Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik je voditelj projekata Katoličkog školskog centra Petar Barbarić u Travniku i tamošnjeg Regionalnog ureda Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., u sklopu kojega djeluje i Sekcija animatora i volontera koja je, kako ponosno ističe, najveća sekcija u ovoj školi.
Alen Gudalo je rođen 1989. u Travniku, a živi u Vitezu gdje je završio srednju školu. Magistar je međunarodnih odnosa i diplomacije, a studij je završio na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Volonterski je šest godina bio angažiran na nizu aktivnosti NCM-a Ivan Pavao II. u Sarajevu, te je živio i radio godinu dana u Kanadi kao međunarodni volonter, nakon čega je nastavio angažman s UNDP-om (United Nations Development Programme) u Bosni i Hercegovini radeći na podršci projektima mladih. Od kraja 2015. radi pri travničkom KŠC-u i Regionalnom uredu NCM-a. Zaljubljenik je u biciklizam i putovanja o kojima vodi i svoj blog www.angotrips.com, te se bavio sportskim plesom.­

Poštovani Alene, 5. prosinca obilježava se Međunarodni dan volontera. U čemu se zrcali njegova važnost, poglavito ove godine u kontekstu pandemije koronavirusa?
Međunarodni dan volontera svakako je velika simbolika za sve volontere te predstavlja dan u godini koji svaki volonter na sebi svojstven način treba obilježiti. U vremenu prije pandemije sa svojom skupinom volontera u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić (Sekcija animatora i volontera) imali smo simbolično dane, pa i tjedne volontera i volonterskih akcija, koje nismo vezali nužno za kalendar. Radili smo s djecom, mladima, organizirali tematske radionice i susrete. Pandemija nas je izbacila iz cipela, ali vidim kako nismo jedini pa ćemo Međunarodni dan volontera pokušati organizirati na nešto drukčiji način ovaj put.

Kada bismo pokušali „definirati“ pojam volonterizma, što biste nam mogli reći o tomu?
Bezbroj je definicija volonterizma, ali ja bih najprije rekao da je volonterizam nesebično davanje sebe i svojih talenata za dobrobit pojedinaca ili zajednice kojima je naša pomoć potrebna. Također, volonterizam je, ne samo davanje drugima, nego davanje i sebi budući da nam volonterizam omogućuje samoizgradnju, stjecanje iskustva i stvaranje konekcija s ljudima oko sebe. Rekao bih da je to i proces rasta jer nam omogućuje otkrivanje vlastitih talenata koji su bili skriveni.

Mislite li kako je volonterizam dovoljno zastupljen u bh. društvu, poglavito među mladima?
Moram priznati da sam zadovoljan zastupljenošću volonterizma uopće u našoj zemlji. Mladi nemaju problem s volontiranjem i polako volonterizam postaje jedan od elemenata kojeg sve češće primjećujemo u formalnom obrazovanju kao formu nadopune programu kojeg nužno ne nalazimo u školskim knjigama. Govoreći o vlastitom iskustvu i radeći s mladima u Travniku u proteklih pet godina, nikada se nisam susreo s manjkom entuzijazma među mladima za sudjelovanjem na različitim volonterskim akcijama i susretima koji sadrže u sebi elemente volonterizma. Mislim da moje iskustvo ruši mit o neambicioznim mladima koje lokalna zajednica niti pomoć drugima ne zanima: naprotiv, mladi su iznimno spremni uključiti se i angažirati vlastite resurse i znanja kako bi pomogli drugima.

Na koji se način može podići svijest o važnosti volontiranja općenito u društvu?
Svakako kroz aktivnosti koje donose radost, sreću, ljubav i toplinu. To čak i ne moraju biti impozantne i kompleksne volonterske akcije: neke od mini volonterskih aktivnosti su našim mladima i lokalnoj zajednici donijele obilje zadovoljstva i stvorile konekcije između volontera i onih kojima je podrška bila potrebna.

Također, veliku ulogu u podizanju svijesti o važnosti volontiranja igraju škole, nevladin sektor, ali i neke općinske službe: ovdje je potrebno razviti određenu strategiju u osmišljavanju volonterskih programa. Mlade i entuzijastične volontere već imamo, sada im je potrebna podrška kako bi svoju pomoć nastavili davati drugima.

Kroz Vaše dosadašnje iskustvo, koliko Crkva pridaje važnosti volonterizmu, potiče na isti te ga na određeni način „provlači“ kroz svoj nauk?
Ogroman je utjecaj Crkve u promicanju volonterizma. Naime, moj prvi susret s volonterskim  akcijama, kao i sa samim pojmom volonterima, vezan je upravo za akcije i kampove na kojima sam, još kao student, sudjelovao s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II.  Ne treba zaboraviti da je Crkva nositelj nekih od najvećih volonterskih akcija u našoj zemlji koje okupe na stotine volontera. Upravo su mi ove aktivnosti pomogle da se poslije profesionalno izgradim. Ljubav je središnji pokretač nauka Crkve, a upravo je to ono što rade i volonteri. Dakle, između ideje volonterizma i nauka Crkve vlada potpuna harmonija.

^{Volonteri travničkog KŠC-a}

Kada govorimo o priznavanju volonterskog staža kao vida radnog iskustva pri potencijalnim zaposlenjima mladih u BiH, situacija nije „bajna“. Što nam možete reći o tomu, što je glavni problem?
Moje iskustvo na ovom polju nije bilo dobro jer – bez obzira na višegodišnji volonterski angažman, čak i u nekim vrhunskim organizacijama i kroz međunarodni angažman – nisam uspijevao pronaći mehanizme kako bih svoj volonterski staž na neki način preoblikovao i stavio „na papir“. Pozitivna stvar je činjenica da pojedini poslodavci ipak prepoznaju značaj volonterizma te se ovakav oblik društvenog angažmana uzima kao relevantan, a nekada i bude presudan za zaposlenje.

Mislim da je ovo pitanje koje nam država neće riješiti dok se ovomu ne pristupi strateški i dok organizacije, koje su posvećene volonterizmu, ne daju svoje prijedloge i doprinos kako volonterski staž regulirati kroz određene zakonske procedure. Također, ovdje očekujem da se i volonteri s višegodišnjim iskustvom uključe i podijele svoje iskustvo i daju prijedloge koji će im pomoći da svoj trud i rad definiraju i kroz dokument. Ovo je posebno značajno za studente kojima volontiranje često bude jedini izvor istinskog stjecanja iskustva koje im kasnije može pomoći pri pronalasku zaposlenja.

Nažalost, nisu rijetki oni koji na volonterizam mladih gledaju kao na njihovo „iskorišćivanje“ za besplatan rad. Kako to komentirate?
Jedan od razloga za ovakav stav među pojedinim ljudima svakako su i određena negativna iskustva koja su volonteri imali tijekom angažmana u pojedinim organizacijama od kojih neke nisu imale adekvatan i profesionalan pristup.

Teško je ovu pojavu regulirati s obzirom da volontiranje znači slobodu, dobru volju. Također, ovo možemo povezati s prethodnim pitanjem: nisam siguran da je iskorišćivanje volontera na bilo koji način regulirano ili kažnjivo. Dakle, organizacije, prije bih rekao pojedinci u organizacijama koji imaju ovaj pristup volonterima su na neki način zaštićeni jer se teško može dokazati da volontirate pod prisilom.

Ovdje je ključ da se volonteri uključe i podijele svoja negativna iskustva kako bi se stalo na kraj onima koji pokušavaju iskoristiti našu dobru volju. Pitanje iskorišćivanja volontera mora biti sastavni dio šireg dokumenta, odnosno strategije, kroz koji će se riješiti, ne samo ova problematika, nego i način priznavanja volonterskog angažmana. Ovim pristupom bi pitanje „iskorišćivanja“ volontera definitivno bilo stvar prošlosti te se sam pojam volonterizma ne bi ni na koji način stavljao u vezu s iskorišćivanjem. Ipak, možemo primijetiti da ovakve stavove o volonterizmu imaju pojedinci koji često nikada nisu bili volonterski angažirani pa u skladu s tim i nisu mogli dobiti pravi uvid u značaj volonterizma.

S druge strane, kada gledamo na pozitivne učinke volonterizma – o kojima zapravo govorimo, individualno i globalno?
Neke od najvećih pozitivnih promjena u društvu organizirali su i vodili volonteri. To uviđamo diljem svijeta, posebno u vremenu velikih tragedija kada je skoro nemoguće funkcionirati bez podrške volontera i građana.
Na individualnom planu mi svakodnevno volontiramo, a da toga nismo ni svjesni. To može biti podrška nekom od kolega s posla, podrška nekome tijekom kupnje... Bezbroj je primjera, a upravo kroz taj pristup ostvarujemo ključnu bit volonterizma, a to je nesebično davanje sebe.

Može li se Bosna i Hercegovina osloniti na svoje volontere i jesmo li išta naučili kroz ovo vrijeme pandemije?
Apsolutno! Sjetimo se poplava iz 2014. kada su se stotine volontera samoorganizirali unutar nekoliko sati i pomogli tamo gdje je država zakazala. Sjetimo se niza akcija koje su organizirane putem društvenih mreža koje su okupile mlade na vikend-ekološkim akcijama ili hitnim pozivima za pomoć socijalno ugroženim građanima ili ranjenim i bolesnim životinjama.

Tijekom pandemije mladi mogu iskoristiti moć tehnologije i nastaviti pomagati onima kojima je pomoć potrebna, čak i ako je mogućnost organiziranja većih volonterskih akcija zasad smanjena.

Pregršt je dobrih ljudi koji žele pomoći. Na nama je da tu životnu filozofiju usvojimo i primjenjujemo ju svakodnevno.