeh ima smisao samo po Isusovu uskrsnuću. Naš često mučni zemaljski život koji prekida smrt na zemlji ima svoj sretni vječni nastavak samo s Uskrslim. Nemoguće je istinski vjerovati, slijediti Krista, a ne nositi križ. Zajedno sa Sv. Pavlom „smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18).

Dakle, vjerujem: Muka Isusova je najveće čudo ljubavi Božje prema grješnu čovjeku. A Isusovo uskrsnuće je najveće čudo koje daje puni smisao mukotrpnom životu i smrti. Na Veliki petak u vjeri očekujemo Uskrs, a ni na Uskrs ne zaboravljamo Boga na Križu!

Zato svakodnevno pozdravljajući Majku Isusovu i istu Majku svih mučenika, molimo: „da po muci Kristovoj i križu, k slavi uskrsnuća privedeni budemo!“

Koliko je danas mladićima koji se pripremaju biti radnicima na Njivi Gospodnjoj blizak pojam mučeništva i patnje?
Svima su danas pristupačne informacije putem suvremenih sredstava i mreža. Mladi se vrlo spretno služe tim mogućnostima. Iste mogućnosti imaju i bogoslovi koji imaju nakanu biti svećenici. Svi smo u ovoj suvremenosti svjedoci, očevidci nebrojenih događanja diljem svijeta, pa tako i patnje milijuna ljudi, najviše onih najsiromašnijih i najmanje zaštićenih. Sve to gledamo, ali kao da površno vidimo. Prebrzo listamo stranice na svojem mobitelu, i isto tako ga brzo isključujemo. Premda bude planiranih akcija pomoći na mnogih stranama, ipak izgleda kao da nema dovoljne djelotvorne zainteresiranosti. Kao da vrlo brzo nastane zamor, pojave se nove još veće potrebe. Mnogi ostaju u sjeni i zaboravljeni, pogotovo ako su u neko vrijeme bili u središtu zanimanja javnosti pa se pojavi novi teži „slučaj“. Ne tvrdim da nema suosjećanja, ali to nije dovoljno za pomoć velikom mnoštvu zatrpanom bešćutnošću korumpiranih moćnika svijeta. Kako je moguće imati neizrecive količine sredstava za preskupo ubojito oružje, isključivo za ubijanje ljudi i rušenje kuća i infrastrukture, a ne moći osigurati gladnima kruh i vodu, teškim bolesnicima lijek, umirućima doličnu skrb?! Nebrojene patnje i najrazličitije muke na svakom koraku i u svakom trenutku, i u ovom času dok o tome pričamo… Ovakvo razmišljanje i nabrajanje vodi nas u nedogled. Beskrajne su patnje milijuna na ovoj prebogatoj zemlji koju je Bog davno darovao ljudima kao svojoj ljubljenoj djeci, a mnoga djeca postadoše rasipnici Očeve baštine i ubojice svoje braće.

Isusov poziv je posve jasan: Ako netko nije spreman odreći se svega, te uzeti križ, nije dostojan tog poziva. Isus je vrlo radikalan i zahtjevan, ali ne traži ništa nemoguće. One koje poziva ne ostavlja same. On je s njima i daje im sve potrebno da mogu izvršiti poslanje. To svjedoče mnogi Isusovi sljedbenici, od apostola do naših dana. Osobito mučenici u kojima se očitovala Božja prisutnost i njegova snaga. Mislim da je nemoguće shvatiti mučenike bez najbliskijeg odnosa s Isusom i njegovom mukom. Mislim da je mučeništvo Isusov izbor kao što su to neke osobite karizme koje nadilaze ljudske moći. Kako inače shvatiti na primjer svetog Japanca Pavla Mikija i njegove drugove raspete na križ u Nagasakiju 1597. Naime, Sv. Pavao, s križa kao najčasnije govornice, reče: „Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu, pa vam izjavljujem da nema nijednoga puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. Taj me put uči da oprostim neprijateljima i svima koji me uvrijediše, pa rado opraštam kralju i svim začetnicima moje smrti, i molim ih da bi htjeli po krštenju postati kršćani“ (Časoslov rimskog obreda, II, str.1173-1174). Tako se Isus i njegova božanska snaga očitovala mnogo, mnogo puta od apostolskih vremena do naših dana, u svim krajevima svijeta.

Ono što je On, Sin Božji, učinio onda, nastavlja činiti kroz sve vjekove po svojoj Crkvi. U toj Crkvi poziva i šalje svoje svećenike kao spasioce zatrpana čovječanstva u porušenom svijetu. Svećenici su njegova „spasilačka“ ekipa, u svakom trenutku spremni poći u područje ruševina koje smrtno pritišću duše za koje je On život svoj žrtvovao i kojima je život svoj božanski darovao. Krist nas pozva za spasenje svijeta, biti spasioci s njim jedinim Spasiteljem. Imamo li hrabrosti poći u neizvjesnost dok zemlja podrhtava i stenje pod prijetnjom sotone i njegovih slugu? Ipak ovaj svijet je Božje djelo, i ne može imati drugog Gospodara! A neke od ljudi je pozvao u svećeništvo kao neustrašive svjedoke te istine i kao svoje suradnike za spasenje svijeta. Nužna nam je Isusova odlučnost kojom je dragovoljno prihvatio smrtnu muku, kao i njegova postojanost. Svećenik mora osjećati bol svakog kojem služi, ta to mu je brat i sestra, ne tek „naslov“ prazne propovijedi. Velika je svećenička sramota biti nježan ud pod glavom okrunjenom trnovom krunom (usp. Sv. Bernard).

Što biste vjernicima u BiH koji su iskusili nedaće rata i patnju – a još uvijek uz često „zveckanje oružjem“ i ratnu retoriku političara – poručili prigodom Nedjelje Muke Gospodnje?
Ne dao Bog da naša budućnost bude po volji onih koji „zveckaju oružjem“! Ne vidim razlike u terorizmu terorista koji su kao takvi „registrirani“ u svijetu, i onih koji su „registrirani“ kao antiteroristi, a vrše i naređuju teror. Može li se teror opravdati na bilo koji način? Ma ne stidim se razmišljati ovako kao malo dijete. Zašto toliko nerazumne agresivnosti u glavama i srcima odrasle „dječurlije“? Oružje je za rat, a ljubav tvori mir i nije potrebno oružje. Ma grijeh je uzrok, izvor svih ratova, svih zala, i mržnje, i smrti, a začetnik je sotona. A protiv svega zla postoji samo jedan ispravan način: to je onaj Kristov, način koji će on definitivno objaviti u tjednu svoga uzdignuća na križ. Nebrojeno puta je potvrđena činjenica da se čovječanstvo samo po sebi ne može osloboditi zla na ovom svijetu, da je nužna Božja intervencija. Ta se intervencija dogodila Kristovom prisutnošću u našem svijetu. Ta Božja intervencija događa se u osobnom životu svakog vjernika. Premda trpimo posljedice istočnoga grijeha, nismo izgubljena bića u nepreglednoj tami svemira. Iako nas naša međusobna ljudska mržnja muči do ludila, Božja nas mudrost i ljubav izbavlja i vodi u vječni svijet sreće i savršenog zajedništva s Bogom. Valjda ćemo u nebeskom svijetu shvatiti našu ljudsku bezumnost u ovom svijetu, i uživati u sigurnosti Božje ljubavi. Događanje na koje se podsjećamo proslavom Cvjetnice sadrži jasnu i trajnu poruku za sav ljudski rod, a napose za one koji kliču Isusu „blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje“. Milijuni vjernika se tog dana pridružuju slavlju spomena Isusova dolaska u Jeruzalem i kliču „hosana, hosana – spasi, spasi nas!“