Don Jakoslav Banić, dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela Splitsko-makarske nadbiskupije

Ovaj je susret zasigurno novi zamah u jedra naše vjere


Domaćin nedavno održanog, ovogodišnjeg, 31. po redu, susreta misionara Crkve u Hrvata bila je Splitsko-makarska nadbiskupija. U tom smo povodu razgovarali s don Jakoslavom Banićem, dijecezanskim ravnateljem Papinskih misijskih djela Splitsko-makarske nadbiskupije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik don Jakoslav Banić rođen je 17. srpnja 1978. u Splitu, a potječe iz Poljica – Dolac Donji. Djetinjstvo i mladost proveo je u Kaštel Gomilici, te je završio Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju. U bogosloviju je ušao 1997., a 2002. imao je prigodu kao bogoslov posjetiti misije u Tanzaniji. Za svećenika je zaređen 2004. Od 2004. do 2006. bio je župnim vikarom u Kaštel Kambelovcu, a potom, pa sve do danas, župnikom je u župi Sv. Luke Evanđeliste u Dubravi – Gornje Sitno. Od 2017. povjerenik je za misije, odnosno dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela Splitsko-makarske nadbiskupije.

Poštovani don Baniću, ovogodišnji domaćin susreta misionara Crkve u Hrvata bila je Splitsko-makarska nadbiskupija. Što to znači za ovu mjesnu Crkvu?
Zahvaljujem ponajprije na Vašem pozivu za ovaj razgovor. Rekao bih kako svaki susret u sebi nosi neka očekivanja, a kada je riječ o susretu misionara Crkve u Hrvata, onda on u nama budi, ne samo očekivanje, nego radost i zadovoljstvo jer su nam iz najudaljenijih krajeva stigli braća i sestre u Kristu. Misionarima Crkve u Hrvata, koji su naša braća i sestre, u potpunosti smo otvorili vrata naše nadbiskupije, njezinih župa, samostana, ali i srdaca naših vjernika. Misionarima smo pružili svoje gostoprimstvo i ohrabrenje, a oni su nama na dar donijeli iskustvo žive vjere onih koji su se po njihovu djelu susreli s uskrslim Kristom, te ga prihvatili kao svojeg Spasitelja.

Treba naglasiti kako je inicijativa ovih susreta potekla upravo iz Splitsko-makarske nadbiskupije. To je još jedan važan razlog za radost naše mjesne Crkve: okupljanje jedne velike Kristove obitelji, obitelji koja je, nakon određenog vremena, ponovno zajedno – na zajedničkom susretu. Misionari su nam posvjedočili o svojem misionarskom radu, te o izazovima i poteškoćama s kojima se susreću, ali i radosti zbog plodova. Njihovo će nam iskustvo pomoći bolje razumjeti njihove potrebe kako bismo se još više zauzeli u pomaganju misijama.

Kako je Vama, kao dijecezanskom ravnatelju Papinskih misijskih djela Splitsko-makarske nadbiskupije, zajedno sa suradnicima, bilo animirati ovaj susret, te koliko je njegova organizacija bila zahtjevna?
Službu dijecezanskog ravnatelja Papinskih misijskih djela Splitsko-makarske nadbiskupije vršim tek nekih godinu i pol dana, tako da je i za mene samog ovo jedna novost i prilika za učenje. Ipak, i u ovom kratkom vremenu osjećam radost i zahvalnost za svaku župnu i redovničku zajednicu, kao i potporu kolega u Ordinarijatu. Važno je naglasiti kako smo u ovom poslanju svi jednaki, i voditelji i volonteri. To nam je dalo onu hrabrost i odvažnost da pristupimo organizaciji susreta misionara. Sve smo stavili u Božje ruke, i dali sve od sebe.

Prema Vašem mišljenju, koji su možebitni plodovi ovogodišnjeg susreta, te koja je njegova posebnost?
Ono što me istinski veseli jest kako je ovaj susret dotaknuo veći dio Splitsko-makarske nadbiskupije. Trudili smo se da duhovna zemlja naše nadbiskupije bude pripremljena za ovaj susret. Sjeme je posijano kroz susrete s misionarima i njihovo svjedočenje. Kad sjeme nikne, na nama je očuvati ga i pomoći mu da raste do zrelosti, na poseban način u mladim ljudima. U plodove ovog susreta ne sumnjam, naravno – sve pripada Bogu, a On ne napušta svoje vjerne. Ovaj je susret zasigurno novi zamah u jedra naše vjere, da s još većim žarom radimo na poslanju koje nam je Krist povjerio. Svaka riječ koju su nam misionari uputili posvješćivanje je one istinske Riječi Isusa Krista, njegove zapovijedi: „Idite po svem svijetu, propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju.“

Koje su to aktivnosti koje se u Vašoj nadbiskupiji provode u povodu Izvanrednog misijskog mjeseca listopada 2019.?
Čim smo dobili informaciju o Izvanrednom misijskom mjesecu (listopad 2019.), u zajedništvu s Papinskim misijskim djelima i našim Ordinarijatom započeli smo s promišljanjem kako i na koji način najbolje posvijestiti našim vjernicima važnost ovog jubileja. Želja nam je da se misijski jubilej ne slavi samo na jednom mjestu u nadbiskupiji, već u svakoj župnoj zajednici. Veličina Crkve upravo je u duhovnoj snazi njezinih zajednica, pa i onih najmanjih.
Zasigurno da je susret misionara jedan veliki doprinos u što boljoj pripravi za misijski jubilej. Kao nadbiskupija pripremit ćemo liturgijski vodič kroz jubilej, a sam mjesec obogatit ćemo različitim događajima koji će nam pomoći posvijestiti još veću zauzetost oko važnosti širenja Božje riječi poput: misijskih izložbi, klanjanja, glazbenih susreta, kateheza...

Mislite li kako Crkva u Hrvata ima dovoljno razvijenu svijest o misijama i misionarima?
Primajući informacije s terena, mislim kako je misijska svijest – barem glede naše nadbiskupije – dosta razvijena. Vjerujem kako je tako i u drugim nad/biskupijama. Bilo bi netočno sumnjati u prisutnost dovoljne svijesti o misijama u Crkvi u Hrvata. Moramo sebi priznati kako se svijet sve brže mijenja i da je sve više u pokretu, te da su izazovi na svim razinama sve veći, pa tako i na misijskom planu. Svijest je prisutna, ali pristup se izmjenjuje. Iako Božja riječ ostaje stalna, mijenja se način navještaja. Ako govorimo o poteškoćama, katkada se upravo radi o načinu navještaja. Često se govori o novoj evangelizaciji. No, evangelizacija je ista, a novost je samo način navještaja, pristupa Riječi. Svijet se promijenio i metode se također trebaju mijenjati.

Što se čini ili što je moguće činiti kako bi se klerike, ali i laike više animiralo za misijsku suradnju i potporu istim?
Župni pastoral nije isti kao onaj prije 30 ili 40 godina. Kao što sam već rekao, okolnosti u kojima živimo brzo se mijenjaju pa je sve više izazova i obveza u župnom pastoralu. Važno je naglasiti kako su, bez obzira na to, i klerici i laici i dalje otvoreni za misijsku suradnju. Mi, kojima je povjerena briga za razvijanje misijske svijesti i pružanje potpore misionarima, trebamo razmišljati kako i na koji način što lakše i jasnije pomoći klericima i laicima u ostvarenju misijske djelatnosti Crkve.

Glede dijecezanskog ureda PMD-a, koliko Vam se javljaju volonteri spremni otići u misije i kakva su Vam iskustva glede toga?
Mislim kako se volonteri koji žele poći u misije više javljaju pojedinim misijskim udrugama koje djeluju u misijama, nego nama. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan: mi još nemamo razvijeno takvo djelovanje kao što to imaju udruge. Neki od tih volontera, pri povratku, postanu kvalitetni volonteri i na pomoć su nama i našem djelovanju u PMD-u.

Koliko trenutno misijskih zvanja ima Splitsko-makarska nadbiskupija te, iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, u kojem dijelu svijeta su oni najpotrebniji?
Splitsko-makarska nadbiskupija ima trojicu dijecezanskih misionara koji djeluju više od 40 godina u Tanzaniji: don Ante Batarelo, don Dražen Klapež i don Nikola Sarić. Zatim postoje i oni misionari koji su rodom iz naše nadbiskupije, a pripadaju nekoj od redovničkih zajednica: salezijanac don Danko Litrić u Ruandi, dvojica verbita don Milan Knezović u Brazilu i don Ante Jerončić na Karipskom Otočju, potom školska sestra franjevka s. Samuela Šimunović u DR Kongu, karmelićanka s. Ana Marija Maleš u Nigeriji. Tu su i redovničke zajednice koje imaju svoja središta u Splitu, a čije sestre također djeluju u misijama: Školske sestre franjevke u DR Kongu, Sestre milosrdnice Sv. Vinka na Salamonskim Otocima, te Službenice milosrđa – Anćele u Ekvadoru.

Imate li „informacije s terena“ koliko svjedočanstva misionara koji obilaze župe Vaše nadbiskupije urode plodom?
Svi su oni povezani dobro sa svojom nadbiskupijom, a na poseban način sa župama nadbiskupije. Sve veći je broj župa koje postaju prijatelji pojedinih misionara i njihovih misija. Uz materijalnu pomoć tu je i ona duhovna koja je još važnija. Tako da se u nekim župama zna čuti: naš don Ante, naše sestre…

Jeste li i sami imali prigodu posjetiti određena misijska područja te uvidjeti s kojim svakodnevnim izazovima se susreću glasnici Radosne vijesti?

Kao bogoslov imao sam prigodu 2002. posjetiti naše misionare u Tanzaniji. Naime, kroz vrijeme u bogosloviji razmišljao sam o tomu kako bih jednoga dana i ja mogao postati misionar. Tada smo u bogosloviji imali razvijenu jaku misijsku djelatnost. Znajući za moju želju, moji kolege su mi, u zajedništvu s tadašnjim rektorom, omogućili posjet našim misionarima u Tanzaniji. Kroz to vrijeme pobliže sam mogao vidjeti što su misije, tko su misionari, kakvo je njihovo djelovanje, ali i ono najbitnije: posvijestiti sebi onu istinsku Kristovu želju da se Njegova riječ proširi do kraja svijeta.